srijeda, 28.02.2018.

Bosanski lonac



Zanimljivo da u gotovoj mješavini povrća za bosanski lonac ima ipak malo previše mrkvi, valjda su najteže pa da se dobije na težini, drugog objašnjenja ne vidim.
Frendu u mirovini pokvario se auto, inače nikad ga nisam vidio da ikamo ide pješice, nema novaca za popravak, pa vuče stvari po zimi i vjetru iz Lidla, danas usput vjetar manje puše, curi mu nos i suze oči, a ruke zauzete, zezam ga da je dobro dok se ima za pivo, nije mu do smijeha.
Jednom profu s kojim sam radio davno na osnovnoj školi prije par dana, dok je tržnica još radila, moja mlada teta trpa par komada voća u vrećicu, da se nađe, on se nespretno opire, mene ne prepoznaje.
Imam dugo i zločesto pamćenje, obojica su veličali prvog predsjednika i radovali se budućnosti u slobodi. Što li nas gubitnike tek čeka, barem nemam iluziju o mogućem pomirenju s ovim i ovakvim sustavom nevrijednosti, jedi dok možeš.
10:22 | Komentari (12) | Print | ^ |

utorak, 27.02.2018.

Saginjanje na buri



Manja gradska tržnica, ona na Brajdi, potpuno prazna. Lidl se ispričava kupcima zbog polupraznih polica, čujem da se uglavnom opskrbljuju iz Like, a od tamo proboja nema. Baš kad sam sinoć išao leći moj kvart ostao bez struje, radila perilica suđa. Razbudilo me razmišljanje treba li je isključiti ili ne pri kraju pranja. U polumraku idem provjeriti na netu što se događa, zaboravljam da je i on ovisan o struji. Tješi da je i zgrada nasuprot u mraku, međutim zgrade iz drugog reda nisu. I pas je zbunjen. Prisilio sam se na novi odlazak u krevet, zadrijemao i probudio me dolazak struje, aparati su izgleda ovaj put preživjeli.
Jutros za razbuđivanje nakon dvije super knjige Ivane Sajko počeo čitati treću od Ivane Sajko, kad i ona se zaplela u ustaše i partizane, ajme meni joj. Neke dane jednostavno samo treba preživjeti.
08:38 | Komentari (16) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.02.2018.

Izvanredne okolnosti



Mene više od onih što se žale u veljači na zimu iritiraju oni drugi koji te druge ismijavaju, pa što su ovi očekivali u zimsko godišnje doba. Mudroseri zaboravljaju da se vrijeme zadnjih godina dosta poremetilo i da smo zbilja imali atipično blage zime, ja sam par zima ovdje u Rijeci proveo i u tenisicama. Bura zastrašujuće dere, probija i najtoplije jakne. Jin je noćas već oko četiri, kad sam promijenio pozu u krevetu, počeo skakati, naravno nisam trzao, vani se čulo prijeteće fijukanje, no nešto iza pet nije bilo drugog izlaza nego ustajati i u prvu šetnju. On s tim zbilja izuzetno rijetko gnjavi.
Siguran sam da još iz vremena učiteljovanja u Jablancu, i tamo je nekad bila osnovna škola, ne pamtim takvu agresivnost bure. Tamo se tresao hotel u kojem sam bio jedini stanovnik u zimskom periodu, a jedan reful, udar tog inače dragog vjetra, sam samo
zahvaljujući munjevitoj pravilnoj odluci, preživio, doduše izgreban grmljem u kojem sam se uspio zadržati.
Držim palčeve svim beskućnicima, čitam na netu, u njemačkoj pokrajini Essen je vlasnik privatnog prihvatilišta za pse pozvao beskućnike da dovedu svoje pse na besplatno noćenje u toplom, tako da i oni mogu prenoćiti u ljudskim prihvatilištima koji neljudski ne prihvaćaju beskućnike s psima, kod nas se uz to, isto čitam, izbacuju i oni koji su po procjeni šefica, konzumirali alkohol, što je najstrože zabranjeno.
Pročitao "Rio bar" Ivane Sajko, užasan literarni dokument jednog neljudskog vremena, glavna junakinja promiskuitetna alkoholičarka s ruba društva, sve pet.
10:41 | Komentari (16) | Print | ^ |

nedjelja, 25.02.2018.

27 susjedstava- Lovran



Prije tjedan dana smo bili u Cresu i načelno sam pohvalio EPK-2020 akciju "27 susjedstava". Sad više nisam siguran znaju li što čine.
Nakon ručka uputili smo se u Lovran gdje je planirano druženje i događanja 17-20. Zanimljivo, sve se odvijalo po identičnom scenariju kao na Cresu, samo su vodičkinje kroz staru gradsku jezgru bile logično različite. Ideja potpuno ista, revitalizacija stare jezgre, vodičkinja na Cresu se duhovito ogradila, osim crkve, koja očito nema problema s novcem za održavanje i obnovu. U Lovranu je iznesena na prvu logična i zanimljiva ideja, korištenje manjih trgova i sjecišta uličica za različita kulturna događanja. Naravno samo na prvu, živimo u kapitalizmu, trebalo bi stanovnicima gradske jezgre platiti dobar novac za ometanje ljetnog mira, znači neostvarivo. Sad mi se čini da ispada svrha dobro zamišljenog projekta pomoći turističkim zajednicama manjih mjesta pri dobivanju novaca EU.
Na kraju je nakon glazbenog programa i penjanja na kulu bila neizbježna zakuska, sve to smo Jin i ja izbjegli izabravši šetnju burovitim mjestom. Šteta što mi izvana s debelog minusa nije uspjela fotka golih leđa u očito dobro zagrijanom prostoru, prilika je kratko trajala i nisam uspio dva puta okinuti.
U stvari najzanimljivije od ova dva druženja mi je bilo nešto zastrašujuće, što nije spominjano, projekt pametnog smeća, koji se već sprovodi na Cresu. Kontejneri za smeće se zaključavaju i otključavaju putem šifri, a pravilno bacanje smeća ne kontroliraju samo zainteresirani susjedi, nego i kamere kojih će biti sve više.
10:25 | Komentari (11) | Print | ^ |

subota, 24.02.2018.

Ledeno druže



Bio u biblioteci i uzeo četiri knjige od Ivane Sajko, još ništa njeno nisam čitao, ali preporuka stigla od njemačkog pisca iz Berlina, gdje se ona trenutno nalazi i izgleda pokušava što duže ostati. Recenziram kad čitnem. Nemam ja u principu ništa protiv polarnih hladnoća, smeta me samo što moram nositi kapuljaču za zaštitu zuba, prije nisam bio tako osjetljiv. Mislio sam da neću naći ništa normalno odjeveno za fotkati, te smislio koju ću brazilsku aktualnu golotinju staviti na post, no eto, može to i pričekati. Djevojkama se za trk na marendu ne da odjevati bunde, i dobro da je tako, a one tetoviranih nogu moraju pokazati tetovaže, koliki god da je minus.
12:48 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 23.02.2018.

Divljač i pitomost



Jučer fantastičan ručak, njoki s vrganjima i veprovinom, sva čula su uživala. Jutros javljam nekadašnjem frendu zanimljivost s natjecanja, pobijedila je naime cura njegovog prezimena, a ima i drugih koincidencija, desetljećima nismo komunicirali, nastavljamo, on je nacionalist ja kak s se sad veli transnacionalist, on ima velikog psa, ja malog, njegov je dresiran, moj umije podivljati, podsjeća me na jednu davnu masovnu tuču, u masovkama smo se relativno najbolje snalazili mi neistrenirani puni prljavih udaraca, da, psi sliče gospodarima, koliko god gospodare uspješno dresirali i kontrolirali.
12:04 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 22.02.2018.

Sveznajuće ploče



Opatija je puna ploča s datumima iz prošlosti. Cilj je jasan, naglasiti duh stoljetne tradicije. Tu se na zanimljiv način manipulira, barkajoli su uvijek bili izuzetno ljubazni, ubacuje se Drago Gervais sa svojom "Barke faren", u cilju afirmacije lokalnih genija, s druge strane se spominju npr. ubojstvo Kennedyja, odlazak čovjeka u svemir, kao povezanost mjesta s svjetskom poviješću. Tu se tad dodaje godina Einsteinovog boravka u Opatiji, što doprinosi imageu mjesta i kao intelektualnog središta. Isto kao što je jedan bloger jučer primjetio moje često nepridržavanje pravila pisanja s ispred imenica, ima toga i danas, u Opatiji je valjda najponavljanija riječ na ovim pločama "prvi", kao da je nešto izuzetno značajno samo što se dogodilo prvi put, svi znamo da prvi put zna počesto biti besmisleno i loše.
U stvari želio sam napisati da sam prilično alergičan na forsiranje povijesno važnih datuma i sve ove mudrosti sažimanja stoljetnih života na par brojki, te stjecanje dojma da je npr. izgradnja vile nekog Scarpe bila važnija od recimo drugog svjetskog rata.
Svejedno nikad nisam primjetio da netko to baš pažljivo čita, ne dolazi se u Opatiju rješavati križaljke.
14:53 | Komentari (9) | Print | ^ |

srijeda, 21.02.2018.

Opatija zimi, za natjecanja



Nisam ja s svojim učenicima uvijek bio outsider na natjecanjima iz njemačkog jezika. Imao sam i curu, treću u bivšoj većoj državi, koja me tad zamrzila jer nije postala prvakinja, imao sam dvije županijske prvakinje, jedno vrijeme su redovito bili među prvih tri, al nikad nisam tvrdio da to natjecanje ima nekog smisla. Imalo je jedino kad je Izabela bila prvakinja, kad je vrištala od sreće vidjevši rezultat, al to je bilo zato jer joj je otac obećao moped ako pobjedi. Državna komisija joj je onda skinula dva boda, da ne bi mogla sudjelovati na državnom. Nekad se manipuliralo samo na državnom nivou, već par godina se to radi na svim nivoima, ovo će biti druga godina da će moji biti na začelju, ne samo zato što su u konkurenciji gimnazija, nego što ovaj put već prije početka neslužbeno preko društvenih mreža saznajemo koliko natjecatelja ima mame Njemice, što bi bilo zabranjeno, al eto, valjda su hrvatske državljanke. Neki su odustali, ja svejedno vodim učenice, lijep je taj izlet do Opatije, mada mi mentori dobivamo samo troškove prijevoza.
U Opatiji se gradi, uređuje se. U Opatiji čak i u ovom periodu ima turista zaljubljenika, nepoprapljivih mazohista. Naime uz more se šetati ne može jer se, kako piše, na šetnici radi i zatvoreno je. Otvoreno je par vrhunskih lokala, sve prazno naravno, i jedan pristojan restoran.
Čekam rezultate mailom, fotkao sam naravno i svoju hrabru ekipu, ali zbog par manijaka ratnih veterana, koji skaču čim se nanjuši maloljetnost, fotke će biti objavljene na drugom normalnijem mjestu. Još par "mrtvih" iz grada ostavio sam eventualno za drugi post.
17:30 | Komentari (15) | Print | ^ |

utorak, 20.02.2018.

Dokumentarne fotografije



Prije možda pola godine sam čitao intervju s poznatim njujorškim, između ostalog i, uličnim fotografom, koji se dotakao i problema u pojedinim europskim državama oko pravila fotografiranja na javnim mjestima i ulici. Spomenuo je i svoje iskustvo, meni posebno zanimljivo, o fotografiranju ljudi koji čekaju po stanicama u Berlinu. Naravno bio je prijavljen, nema on ove miće fotiće od par stotina kuna kao ja, ubrzo legitimiran i upozoren na zakon o snimanju umjetničkih fotografija na javnim prostorima, na što je on žestoko reagirao, zna za spomenuti zakon, no odakle njima samo da se radi o umjetničkim fotografijama, to su dokumentarne fotografije bez ikakve umjetničke vrijednosti, dokumentarne fotografije ne poznaju ta ograničenja. Naizgled rekli bismo, bezvezna balkanska fora, ali nakon što je pozvao i berlinskog prijatelja odvjetnika, sve je brzo riješeno. Vidio sam jučer kod Toca 1980 komentar ispod posta Vlada Krvoglada, i odmah dobio ideju za post, sad vidim, komentar istaknut i na naslovnici. S druge strane u zemljama poput Mađarske nema tih finesa, tamo je rizično fotografirati i spomenike, mogu se duhovi njihovih nacionalnih junaka uvrijediti.
10:57 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 19.02.2018.

Dimljena trava



Još jučer se dimilo, dok nije pljusnulo, poslije pljuska su livade, po kojima šetamo pse, vonjale po svemu, plastici, mokraći, paljevini, i jutros se osjećaju te neugodne mješavine mirisa. Jutros sam se zamislio kad je Jin, poslije dužeg vremena, počeo grickati takve travčice. Sjetio sam se velikog naslova prije dosta godina kako dimljene delicije izazivaju rak, natavno da sam tad odšetao do tržnice i kupio jako dimljeni sir, takve više ne prodaju. U Hamburgu sam ono ljeto kad je bilo aktualno kravlje ludilo jeo tartar biftek, znatno mu je bila pala cijena. Za sebe se nikad nisam bojao, niti sam se štedio, evo za psa se trzam na sve.
U razgovorima šetača moguće samo dvije pretpostavke za ovaj katastrofalni požar u susjedstvu, netko je dobio otkaz i osvetio se ili je gazda sam naručio paljenje radi novca od osiguranja, baš nitko ne vjeruje u nesretne okolnosti ili slučajnost, zanimljiva zemlja.
11:00 | Komentari (14) | Print | ^ |

nedjelja, 18.02.2018.

27 susjedstava- Cres



Oko događanja u sklopu Rijeke prijestolnice kulture bilježim zanimljive projekte i muvanja po gradu. Zasad prednjači muzej suvremene umjetnosti, evo sad su najavljeni i besplatni jazz koncerti, no i druge akcije su zanimljivo osmišljene. Tako u projektu "27 susjedstava" susjeduje i moj kvart Škurinje, od 27 kvartova i manjih mjesta je napravljeno u prvoj fazi devet "trokuta",tako je Škurinje s Fužinama i Cresom. To je kako sam shvatio neki vid međusobne podrške i komunikacije o lokalnim projektima, ambiciozno zamišljeno da se i nakon 2020. nastavi s 27 europskih zajednica, jučer su u autobusu za Cres s nama bile i tri studentice iz Bilbaa, tamošnji muzej mi je tiha patnja. Ako projekt zaživi, kad dođe do međunarodnih susreta sigurno autobus neće imati praznih mjesta, kojih je jučer bilo.
Događanje je počelo i prije polaska autobusa na Cres, vozač mi je skrenuo pozornost da Jin po pravilima ne smije u autobus, ja sam se pozvao na dopuštenje šefova projekta. Počeli su zanimljivi pregovori, na našoj strani su bili voditelji projekta, uz vozača je bila jedna od valjda šefica terminala, koja i sama doma ima psa. Nađen je kompromis i Jin je išao na put, u pregovorima smo naveli Berlin i Zagreb kao svjetle primjere vožnje kućnih ljubimaca. Vozač je nakon povratka rekao da su svakako psi poput Jina uredniji od dosta putnika, ali da se on mora postaviti po lokalnim pravilima.
Domaćini s Cresa su nas upoznali s idejama o oživljavanju i uređenju dijela starog grada, te proveli nas istim. U konobi su nas počastili slanim inčunima u maslinovom ulju, a na kraju smo za okrepu imali njoki s gulašom, vrlo ukusno. Drugarica je po običaju izašla s Jinom zapaliti cigaretu prije ručka, ovaj put je Jin neuobičajeno vukao, da se što prije vrate unutra, namirisao je da je jelo odlično. Cijeli dan smo imali sreće s vremenom, najljepše je bilo sunčati se na trajektu za Cres, na povratku su nas pratila tri delfina, prebrzo su uranjali i izranjali da bi ih itko uspio snimiti.
Navečer je Jin preumoran odgodio šetnju, još je gorilo u naselju i izuzetno je smrdila paljevina, meni ne bi smetalo za šetnju, al nekad su psi stvarno pametniji.
11:04 | Komentari (12) | Print | ^ |

subota, 17.02.2018.

A on spava li spava



Rano se ustalo, spremamo se na put- avanturu autobusom, nešto u sklopu projekta europske prijestolnice kulture, jedino Jin ne shvaća ozbiljnost situacije, pobjegao je u jedan kut i spava. Noćas je gorilo u mom susjedstvu, no nije mi se dalo ustajati gledati, što vele, veličanstvenu akciju vatrogasaca, zli jezici govore, uglavnom amaterskih društava. Inače jučer sam opet dobio živčani slom, koliko god nastojao ignorirati sustav ne mogu, naime dobio sam račun na 3000 kuna za struju, gledam, bezobrazno velika procjena, skoro mjesečno uvećana, a nije ni odbijeno ono što sam već platio, idući tjedan imam ionako masu izvanrednih obveza, volonterski vodim učenike na županijsko natjecanje u Opatiju, nedovoljna udaljenost da mi se isplati makar frtalj dnevnice za cijeli utrošeni dan, masu dodatnih administrativnih poslova, ja bih se sad trebao baviti HEP bandom, jer monopolisti ne rade svoj posao i nitko im ne može ništa. Ima i po Europi sranja, evo Monsanto je dobio sudski spor, moraju im se izručiti imena svih nas koji smo protiv moćne kompanije potpisali peticiju.
Ajmo mi dalje o usrašama i drumskim razbojnicima, te očevima domovine i domovinskih pljački...
07:41 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 16.02.2018.

Stalna vrtnja istog



Volim dosadu svakodnevnog ponavljanja i rituale svakodnevice. Čitam u dnevnicima Astrid Pipi duge čarape kako je Šveđanima bilo lijepo dosadno za vrijeme drugog svjetskog rata, dok su nadljudi iživljavali svoje fantazije, a ostali koristili priliku odigravati herojske uloge o kojima će poslije moći pričati djeci. U nekim trenucima imam dojam da joj je bilo neprijatno dok imaju bogatu trpezu dok doslovce cijeli svijet gladuje. Nasmijalo me kako su Tajlanđani odmah potpisali kapitulaciju kad su im Japanci zaprijetili uništiti Bangkok, dobro znaju psihologiju fanatičnih barbara, nek se drugi zezaju s njima.
Najviše što me može impresionirati kod ljudi je umijeće eksperimentiranja sa svojim nevažnim životom, Böllovi junaci, jedan svako jutro odlazi na posao, a nije zaposlen, čisto zbog djece, drugom ništa ne može omesti ritual biljara u određeno vrijeme, neću nabrajati dalje, ili junaci Bukowskog koji provode dane na konjskim trkama, uglavnom svi oni kao i njihovi autori imaju svoje ljudske poroke i to je dobro tako, ima i budalastijih ljudi, koji slave ratne heroje, npr. Rommela, koji čitaju sranja o nadmudrivanju vojskovođa, neka ih, pogodili ste, nisam pročitao post reklamiran na naslovnici o književnim klišeima, samo komentare, i to mi je dovoljno, treba pisati o ljepotama krajolika i slikati mrtve prirode.
13:54 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 15.02.2018.

Musaka bez filtera



Vrijeme se popravilo, sunce i nije baš stidljivo. S druge strane izgleda ništa od razmjene stana s Berlinom, odnosno trebat će se eventualno tražiti neka druga opcija. Sreo jučer staru frendicu likovnu umjetnicu, pohvalila mi stil odijevanja. Opet fotke mi hladnih dana baš i ne idu pa se eto počinjem igrati i s filterima. Na fejsu na jednoj staroj fotki kod frenda izuzetno poznata cura, sjetio sam se, ne više povoda, jednom mi razgolitila gornji dio tijela kod zgrade općine u kasnim noćnim satima, sad po imenu i prezimenu označene pretpostavljam da je romkinja, onda pojma nisam imao.
p.s.
Opet jurim na sunce pa na posao popodne, vjerojatno navečer slijedi obilazak blogova.
13:00 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 14.02.2018.

Bez pepela



Samokritika je u ovim krajevima napuštena zajedno s socijalizmom, nije poželjna u kapitalizmu, gdje se kao mantra ponavlja "ti to hoćeš, ti to možeš", pa se ni na pepelnicu ne mislim posipati pepelom. Evo sudariše se danas jedan tradicionalni i jedan novokomponirani praznik, čestitam novokomponirani onima koji slave.
Ne provociram s izborom jela, ručak je jučerašnji, dobro je uspio, inače s tim štrucama nikad nisi posve siguran što se događa iznutra. S kolačima drugarici zadnje vrijeme svaki eksperiment uspijeva. Vi koji meditirate o pepelnici, ne budite previše strogi prema sebi, postite eventualno, većini skidanje težine dobro dođe, ali sigurno niste sami kovači svojih promašaja, sustav vam obilato pomaže.
10:50 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 13.02.2018.

Svi ionako plaćamo



Pratim na twitteru većinu berlinskih portala, kao i twittove tamošnjih frendica uspješnih u politici, zanimljivo, osim krize socijaldemokrata, dominiraju rasprave o dnevnim političkim temama, te diskusija o bezuvjetnom temeljnom dohotku, koja doživljava značajan preokret. Naime sad su i konzervativne i liberalne stranke, nakon preporuke vijeća Europe, postale blagonaklone prema tvoj suštinski anarholijevoj ideji, a stranka Ljevica je postala sumnjičava i skeptična, kojim modelom se desničari spremaju to uvesti. Nema "argumenata" kakve smo doživljavali kod nas: "nezaposleni će se propiti" "slabije plaćeni će prestati raditi" i sve u tom smjeru. Kod nas svi ono brinu za zdravlje drugih, što me briga, ako kako tako socijalno funkcioniraju.
Neki neće htjeti raditi, pa njihov problem ako dokoličare, meni uvijek fali vremena. Druga berlinska tema je ona koju su načeli nekadašnji pirati, a sad je svi ozbiljno razmatraju, pitanje nenaplaćivanja gradske vožnje, naime zrak je ozbiljno onečišćen, već se planiraju pilot projekti za pojedine dijelove grada, sufinancirani naravno europskim novcem. Treći je zakon o psima, odnosno kako osigurati poštivanje nekih odredbi, naime vlasnik će biti kažnjen, ako ne posjeduje pribor za uklanjanje tragova nužde kućnih ljubimaca, ne stoji doslovno vrećice, kako su svi portali objavili, tako da se neki prave blesavi s papirnatim maramicama i tako to, te nije ni osiguran pojačan broj komunalnih redara. Uprave nekih gradskih kvartova pak koriste automiju odlučivanja i na većini zelenih površina se tolerira istrčavanje, u drugim kvartovima pak puno zabrana.
Inače Julia iz predsjedništva Ljevice na instagramu objavila potpuno nepoličku fotografiju, u studiju za tetovažu, dosad ih nije imala, mislim tetovaže. Nisam nasjeo kao većina površnih promatrača, na fotki je u prvom planu majstorica koja se bavi pripremom za posao, ja sam odmah skužio u drugom planu, u zrcalu, Juliu, koja čeka samo u grudnjaku.
17:36 | Komentari (10) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.02.2018.

Povratak u dnevnost



Jučer popodne smo nakon ručka, dok je još karneval grmio,pobjegli u visine, punili baterije, kao da smo znali koja će katastrofa od dana biti danas, prvo je snježilo što je oke, sad kiši.
Kad smo se spustili, Jin je inzistirao na još jednoj šetnji, tek tad sam shvatio koliko je sve bilo poremećeno jučer. Mladi susjed, izuzetno kvalitetno napušen, nudio mi je sve i svašta, prvo dim, onda pivo iz torbe, na kraju čokoladu, uspio mi je na kraju prodati priču o smislu života. Nakon par godina psa na kojeg Jin žestoko reži iako je nešto veći od njega, nije vodio gazda, nego valjda njegova supruga, koja ga je jedva držala kad se želio uputiti u obračun s Jinom. Jutros opet gazde nema, brine me taj jednostavni način nestanka ljudi.
Cura i dečko, potpuno van kontrole, pokušali su se prečicom popeti na brdo gdje je Lidl, na kraju pijani nisu mogli ni gore ni dolje, izloženi pogledima nezainteresiranih prolaznika, ja sam snimio par fotki, al su previše ošre, pa nisu za objavu.
Najviše usmenih pohvala od neblogera mi je dobila fotka koju sam objavio, samo da ih bude više, za jednu curu sam dobio primjedbu da sam je mogao snimiti i sprijeda, pa naravno da jesam, evo je, ne razumijem baš preovlađujući ukus.
Nakon dužeg vremena imao sam par stotina posjeta no to mi zbilja više ništa ne znači, prošla ta vremena.
10:37 | Komentari (13) | Print | ^ |

nedjelja, 11.02.2018.

Riječki karneval 2018 (1.dio-ženske maske)

Drugi kolege blogeri će obraditi političke pouke karnevala i objaviti korektne fotografije, ja sam po običaju napravio krug, gradonačelnika i mažoretkinje snimio kao svih ovih godina, a ostalo, pa ne očekujete valjda da su mi sad već preforsirane slikovnice i predsjednica zanimljivi.



p.s.
Naravno da drugog djela nema zubo
14:18 | Komentari (15) | Print | ^ |

Međupost



Neki postovi nemaju sreće i suđeno im je kratko trajanje, naime današnji post je rezerviran za glavnu karnevalsku povorku, tako da će ovaj ostati svjež samo par sati i to nedjelju ujutro, kad većina blogera još spava.
Uvijek se u takvim situacijama sjetim crtice o međučinu, odnosno druženja s jednim od voditelja, sad već preminulim, kazališne scene Belveder. Naime jedan od glumaca iz tad aktualne predstave je stradao i drugi su odlučili prekinuti izvođenje predstave, ja sam odluku podržao, voditelj je osudio i našli smo se uz pijaču popričati i sučeliti stavove.
Voditelj mi je rekao da se predstava ne smije prekidati ni kad izvođač sazna da mu je netko od najbližih u tim trenucima, npr. otac, umro, uloga se mora odigrati do kraja. Uostalom, rekao je, mi pravi glumci znamo da ni smrt nije nešto posebno, samo međučin, pauza od trenutka kad se kazališne zavjese spuste do trenutka ponovnog otvaranja scene. Wow, rekao sam, jel to tvoje, ne, dodao je, ništa u ovom životu, osim jedne predstave, nije moje, te spomenuo meni nepoznatog Francuza.
Predstava se ipak nastavila igrati, voditelja je zatekla smrt još dok je bila u opticaju, iako sam tad pio isključivo pivo, znao sam gdje je držao rakiju i kriomice popio jednu za njegovu dušu. Do nove predstave.

p.s.
Nakon dužeg vremena smo ponovo konzumirali prave banjalučke ćevape.
09:07 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 10.02.2018.

Pogled odozgo



10. veljače- Brechtu za rođendan

dolje bubnjaju olovnici
urlaju u ime boga
prljaju ulice iznutricama
naša buduća vojska

kamenje ne može pobjeći
od herojstava usranih čizama
nema više čovjeka nigdje
ulice nečistive od prošlosti

gore raskopava svježina
traži moždanu čistku
u daljini se nazire mir
spokojnosti nedoseziv

orlovi odbacuju nebitno
promatrajući gozbu strvinara.
11:40 | Komentari (10) | Print | ^ |

petak, 09.02.2018.

Većinske barabe



Iako mi teško ide, čitam ovih dana "Izvore totalitarizma" Hannah Arendt, a maloprije sam pregledao dokumentarac "Simke-kako je nestao dobri duh Rijeke". Oba djela je izuzetno lako povezati, mada, kao nemaju ništa zajedničko. Povezuju ih vremena u kakvima mogu orgijati nasilničke barabe, dok pristojni ljudi ništa ne primjećuju. Simke je bio mladić, kojeg je više puta kažnjavan nasilnik bacio u rijeku s platoa prepunog ljudi i tako ga usmrtio. U filmu mi je najodvratnije pismo kajanja osuđenog ubojice roditeljima ubijenog, pogotovo što znam da su prijatelji ubojice potpuno demolirali lokal jednog svjedoka, kad su mu saznali identitet i premlatili ga. Ti odvjetnici zbilja nekad nemaju mjere svojim savjetima.
S distance gledano postoji očito i psihološki razlog zašto su nacisti izabrali židove za žrtve, bili su bogatiji od prosjeka društva, a nije ih imao tko fizički braniti, kad su došla divlja vremena, vremena kakva se ciklično ponavljaju, ima tu nešto valjda i u ljudskoj prirodi. Tako i kod nas već otvoreno i glasno javne prostore, uključujući blogove i portale, okupiraju rasisti, macho siledžije, šovinisti, homofobi i slični nitkovi, sve u ime glasa demokratske većine, koja naravno mudro šuti ili čak, još gore, u tom smradu pronalaze prihvatljive mirise, dijelove, koje eto mogu podržati.
Sve češče razmišljam o akademskoj sudbini Viktora Klemperera, profesora židova kojem dugo u nacističkoj Njemačkoj nije bio zabranjen rad, ali mu je predmet bio izboran, a javno je vođena kampanja protiv predavača židova, začudo bi se svejedno svake godine javilo par student/ica/ata. Kako masovna psihologija svugdje, pogotovo kod slabijih, traži tragove privilegiranosti, ispalo je da mu je eto lakše raditi, s manjim grupama, tako i ja svake godine strepim pred nove upise. Nije samo Balkan uvijek bio plodno tlo za bukače svake vrste, problem je nastao kad su ih preko dominantnih medija poučili da imaju demokratsku većinu.
p.s.
Rižoto je bio fenomenalan.
14:01 | Komentari (11) | Print | ^ |

četvrtak, 08.02.2018.

Živjeti paralelno



Ako ne prihvaćaš sustav potrebno je imati što manje dodira s njim, ograničiti se na nužne kontakte i komunikaciju, paziti s kime dijeliš prezir i pokušati njegovati svoj mikrokosmos. Naravno moraš imati mali krug onih s kojima se razumiješ s kojima ćeš čekati svojih pet minuta, jer svijet se zna ciklično i nepredvidivo mijenjati, tog uglavnom nisu svjesni oni koji slave sadašnjost i samodopadljivo likuju.
Ne znam zašto ali kupus salata mi nikad nije dobro uspjela na fotografiji.
07:42 | Komentari (11) | Print | ^ |

srijeda, 07.02.2018.

Oprosti za tai-chi



Zanimljiva mi je ta trka i frka s propisivanjem zabrana i potreba za definiranjem svega i svačega, te standardizacije kojima sam se već u postovima bavio. Kod francuskog fotografa Thomasa, kojem upravo izlazi knjiga, a čiji je nalog zatvoren na instagramu, je na stranici došlo do sučeljavanja mišljenja, odnosno kako na twitteru sve prolazi, a ovdje se cenzurira i zabranjuje. Mišljenja sam da je dobro da je tako i da je najgore baviti se ujednačavanjem kriterija. Uzgred koliko čujem tamo gdje se kao najviše brine za djecu, na spomenutom -gramu su ista najviše izložena pornografskim sadržajima u osobnim porukama.
Danas mi je palo na pamet vidjeti koje stranice umjetnik prati, prati ih jako malo, uglavnom isto zanimljive fotografe i stranica koja mi je dala misliti, naturistička yoga i tai-chi, fotke vježbi bez cenzuriranja fotografija. Znao sam da mi nešto smrdi kod definicija pornografije, napose Mandićeve, da je to prikazivanje muškog spolnog organa u erekciji (što ćemo s Mapplethorpom) i ženskog eksplicitno, ja na spomenutoj stranici nisam vidio pornografske fotke i to sam prilično siguran. Pornografija mora biti vulgarna. Svejedno ću fotku kojom ilustriram taj stav cenzurirati, mora se ponekad i ponegdje voditi računa o okružju u kojem se živi.
10:30 | Komentari (11) | Print | ^ |

utorak, 06.02.2018.

Preobrazba starog kruha



Zadivljuje kako dobar kolač može nastati od već praktično propalog kruha. Zanimljivo na što ja mogu utrošiti pola sata, pred automatom za izradu europske kartice zdravstvenog osiguranja, automat koji je i napravljen da sve ide munjevito. Problem je s nama koji čitamo i poslušni smo, jedna teta i ja. Kaže uguraj karicu osiguranja, nakon vijećanja smo zaključili da je to zdravstvena, koja je kod mene usput potrgana, pokušam ja ubaciti, ne ide, pokuša ona, ne ide ni njoj. Drugi dio upute je da se nakon toga ukuca oib ili JMBG, ja se predajem jer za razliku od žene ne znam ni oib. Čekamo, dolazi mlada cura, ništa ne čita na automatu, ukucava JMBG bez ikakvog guranja kartice i istog trena joj izbacuje novu. Vireći sam shvatio da je ono što piše identifikacijski broj na staroj iskaznici u stvari JMBG, ukucao sam i izbacilo mi novu iskaznicu, što mi baš puno ne znači jer ću morati doći još jednom po drugaričinu. Kaže žena, nemojte ići, ajmo polako zajedno i za moju. Ona cura je možda već bila na drugom kraju grada.
Danas na Korzu i nije tako modno dosadno kao zadnjih dana, s tim da su u principu nešto starije dame zanimljivije. Stari jeftini fotić opako zeza s okidanjem, tako da je nakon dužeg vremena skretao pozornost u mojim rukama, a i baterije svako malo lažu da su potrošene.
12:02 | Komentari (12) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.02.2018.

O robotima i majmunima koji evoluiraju



Jučer smo se nakon skromnog ručka uputili do centra, parkiranje je nedjeljom slobodno i nakon dužeg vremena prošetali lukobranom. Iako se sunce naziralo lijepo je puhalo, ja sam bio bez pokrivala za glavu, tako da me kasnije noću, nakon zbilja dužeg vremena, probudila bol u zubu, bio sam uvjeren da su izvađeni svi korijeni i da samo to može boliti. Srećom fora s kalodontom je pomogla, za svaki slučaj sam dodao i malo alkohola.
Jučer Dražen u komentaru spomenuo, poslije sreli u šetnji bivšeg umirevljenog esdepeovskog šefa, čujem u prolazu, i on mantra o nužnosti otvaranja radnih mjesta. Po meni smiješna ili tužna zabluda, pa radnih mjesta će biti sve manje, posebno u zapadnim državama gdje će roboti nastaviti preuzimati ljudska radna mjesta, posebno na dosadnim jednoličnim poslovima, i dobro da je to tako. Izgleda da su, čitam na portalu, i vlastodršci u EU parlamentu shvatili nužnost uvođenja nekog vida bezuvjetnog temeljnog dohotka, koji sam kao pirat zastupao, u sadašnjem pokretu Varoufakis zastupa bezuvjetnu dividendu. Zanimljivo da su se sad prvi počeli protiviti socijalisti koji još uvijek mantraju o punoj zaposlenosti i tome da je rad stvorio čovjeka. Nije čudo da kad hje sve manje posla, raste mobbing na radnim mjestima od strane poslodavaca, bezuvjetni dohodak bi konačno oslobodio ljude prisipe trpljenja svakakvih šefova, jer se eto, bilo što raditi mora.
Eto barem nešto od mojih ideala se s zakašnjenjem počinje razumjevati, za slobodnu školu Summerhill očito trebaju proći još desetljeća, šefica hrvatske inicijative jedinstvena Dragana Bolješić je odselila u Australiju, šefica matične škole nakon što je dobila sudski spor, traženo je slijepo držanje državnih planova i programa ili zatvaranje, radi čudne ustupke, poput uniformiranja učenika, da ih se u lokalnoj sredini ne bi moglo optuživati za sve i svašta.
11:53 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 04.02.2018.

Standardi



Jučer prisustvovao sastanku Diem25 Rijeka1 DSC u kafiću Master u Viškovu. DSC je najmanja organizaciona jedinica transnacionalnog pokreta Diem25 i može ga činiti kao kod nas pet članova. Na stranici pokreta je karta svijeta na kojoj su zabijene strelice u mjestima gdje postoje DSC-i, skoro u svakoj je barem jedan, kod nas je prvi priznat u Zagrebu, drugi eto kod nas u Rijeci. Inače brojke članova, posebno političkih organizacija, su jako relativna stvar, uvijek se sjetim kongresa komunističke partije Njemačke 1933 s šest članova, nakon drugog svjetskog rata su s promijenjenim imenom osvojili vlast u jednom dijelu podijeljenje Njemačke, Castro je startao s sličnim brojem na Kubi. Naravno druga su vremena i drukčija očekivanja, ovdje se više radi o indirektnim uticajima na demokratizaciju političkog života i podršci građanskim inicijativama za realno poboljšanje i krpanje sustava. Kao što sam već pisao ja sam tu kao potpora entuzijazmu mladih kao što je riječka koordinatorica na fotkama.
Razgovaralo se o lokalnim temama, to meni kao filozofu i nije baš previše blisko, pa smo Jin i ja uglavnom samo pratili s jednim izlaskom za šetnju, često se spominjala riječ "standardi" u različitim značenjima, za otvaranje prostora s određenim namjenama neke struke su zakonski osigurale visoke minimalne standarde. Mogućnosti za manipuliranje standardima su neiscrpne, to pokazuje ne samo novija povijest. U socijalističkom DDR-u čiji sam stipendist bio, velika većina punoljetnog stanovništva živjela je u vlastitim stanovima, istina, u dobrom dijelu stanova stalno se nešto kvarilo i učestalo se čekao neki majstor. Kad je pao socijalizam čitava naselja su sravnjena s zemljom jer kuće nisu odgovarale zapadnim standardima, pratio sam iz neposredne blizine rušenje Potsdamer Platza, jedino se nešto prosvjedovalo oko legendarne meni omiljene pivnice, al nije bilo efekta. Danas je to luksuzna turistička meka i odredište s naravno najskupljim stanovima.
Za razliku od moje generacije, novije poznaju kapitalistička pravila igre i pokušavaju ih iskoristiti u borbi protiv sustava samog, iako sam globalno pesimist, zanimljivo mi je pratiti te inicijative, u nekim dijelovima Europe već prilično uspješne, pod optimističnim motom "grad je naš".
Jučer sam upitan:"Što misliš?", odgovorio sam:"Lijepo, uvijek sam za konstruktivna druženja.", prešutio sam, pogotovo kad se nije baš pri lovi da bi se putovalo. U kafiću se inače puši, psi su dobrodošli, a piće po osobi nas je došlo osam kuna, to su sve standardi, koje je moralo ispuniti naše sastajalište.
Na zadnjoj fotki je poklon koji sam dobio od šefice, označivač stranica za knjige iz Omana, gdje je mjesec dana vodila francuske turiste, mladi se snalaze za svoje džeparce, kad već posla nema.
12:08 | Komentari (12) | Print | ^ |

subota, 03.02.2018.

O-da u trgovačkom centru



Baš smo jučer nešto kalkulirali o nedizanju novca do ponedjeljka, kao kad smo u Rijeci doma, dostatan nam minimum. Naravno jutros je ponestalo za početak plina, ne bi to išlo baš tako, nabava plina obavljena, novi novac još nije dizan.
Kišilo je jučer pa smo nakon ručka odlučili šetnju obaviti u trgovačkom centru, cilj, kupiti psu omiljene štapiće. Na tome je ostalo uz jednu zbilja enormno sniženu ljubičastu sitnicu.
Meditirao sam kako teoretski pravdati svoje berlinske prijatelje koji su jučer, čitam na twitteru, spriječili na fakultetu gostujuće predavanje profesora nacista, putinoljuba i homofoba. Kod nas to vjerojatno ne bi bilo moguće, a i studente baš briga tko će ih gnjaviti svojim uglavnom besmislenim predavanjima, jedno manje-jedno više.
U tom trenu neko je viknuo: "Hej vas dvojica!" Srdačan zagrljaj s blogericom, koja nakon Neverinovog odlaska, zastupa Rijeku na naslovnici ovog blog servisa O-dom života. Pozitiva i samo pozitiva, svidjela se i Jinu, te je ušla u uski eksluzivni krug, kojima moj pas odaje priznanje lizanjem. Sad je i O-da osvježila prijedlog o blogerskom susretu, ima dosta ideja, vidjet ćemo.
Opet usprkos nevremenu zanimljivo popodne, navečer doma čitam da većina robova nije imala previše toga protiv svoje uloge u tom sustavu i da se zato robovlasništvo toliko dugo održalo.
13:32 | Komentari (12) | Print | ^ |

petak, 02.02.2018.

Divljač u pacu



Non stop kiši, još s Jinom nisam bio u šetnji, sam sam odšetao do tržnice testirati jaknu kontra kiše, nisam se smočio, al sad joj, zanimljivo, sušim unutrašnju stranu.
Čekajući ne bi li se pljusak malo promirio, prelazim preko uobičajeno dosadnih portala. Ipak sam se zaustavio na komentarima ispod jednog teksta, omiljene tema domaćih komentatora, koji pojma nemaju što je kultura, a kamoli da je neko pročitao npr. Eagletonovu "Kulturu", tema su kulturalne razlike. Članak je o sirijskim azilantima koji su se skrasili zasad van sezone u zadarskom hostelu, kao nepremostive su razlike s našom kulturom, a jedan genijalac povlači paralelu s jadnim našim Janjevcima, koje smjestilo u Kistanje, dok ovi eto planduju u gradu uz more. Janjevci su eto Hrvati i nama iznimno bliska kultura, pitajte samo par preostalih autohtonih Hrvata u staroj gradskoj jezgri nekih primorskih mjesta,, gdje su ovi jadni sve pokupovali. Oni se drže svojih običaja, svaka kuća s vratima na dvije strane, s jedne strane se ulazi u dućan, s druge u stan, e sad ako ta druga vrata idu preko nečije terase, tim gore za one čija je terasa desetljećima ili čak stoljećima. Sudski nedodirljivi, jer oni su vješti trgovci, znaju koliko nedodirljivost košta.
Ovi muslimanski migranti, kod nas kompletne obitelji, su pak za razliku od spomenutih tuđa, s nama nespojiva kultura. Muški samo čekaju ljeto, kad će jednostavnije silovati i usput nam pokvariti turističku sezonu.
11:55 | Komentari (12) | Print | ^ |

četvrtak, 01.02.2018.

Ništa, možda pileći rižoto



Ništa, jednostavno nije dan ni za fotografiranje, ni filozofiranje ni post. Jednostavno glup naporan radni dan. Gledam vijesti s njemačkih portala, ponavlja se debata o zadnjem prijedlogu da se od kolovoza osim hitnih slučajeva dopusti i tisuću članova obitelji azilanata mjesečno, dogovor dvije najveće stranke. Konzumiranje piva je u Njemačkoj dostiglo najveće dno u povijesti. Kažu, ukoliko nešto ne spasi svjetsko nogometno prvenstvo dosta manjih pivovara će nestati. A naše vijesti, zbilja je zadnje što bi me ikad zanimalo, glavna vijest, pripreme za za susret hrvatske predsjednice i srpskog predsjednika.
15:56 | Komentari (13) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.