petak, 30.06.2017.

Kratkotrajna ponuda



Jučer svakako treba između ostalog zabilježiti odličan ručak i ipak mali šok, iako nas ništa ne može iznenaditi, 25 kuna je inače ukusan desert na slici u Bitoraju u Fužinama. Upalo mi je u oči da kao hotel imaju četiri zvjezdice, sjetio sam se odmah četiri zvjezdica jednog berlinskog hotela, te da u veceu za razliku od onog blještavog berlinskog štede na toaletnom papiru, imaju onaj sustav da izvlačiš jedan ko nijedan, svakakve gluposti ja vidim. Na terasi restorana nam je jedan lokalac rekao da je proteklu noć bilo sat vremena žestoko nevrijeme. Zanimljivo, šator je izdržao i očito bi, da smo primjetili da ga ima i zatvorili prozor, ostao suh.
U šumi smo malo čavrljali s autohtonim mještaninom, jako ga uzrujava priča oko Titovog trga. Podsjetilo me kako se otac od prijateljice, večer prije smrti, u bolnici zabrinuo da možda neće moći pratiti utakmicu reprezentacije, osigurano mu je praćenje prenosa.
Lijepo je sad kad se ljeti vratiš u Rijeku, svugdje po dućanima kratkotrajne posebne ponude. Inače kao rezervu sam prošlo ljeto u Berlinu nabavio wartine baterije za fotić, one koje se ne pune, za razdoblja dok se ove punjive pune i eto, malo je nedostajalo da izdrže do sljedećeg Berlina, no prije par tjedana su poklekle. Odmah sam naletio kod nas na povoljnu akciju istih takvih baterija, u paketu dva para, aparat mi daje čudne znakove, kao da baš i neće dugo, ne mogu vjerovati da su naši meštri mogli držati valjda desetak godina, koliko mi netko rekao da njemačke baterije mogu trajati van uporabe, da su ih neki naši poduzetnici držali na skladištu.
11:33 | Komentari (7) | Print | ^ |

četvrtak, 29.06.2017.

Trave i senf



Liker od stolisnika je u boci, nakon čajeva još jedan plod gorskokotarskih trava, treba ako je moguće poraditi na finesama, još uvijek baca na više na vino nego na hajdučku travu.
U lokalnoj birtiji su pivopije uznemirene, jedan od njih je u susjedstvu preminuo za kavanskim stolom. Objašnjavam da to ništa ne znači, i ja sam tri desetljeća bio na pivi, a na šahovskom turniru u susjednoj državi sam vidio smrt za šahovskim stolom. Čovjek je u džepu imao pljosku sličnu onoj kakvu ja u torbici imam, krenuo je da će potegnuti, onda je odustao i sam za sebe odmahnuo rukom, da bi par sekundi kasnije klonuo na stol.
Neću širiti post, još uvijek sam uzdrman nestajanjem jučerašnjeg, obavili smo što smo trebali dan, vjerojatno će se otići nekamo.
p.s.
Baš me zanima jel četrdeset posto od sto konačno 40, jedno od onih pitanja s biser odgovorima...
12:44 | Komentari (7) | Print | ^ |

srijeda, 28.06.2017.

Vremena za sve



Nemam vremena za ponovno postavljanje posta, ostat će ovako, kao simbol ozbiljnosti ovog portala, uglavnom lijep dan jučer, žao mi je što više ne mogu normalno komunicirati ni s par vjernih pratilaca, a zaa ostale, ionako će brzo s naslovnice, hvala Lastavici, ne bih ni primjetio. Na zadnjoj fotki se kuha stolisnik, a naslov više nema veze s postom.
09:24 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 27.06.2017.

Zamke jednosmjernih ulica



U Rijeci je jako sparno. Jin se jučer ošišao, danas je, nakon svih događanja prethodnih dana neuobičajeno produžio spavanje. U šetnji prema tržnici i gradu usmjerio sam ogroman kamion čiji je vozač stao, baš mene pitati, prema luci. Nisam siguran jesam li dobro objasnio, primjetio sam da sve lošije i nezainteresiranije objašnjavam, otkako sam shvatio koliko je umijeće podučavanja nebitno u današnje vrijeme. Opalio par fotki nek se nađe za redoviti post. Dogovorio vrijeme ispita za sutra. Sad žurimo u prirodu.

12:07 | Komentari (9) | Print | ^ |

ponedjeljak, 26.06.2017.

Zabranjena zrelost

Opet, ovaj put s razlogom, fotografije neće imati veze s tekstom. Naime u radnoj ustanovi ne fotkam, osim kad mi se za nekih fešti ne sugerira da bi bilo poželjno. Danas sam bio dežuran na maturi iz matematike, što za mene znači na nogama od pet, a dežurstvo je završilo u podne.
Meditirao sam u sebi smješkajući se, koje ogromne razlike, posebno vidljive u odjeći, vremena kad sam ja branio maturalni rad, vremena kad su predamnom i komisijom branili maturalni rad te državne mature danas. Podsjetio sam se ironično i onoga o "ispitu zrelosti". Ja sam svojevremeno izazvao šok jer sam na obranu došao u trapericama uz sako. Mogao sam to napraviti jer sam živio sam, roditelji su mi bili u tad dalekoj Rijeci, nisam vraćen, al o tome se pričalo, pokojna razrednica mi je prebacila da se nekim civilizacijskim dostignućima ne bi trebalo izrugivati.
Svaka obrana, uključujući i izradu maturalnog rada, samnom kao mentorom, bila je prava mala svečanost. Nekih učeničkih radova se i danas rado sjetim, a znamo ih i spomenuti, kad se nakon dugo godina sretnemo.
Sad je država uspjela valjda potpuno obezličiti ispit zrelosti i maksimalno ga vulgarizirati pa su u skladu s tim i učenici bili prikladno odjeveni. Od 15 maturanata, sva četiri dečka su došli u kratkim hlačama, jedan je došao i bez ikakvog pribora da bi s kolegom nakon obveznih 30 minuta napustio ispit. Od cura, meni sve redom nepoznatih, najzabavnija je bila iz drugog reda, čak su joj i japanke smetale, a i igre golih nogu su mi pomagale za ne zaspati, kao i studiranje materijala jedne elegantne prozirne haljine kod kolegice, koja je doduše imala i skupe sandale, lijepo nalakirane nokte i skup nakit. Mislim da je sve skupa dvoje u prostoriji uz mene imalo čarape, doduše ni moje sasvim niske nisu za brojati.
Dobio sam kritiku kolegice koja je dežurala samnom i s pravom me na neki način nadzirala, promakao mi je jedan kutomjer na trokutu, a oni su strogo zabranjeni, no sumnjam da ga je cura uopće bila svjesna, kao jedna druga svog sata koji je lijepo uparila s drugim modnim detaljem koji neću spominjati, no eto, i satovi su najstrože zabranjeni.
15:38 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 25.06.2017.

Sedacija, odlasci, promatračica života...



Eto prošao sam i to, potpisivanje prve Jinove sedacije, bio sam strašno napet dok nije sve prošlo, Jin se hrabro držao, kad je veterinar rekao, trebalo bi ga nekako u transporter, on je, nakon što je primio inekciju, promotrio transporter i nezainteresirano ušetao u njega. U čekaonici mi se javila kolegica s jedne od bivših škola, iznenađena što je nisam prepoznao, donijela mačku na konačno uspavljivanje, kaže ima 20 godina, to je barem onoliko koliko ona zna.
Dolazimo doma, saznajem da je umro nekadašnji prijatelj, dečko koji je nekad obećavao više od svih nas, pio je mali tuborg dok smo mi ostali jeftina piva, još u Jugoslaviji, sad otac tri kompletno školovane kćeri i muž moje nekadašnje frendice, di džej i električar koji nikad nije isključivao osigurače, ne znam detalje, možda je nešto krivo spojio on koji nije griješio.
"Vidi njega, još će je snimiti iz neposredne blizine", vidio sam dvije babe, svaka otprilike četrdesetak godina, kako nemaju pametnija posla, nego stoje i čude se curama kako besramno spavaju uz Korzo, nemam izbora, moraju me viditi kako god fotkao, a ovakve fotke se ne propuštaju. Odmjerih kratko babu što je komentirala, pomislih, pljunuta jedna supercool blogerica, koja me jednom tako primitivno komentirala, i istog momenta primjetih zapakirani monstrum fotić oko vrata, ma nemoguće da je u Rijeci, takve se ne miču s purgerske špice.
Ipak sve u svemu divni dani, potvrđena je razmjena stanova s Berlinom, a moj najbolji prijatelj opet izgleda dobro.
12:04 | Komentari (9) | Print | ^ |

subota, 24.06.2017.

Izloženost

Toliko ljudi čezne za avanturama, uzbudljivim životom, velikim pričama, jastogom i šampanjcem. Ja bih taj život odradio što je mirnije moguće. Nikako mi to ne ide, možda je malo krivice i u meni, previše bi to tražilo discipline, opreza i respekta, jednostavno ne umijem.
08:55 | Komentari (8) | Print | ^ |

petak, 23.06.2017.

Vreća spavalica



Vreća za spavanje se pokazala kao jedna od najvrednijih stvari koju posjedujem valjda skoro četiri desetljeća, u stvari otkako sam se uvjetno rečeno osamostalio i počeo sam sebi nabavljati stvari. Naime u četvrtom razredu gimnazije sam ostao sam (prilično je potrajalo dok nisam bio deložiran) u stanu u bosanskom Varešu, mjestu opustošenom u zadnjem ratu, moji su odselili poslom u Rijeku. Upisao sam faks u Sarajevu, nabavio sobu, ali paralelno boravio u pedesetak kilometara udaljenom mjestu. S ocem sam bio u ratu zbog kose, bila je duga,ha, i brade, no imao sam punomoć na mamin tekući koji nisam baš zloupotrebljavao. Ljeti sam puno putovao stopom, mojima se to nije sviđalo ali nisu mogli kontrolirati i ubrzo sam shvatio da mi je najvažnija stvar za preživljavanje na putu vreća. Nakon iznenadnog novčanog dobitka stvar je bila jasna, nabavio sam ovu izuzetno kvalitetnu vojničku s ceradom, prošla je pola Europe i još je itekako u upotrebi. Uh koja bi to povijest bila kad bi ona pričati znala. Zanimljivo, Jin ignorira sve nove stvari što nabavimo poput ovog priručnog šatora, al vreća mu je topla i draga.
Inače trenutno smo odustali od drvene kućice za Gorski Kotar iz prozaičnih razloga, rastinje je naime toliko buknulo da je se jednostavno fizički ne bi moglo dopremiti, zato ovaj Lidlov šatorčić čisto za sklonište kad pljusne.
09:27 | Komentari (9) | Print | ^ |

četvrtak, 22.06.2017.

Bedometar i ljepotarije



Za rođendan sam dobio pametan sat. Usput je kupljena i instalirana memorijska kartica, tako da sam mogao i snimiti par fotki sa satom, dosta zgodno, malo problematično prebaciti na komp, al dobro, eto naučio sam da postoje i čitači memorijskih kartica. Prošlo je petnaestak dana, sat više ne prepoznaje memorijsku karticu, ne samo da ne mogu fotkati nego ni viditi pofotkano. Od svega radi još pedometar iliti brojač koraka, a povremeno i klasičan sat (dok se ne ovlaži na ruci, onda se sve gasi).
Znam da su ljudi stoka, ali kad su nadređeni diktatorski, autoritarni ili samo sadistički likovi stoka se prikriva, dugo je to i ovdje bilo tako. Neću pisati što se događa, jer ionako nitko ne bi vjerovao, to mi zasad ne treba.
Treba forsirati lijepe stvari. Naravno u pura (puritanskim) državama i zatucanim klerikalnim zabitima poput dijelova Afganistana, da vam bude lakše, ljepota se mora prikrivati tako da sam crnobijelio prvu fotografiju, u originalu će vjerojatno biti objavljena na jednoj od najpopulatnijih instagram stranica. Već dosta dana dana nisam objavljivao što se jede pa evo nadoknađujem, svaki dan se naravno snima, dok se još uvijek mogu priuštiti dobre stvari. Moj favorit su uvijek ražnjići, a znalci će naravno reći da je to jedino bezlično, sve drugo je naravno bolje.
09:43 | Komentari (10) | Print | ^ |

srijeda, 21.06.2017.

Promašaji u paralelnim svjetovima



Zapravo mene nikad nitko nije preozbiljno shvaćao, jbga uvijek sam počev od vanjskih obilježja kontrirao i svom užem krugu ljudi. Kad su svi nosili duge kose, ja sam puštao bradu, kad su drugi bili u martama ili u najboljem slučaju starkama, ja sam furao adidasice ili salamanderice istočne proizvodnje. Kad su drugi pušili marlboro ili nišku drinu bez filtera ja sam pušio winston ili nišku moravu bez filtera. Kad su oni bili na stocku ili badelovom konjaku, ja sam birao dizajn wecchie i lozu...
Na poslu mi je dobro išlo, u sindikatu sam se svojeglav sukobio s legendarnom šeficom V.K. i osnovao novi u svojoj županiji i mada sam brzo upao u glavna tijela nisu me ni tu pretjerano zarezivali, istina, jednom je baš moj glas presudio da ne idemo u zajednički štrajk, ali s distance gledajući pogriješio sam, trebalo je i žešće prosvjedovati dok se moglo, dok sindikati nisu eutanizirani. Na njemačkoj internet zajednici sam se brzo afirmirao, povukao sam se u novi svijet, budući da je hrvatsko školstvo preplavila antinjemačka politika i u reali sam počeo visiti, probio sam se među deset naj na izuzetno popularnoj platformi red7, ona je prodana poznatom nam pro7-u i uskoro, nakon odlaska najboljih, potpuno ugašena.
Ovdje je otvoren blog.hr servis, par zagrebačkih šminkera koji su lovili cure se genijalno sjetilo koju domenu uzeti, naravno od početka nisu zarezivali nas ostale koji smo im bili nužni samo kao broj i ostade to tako do današnjih dana, s tim da nisam siguran da nove generacije admina imaju zdravih motiva poput svojih prethodnika.
Vrijeme za završiti post, idem na posao.
08:10 | Komentari (7) | Print | ^ |

utorak, 20.06.2017.

Breskve umjesto mature



Jutro u gradu i na tržnici zahvaljujući veselom događanju na splitskoj maturi jučer. To je od početka kod nas poput cirkusa, samo su nam falila apsurdna događanja ovog tipa, tako nešto se po svakoj logici može samo namjerno napraviti, a zašto, to je malo teže pitanje, nikome od nastavnika nije u cilju da se ta besmislena dežurstva ponavljaju.
Vrijeme je trešanja, breskvi i ljetnih haljina i gušte samo kvari spoznaja da popodne imam sjednice, jedan ispit i rješavanje problema oko jedne učenice u ulozi razrednika. Pakleno je toplo, al neka. Meni je važno da sam se uvjerio da na krčkim plažama i stijenama više nije nešto bitno bolje, čak je po Rijeci, od tržnice do Korza, zanimljivija moda, a i voće je više nego dvostruko jeftinije i kudikamo kvalitetnije. Testirao sam limunadu od zelenog limuna jutros, nije loša, trgovkinja reklamira kao bio, sad, više mi ništa nije jasno, kak može biti bio, ako limun ne sazrijeva na potpuno prirodan način, moram ću malo guglati i informirati se, vremena u kojima svaki dan učiš nešto novo.
12:04 | Komentari (4) | Print | ^ |

ponedjeljak, 19.06.2017.

Selfiji i stranci



Ne znam više gdje to još ne bih bio stranac. Nije to valjda samo samnom, još je onaj poznati bradonja rekao, da proleteri nemaju domovinu, a tko bi u društvu, u kojem je sve naplativo, mogao računati sa sigurnošću doma, a kamoli planiranjem neke budućnosti. Na otoku mi je lijepo samo kad živim trenutak i ne slušam o životu na otoku, na kojem se, poput Rijeke, kojoj je pak to dio vjekovnog imagea, potpuno promijenila struktura stanovništva. Ne bi mi bila strana ni ideja, da se tu u slabo naseljene dijelove nasele npr. izbjegli Kurdi, upoznao sam u Berlinu neke i djeluju mi mnogo bliže i progresivnije od Hrvata iz istočnih država. Onda bi valjda i ovi shvatili da moraju i poštovati i tuđe načine života, nije bitno samo doseliti, odlaziti u crkvu i furati svoje.
Primjetio sam, možda je slučajnost, uvijek treba izbjegavati generalizacije, možda samo samo naletio na par mađarskih seljačina, najagresivnije fotografiraju baš Mađari po plažama, odmah sam izvukao zaključak, valjda zato što u Mađarskoj ne smiju, i, ako ne bi bili kažnjeni, dobili bi batina od Orbanovih huligana. Svako malo takva nekakva vijest na njemačkim portalima, zasad jedan turistički protivnik manje, našima je tip još uvijek samo ideološki uzor.
p.s.
Zanimljivo da nikom ne smetaju selfiji na javnim mjestima, nisam baš zadovoljan kako sam na prvoj fotki ispao belj
p.p.s.
Sve češće mi postovi ne odsjede na nalovnici ni onih minimalnih pola sata, jučer npr.,štoš, svak ima svoju uređivačku politiku pa i admin zvani bug.
14:21 | Komentari (8) | Print | ^ |

nedjelja, 18.06.2017.

Barba surfer

Bio sam eto dva dana na rodnom otoku, nekad zahvaljujući prirodi neodoljivom, no eto, ljudi betoniranih mozgova su uspjeli betonirati osim šumica štošta u glavama svojih sljedbenika, o tome u posebnom postu. Naime zbilja sam se nafotkao i problem mi je sve te fotke složiti u dva tri posta, više bi proturječilo mojoj težnji za svježinom. Tako sam danas složio barbu po čijoj majici saznajemo da je uvjereni surfer, s tetom koja je, vidi se i po ove dvije fotke, jako uspješno surfala, te logikom izražene sportomanije, u jutarnjim satima kad šetam još uvijek bubanog psa, snimio sam i jednu od brojnih vježbačica.
Inače sjećam se jedne davne diskusije o pristojnom odijevanju na javnim površinama, još tamo osamdesetih prošlog stoljeća, sad sam stopostotno promijenio mišljenje, sve što smeta popovima, te brojnim doseljenicima iz istočnih država, mahom velikim vjernicima, sve potpuno podržavam, pa i ove dvije dame koje su mi ušetale u kadar na Kamplinu. Stare krčke gospode ionako više nema, a djeca im svigdje raseljena.
17:52 | Komentari (9) | Print | ^ |

petak, 16.06.2017.

Jutro nakon Zelenog



Zeleno baš i ne pomaže u sivom svijetu, eventualno za prebroditi dan do dana, valjda boljeg izbora nije bilo. Svi su pohrlili na more spajajući vikend, gužvu sve teže podnosim, izaziva histeriju, inače moj neradnički petak izgleda ovako, ustajanje u pet i šetnja s Jinom, uskoro trebam kretati od kuće, u 7.30 na radnom mjestu, matura iz engleskog, do podne i kvarat valjda, u 13 nastavničko vijeće, žalbe učenika na zaključene ocjene pretežno i dogovor komisija za ispite, jer žalbe se više ne odbacuju, poslije aktiv stranih jezika, potrebe za iduću godinu, meni ne treba ništa, osim u prvim razredima ponekog učenika koji bira učiti njemački, posljedni mohikanci koji me spašavaju do daleke mirovine. Možda se kasno popodne stigne i ručati, tada će neki, vidim po fejsu, već i drijemati, umorni od mora i sunca. Neka, meni ne treba bolje, samo da ne čitam gluposti po portalima, al ne možeš protiv navika, jedno vrijeme sam probao otvarati samo sueddeutsche.de ali realan svijet ovdje je nešto drugo.
Zeleno, ipak je pomalo i pomoglo, idemo vježbati isključivanje dok djeca pišu, moramo usavršiti vježbe isključivanja, ne bi li se opstalo neko vrijeme, a onda dolazi vikend, vrijeme za nešto smisleno.
p.s.
Čitam vas popodne...
06:39 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 15.06.2017.

Sjećanje na Wannsee



Kleist i njegova Henriette su se ubili uz Wannsee nakon što su popili kavu. Poslije je to proglašeno velikom ljubavlju ovjekovječenoj u smrti. Hitler je isto volio to jezero i sve najvažnije ubilačke odluke donosio je tamo. Šuma do jezera je prekrasna i ja uglavnom gubim barem sat pješačeći kad odredim dan za otići tamo. Inače za kupanje tamo se naplaćuju skupe karte, jedne godine sam tako šetajući našao rupu na ogradi i provukao se, očekivao sam da bi netko odnekud mogao zagalamiti kao što se nekad pucalo, ali ništa. Dok sam se kupao neki nevezani pas mi je izvukao iz torbe pečeno pile, koje sam nedugo prije kupio na jednom kiosku i rastrgao ga.
Iduće ljeto mi se nije dalo ići na Wannsee.
11:24 | Komentari (8) | Print | ^ |

srijeda, 14.06.2017.

4501. post



Jubilarni post mi je jučer, kao što je primjećeno, u rekordnom roku nestao s naslovnice. No broj posjeta je uglavnom standardan, tako da ekipa sa servisa mora promijeniti način, ako me se želi riješiti.
Vidim na fejsu, roditelji, ne mojih učenika, nego roditelji s kojima se inače družim, slave kraj školske godine. Jednostavno se osjeća olakšanje u njihovim statusima. Sad mogu početi osmišljavati smislene zajedničke odmore.
Iako se u svojoj odgojnoj ulozi osjećam sve više kao Salieri, imao sam ugodan posjet, i dobio sam na dar Mozarta, uzgred, ne predajem curi, znači, nisam što bi naši birokrati prčkali, u sukobu interesa, ne ocjenjujem, samo sam se u jednoj situaciji postavio pedagoški i ljudski, nemam pojma jel sve bilo po propisima, eto, prepoznato je.
Pokušao sam izbjeći dar, znamo da svugdje snimaju kamere, nije išlo, kriv sam, kao što sam kriv jer sam se predugo zadržao na ovom portalu, nikad nisam imao talenta za odlaske.
11:19 | Komentari (13) | Print | ^ |

utorak, 13.06.2017.

Odlazak psa za izložbe



Ljudi me teško mogu više razljutiti, rasplamsati bijes možda, ako mogu spreman sam ponekad možda i uzvratiti zlom.
Jin je poput nekih mojih učenica iz vremena kad se težilo razvijanju osobnosti i različitosti od okolice, te traženju vlastitog puta, srlja ove godine iz nevolje u nevolju.
Prednja šapica se počela lijepo oporavljati, odmah je zarezao zadnju s iste strane, jučer je dobio novu inekciju, išli smo van navečer nakon toga i zaletio se u grmlje, iz kojeg je izašao sav pun oštrih čičaka i po zarasloj i nezarasloj rani. Odnio sam ga doma, ubacio u kadu, pod tušem držeći ga u zraku skinuo što se skinuti dalo, to ne bi išlo glatko, odmah bi počeo vrištati.
Ostavio sam ga doma i otišao se sabrati i zbrojiti u obližnji park, bilo je već kasno.
Odmah mi je dojurila pozdraviti se kujica, inače Jinova prijateljica. Gdje je drugar, pitao sam gazdaricu, misleći na prekrasnog dugouhog psa, koji bi malo dostojanstvenije i odsutnije pozdravljao, kad bismo se sreli. Sprema ga se uspavati, zadnju godinu je na antibioticima, ne čuje, ne vidi dobro, ne kontrolira se.
Pas iza sebe ima uspješnu izložbenu karijeru, tri godine je živio pod oštrim treningom i nadzorom te pobjeđivao na svim natjecanjima i raznim kategorijama. Onda je karijera krenula nizbrdo, al je eto imao sreće i dospio u ruke sadašnjih vlasnika, no nikad se nije uspio potpuno socijalizirati i uklopiti u svakodnevnu rutinu, šetao je u svom filmu, sam za sebe.
Prvi put kad mu je Jin pokušao zaskočiti frendicu, iza koje bi šetao par koraka udaljen, reagirao je neobično oštro, ja sam Jina koji je zarežao morao uhvatiti, a on je odmah pomirljivo reagirao na gazdaričinu naredbu, ona je bila iznenađena, jer on obično ne reagira emotivno.
Od tada se osjećam kao da smo prijatelji, on istina malo odsutniji i hladniji pri pozdravljanju. Slušam sinoć priču, već je bilo odlaženja na uspavljivanje i odustajanja, no on eto kao da provocira nužan kraj, koji će mu se dogoditi, nevažno s obzirom intenziteta života, ima samo 11 godina.
10:33 | Komentari (11) | Print | ^ |

ponedjeljak, 12.06.2017.

Medaljoni



Izuzetno naporni zadnji dani školske godine, najviše zato što mi nijedan od ukućana nije baš dobro, inače ti pritisci i vrijeđanja kao uobičajeni dio folklora ni najmanje na mene ne djeluju, mora da su pomogle i sve ove godine na blogu, naučiš da država i društvo nisu onaj mali krug ljudi s kojima trošiš dragocjeno slobodno vrijeme i da se društvena mjerila eventualno mogu respektirati, no rijetko i poštovati.
Ponovo su počele ideje za nove restrikcije, zabrane i kažnjavanja. Imam osjećaj da su po ministarstvima zaposlili impotentne patuljke, ucijenili ih fotkama njihovih golišavih vještica i sad pišu zakone nevjerojatnije jedan od drugih. Sve rjeđe idem i na more, no eto tu sam, ako kako mogu pomoći ekipi na otocima koji su konačno pokrenuli borbu, protiv moćnika koji bi i pristup moru prepriječili.
To je nama naša zemlja dala, nećemo uskoro moći ni na plaže, zasad je ograđen samo manji dio, a vi se i dalje hvalite da ste se borili kad je bilo potrebno.
p.s.
Meni super izgledaju fotke pametnim satom koji sam dobio za rođendan (zadnja u postu, fotić mi ne reagira tak dobro kontra svjetla), no učenik mi još nije našao način kako ih prebacivati na komp (moj laptop je izuzetno vremešan), ovu smo bluetooth vezom poslali njegovom pametnjakoviću, a onda je on meni proslijedio na mail, mi se tehnički razvijamo, a činovnici nek smišljaju zabrane, za to su izmišljeni ljudi koji se ne znaju igrati.
07:39 | Komentari (6) | Print | ^ |

nedjelja, 11.06.2017.

Prođe i parada



Nije ništa riješeno s Jinom, jedino smo ga oslobodili oprave. Razgovaramo tako jutros u gradu, postoji i mišljenje veterinara u mirovini da nije problematično što on to liže, dvije veterinarke kod kojih je bio su mi neke duge stvari potpuno različito tumačile.
Razgovor tako odjednom dođe do "moje" teme, terorizma, ili kak ja kažem, gerile u Njemačkoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća i kako je rat "pet protiv 50 milijuna" kako ga je nazvao nobelovac Böll mogao tako dugo trajati. Ključna riječ su simpatizeri, gerilci su imali izuzetno velik broj simpatizera kod kojih su se mogli sakriti i prespavati.
Sam sam upoznao dvije osobe čijim stanovima su se služili. Ubojstva najzloglasnijih poslodavaca i sudaca, bivših nacista, kao i šefova tajnih službi nitko iskreno nije osuđivao.
A dobro, vidjet ćemo, završavam razgovor, dolazim doma, prelijećem preko tih par fuj blogova, onaj jedan još baljezga kako je pičio u rat i sad je, jučer, bio na prvoj crti kontra pedera, o tempora, o mores. Inače konačno je otišao u prestonicu čujem, jedan besplatan autobus u kojem nisu bili birtijski ratnici, no eto, ovi nisu imali đeparce ni besplatnu janjetinu, ni među glumcima na ovoj pozornici ravnopravnosti nema.
p.s.
Velike vrućine, kod nas se asfaltira cesta, promatram ljude kako "pucaju", jer se moraju vratiti unazad.
11:15 | Komentari (4) | Print | ^ |

subota, 10.06.2017.

No future



Najgori rođendan do sad. Bespomoćnost, ništa se ne može napraviti. Jin dobiva novu inekciju i nove antibiotike. Pričinjali su mi se napušteni sustavi prošlosti kao nešto u što se možeš uzdati. Npr. u DDR-u ti kaplje voda u stanu, određeno je da majstor dođe za tri dana i ti ćeš tri dana postavljati lavor ali majstor će sigurno doći i popraviti. Ti ćeš usput psovati ali znaš zašto čekaš. Kod nas su najbolji veterinari, kao i majstori uopće, preopterećeni, ostali kojima se možeš obratiti samo imaju diplome. Sjetio sam se jučer, istina u izmjenjenom kontekstu i jednog od Mekovih ideologa, kojeg us(t)raše početnici nisu ni čitali :"Rušiti ovu državu, rušiti je logikom riječi i logikom dinamita, jer ako ijedna država nema pravo opstanka, to je jedino i samo ova i ovakva..."
Čega se sve načitani anarhisti sjete, post je uranio, prijatelj drijema, odjednom mu se više ni ne žuri u jutarnju šetnju kao što se ni meni nije baš dalo ustajati.
07:57 | Komentari (4) | Print | ^ |

petak, 09.06.2017.

Jagode pomalo prolaze



Već ih ima svakakvih i neiskusno oko se lako zezne. Hvala na čestitkama, ali eventualno proslavim tek eventualno prijateljevo ozdravljenje i skidanje štonekoreče tuljca.
10:27 | Komentari (13) | Print | ^ |

četvrtak, 08.06.2017.

Hvala servisu što smijemo!



Žurio za provesti dan s najboljim prijateljem, pomalo bolnim, fotkao na autobusnoj što sam stigao, došao konačno doma, otvorio jedan post s naslovnice, sad vidim opet aktivne one blog babe, o jeboteservis. Nema veze, odradio post, imam sad druge zanimacije.
21:23 | Komentari (12) | Print | ^ |

srijeda, 07.06.2017.

Neprijateljsko okružje



Ne znam što me najviše baca u bed, Jin koji stalno nalijeće na te lastavice, evo zadnju izgleda nismo dobro odstranili pa mu se zacrvenilo i noćas i jutros to liže, pametan sat koji mi, otkako sam ga dobio na dar stalno pokazuje svoja ograničenja, npr. može i fotkati no ne vidim načina za prebacivanje tih malih simpa fotki na moj stari laptop, pedometar koji odjednom kvari zabavu naprasno prestajući mjeriti korake i slično, kuponi s popustima koji mi propadaju, to najmanje, idem kupiti bocu s 20 posto popusta, no oni eto baš danas stavili popust na 5 posto, pa ne mogu iskoristiti kupon jer ne vrijedi za artikle s popustom, svugdje luda kuća. Na poslu mi je već smiješno koliko se zloupotrebljavaju pravilnici, slušam o poduzetniku koji bi napravio cestu kroz dvorište škole, što je najsmješnije, znamo da će se i to razmatrati kao realna mogućnost, ne vidim svjetla, ma jebe mi se za svjetlo, idem odraditi ono malo što danas imam i pokušati smisliti gdje bi mogao dobiti neku suvislu tehničku informaciju, svugdje papagajski ponavljaju svoje priče, bavimo se samo apple uređajima, naš asortiman možete vidjeti, pitajte ako ste nešto kupili kod nas, ili tamo gdje sam preplatnik, moguće da je to moguće, pogledajte u uputama, mi to ne radimo, taj mi uređaj nije poznat.
p.s.
Jedino standardno, pišem post i u zadnjem momentu jurim iz kuće.
12:15 | Komentari (6) | Print | ^ |

utorak, 06.06.2017.

13 godina bloganja



Evo s 4493. (uskoro još jedan jubilej) postom zaokružujem drugi, nakon Eura, 13 godina bloganja na ovom servisu koji je uostalom i osnovan 2004. godine. Zadnja godina je nešto mirnija, poput brzog nestajanja s naslovnice ignoriraju me i stalkeri, blog se stabilizirao na stotinjak stalnih posjetitelja, fotografije slabo kog još skandaliziraju, ma sve pet. To je i bila namjera, tiho i uporno pratiti jedno nebitno trajanje. Sad navodno nakon GP-a odlazi i Dražen, ne smatram se toliko važnim da bih odlazio tražeći nove puteve, nalutao sam se dovoljno. Samo nek nam bude zdravlja, love za kako tako dostojanstven život i što dosadnije jednoličnosti. Jer sve uzbudljive promjene nabolje razbijaju se o naše glave, ne želim da mi bude bolje!
11:08 | Komentari (14) | Print | ^ |

ponedjeljak, 05.06.2017.

Grablje idu dalje



Nakon patke za ručak spremili smo se za put nazad. Drugarica se ipak naspavala iako se kak spada vratila s fešte u jutarnjim satima, imala je problema s suvremenom tehnologijom otvaranja vrata portuna, privjesak koji se prisloni, princip daljinskog, no iako smo na četvrtom katu Jin ju je osjetio i sve nas probudio, pa smo joj otvorili odozgo. Drugi dan je bila ipak malo razočarana, puno je kak kaže razgovarala, ono štoseveli kopala. U razredu su joj suci i uspješni političari između ostalog, razumio sam odmah, teško je izbliza osjetiti vrijednosti onih uspješnih u ovom sustavu, deprimira. Nama su bliži oni manje uspješni, jednu takvu smo sreli i zapričale su se prije polaska, drugu sam snimio iz daljine, obje vlasnice pasa i zanimljivih boja. Na jednom odmorištu je pak Jin počeo lajati na nešto u daljini, to nešto je počelo trčati i eto, iako slab aparat, uspio ju je dohvatiti.
Možda nisam bio dovoljno jasan u jednom od prethodnih poslova, Jin u stvari voli putovati, pa on ima pet Berlina iza sebe, samo sparina i vlage kao kod nas ne znam da sam igdje doživio. Ovaj put je dobro podnošena vožnja i cijeli put smo napravili s jednom pauzom, čini mi se oko 4 sata vožnje.
p.s.
Dobili smo stare grablje, prva asocijacija mi je bila, slab sam ja za išta ugrabiti.
11:07 | Komentari (9) | Print | ^ |

nedjelja, 04.06.2017.

Filozofi propuha



U nekim stvarima je Virovitica još cool kao u vremenima nastajanja poznate Balaševićeve pjesme. Recimo ujutro se Jin igrao s njegovanom kujicom, koju je vlasnik jednostavno ostavio zatvorenu na igralištu za pse, dok je išao obaviti neka svoja posla. U Rijeci bi joj u najboljem slučaju netko iz zlobe otvorio vrata, ne bi li odlutala, uostalom pokušala je zaigrana otići dalje s Jinom i samnom. Nema šanse kod nas da bi netko u stanu glasno slušao glazbu, kao što sam ovdje čuo, mislio sam da to još samo rade Turci i poneki pijan Arap po Berlinu.
U većini stvari je pak očito ista ili gora od ostatka države. Vidi se po dućanima, kafićima i ako baš hoćete prolaznicima na ulici. Najbitnije da se svi drže pametni i fini, konobari već svugdje imaju gard nezainteresiranih kulera poput naših majstora s mora.
Periodiočno, svakih par godina, novine objave članke o znanstveno dokazanoj istini da propuh ne postoji, ako nešto već možemo tako nazvati, ne šteti i da je to pojava u ljudskim glavama. I za tu tezu, ja pokušavam domisliti i ne uspijevam, u čijem interesu je plasiranje takvih gluposti, nađe se, kao za sve kod nas, masa fanatika koja će je propagirati i stvarati propuh gdje god je moguće. Ako kažeš da su ti se tako više puta upalile desni, nije propuh kriv, treba popravljati zube, što je isto tako točno.
Da se nebismo krivo razumili, nisu balkanci dno dna, Ameri i Rusi su u nekim stvarima inventivniji i mnogo zatucaniji, problem je što naši ljudi, pored vlastitih gluposti kojih posjeduju sasvim dovoljno, nekritično i s radošću uvoze i većinu tuđih.
p.s.
Janjetina koju smo jeli u gostima bila je dobra, domaćini su umirovljenici i to ne vojni,niti povlašteni iz onih mnoštva kategorija, sad će se znači izvuči zaključci : pod 1 još je dobro umirovljenicima, pod 2 neradnici u državnim (ja po definiciji spadam u javnu službu, al očito se radi na dokidanju pojma "javni interes", nikog nije briga ni za zdravstvo, a kamo li za školstvo, poštanske i slične usluge su već prektično likvidirane), dakle ti kakogod ih nazvali, dobro se hrane. Zna se tko je kriv što mi poznaniku ovdje treba šest mjeseci za zatvoriti firmu, nisam znao da je i to problem, stalno učim, al sam eto pišući shvatio da je najopasniji propuh uistinu u ljudskim glavama.

09:01 | Komentari (8) | Print | ^ |

subota, 03.06.2017.

Put za Viroviticu



Stigli smo, to je najvažnije. Na put smo krenuli premoreni, iscrpljeni, praćeni gadnom, najprije sparinom, pa vrućinom. Za ručak smo išli po sjećanju na mjesto gdje smo dobro jeli i fulali smo odmorište, jedno prekasno smo skrenuli. Ajd dobro, barem je bio za utjehu dobar auto za snimiti. Ovdje su porcije bile obimne, ali ni za salatu, posebno kupus iz miješane, ni na meso, ne bih se kladio na svježinu. Što je put odmicao mali prijatelj ga je, usprkos upaljenoj klimi u autu, sve teže podnosio, pa smo stali u prirodi iza Đurđevca. E tu je Jin došao na svoje i koliko toliko se oporavio.
Kad smo stigli, pogled kroz prozor, munjevita fotka, naravno mutna, kao uostalom i cijeli dan.
09:01 | Komentari (6) | Print | ^ |

petak, 02.06.2017.

Prosvjed uvijek uspijeva (Rijeka 1.6.2017.)



Tužan sam bio jučer kad sam došao u Rijeci pred Kont, manje prosvjednika nego prošle godine, a situacija znatno ozbiljnija. Razvedrio sam se kad sam došao doma i po portalima vidio brojke, bitno je ionako samo ono što mediji objave, ali eto, u Zagrebu se skupilo dosta ljudi i bez plaćenih autobusa iz provincije. Nije ni loša ta situacija s gazdama u medijima, još par dana će nas uvjeravati i da Bandić i Kerum ne prolaze. Novi list eto ima novinarku Ingrid Šestan koja je pak procijenila broj prosvjednika poput mene, žena je fanatik reale, ona je sjedila na klupi na suncu da bi čula i zapisivala što govornici poručuju.
Moj prvi dojam je bio, prije nego što se prostor kako tako popunio, i tek počeli govori, da su na prosvjed došli samo odlikaši i hipici. Organizatori su upozoravali na mir i dostojanstveno ponašanje, kao da je i bilo nekog drugog, osim pristojnih, dobro odgojenih ljudi koji se groze svakog nasilja. Ove godine, za razliku od prošle, nisam primjetio ni provokatore. Ni njima se nije dalo dolaziti, čini mi se da je ljude najviše plašila moja majica. Od poznatih sam primjetio Obersnela i Urbana, bili su dostojanstveni. Najviše me pogodilo što, valjda prvi put zadnjih desetljeća, na prosvjedu nije bilo ni legendarnog Marina Miočića Stošića, jako je falio njegov transparent koji bi sigurno, kao i prošle godine, odskakao od ovih štreberskih.
Dragana Bolješić, najbolji prof, kako sam pročitao od bivših učenika, predsjednica udruge Slobodna škola Hrvatska, seli ili je već odselila u Australiju, nisam baš u toku. Mi koji radikalno razmišljamo, izvan sustavnih zamki, definitivno smo poraženi, ekstremisti s drugim predznakom, kojima se ruke nisu osušile i kosa nije opala, jer nisu masturbirali, su na vlasti, iako za njih ne glasaju baš ni svi članovi obitelji. Prosvjed je uspio, treba imati hrabrosti i izložiti se, pod ovim okolnostima udobnije je sjediti, čekati i misliti da ti nećeš doći na red.
p.s.
Dosta simpatizera je umjesto na prosvjedu trčalo na utrci koja se paralelno odvijala, oni su ispravno procijenili da treba učiniti što se može za sebe, ispitivati svoje fizičke granice. Meni je pak događaj jučerašnjeg dana ponovo uspostavljeno povjerenje između mog psa i mene, pješice smo se spuštali u grad i kad je već zalegao, da ne može dalje, uvjerio sam ga da je slavina s vodom blizu. I bila je.
07:13 | Komentari (16) | Print | ^ |

četvrtak, 01.06.2017.

Frizura prije svega



Ako ništa u Rijeci drugarica i ja imamo perfektne frizerke, ona po kreativnosti, ja svoju po cijeni. Njena Josipa svaki put pomalo iznenadi i mene kojeg je teško iznenaditi.
Sutra putujemo u Vt na njenu okruglu godišnjicu mature. I meni je okrugla, ali me ne bi iznenadilo da me ovaj put ni ne pozovu, sva ova desetljeća ignoriram te godišnjice, prošli put je samnom pregovarao i želio zajedno putovati onaj onaj koji se u međuvremenu preselio u lijepa sjećanja. Nikako nikad nisam mogao preći preko činjenice da su u mojoj gimnaziji odvojeni razredi, da se više ne zove po pjesniku po kojem sam i ja dobio ime, to me nešto manje pogađalo, sad ima neko skaradno ime za koje me ni ne zanima što znači.
Sad ne znam, možda sam se i pomirio s glupostima na ovim prostorima i nisam više tako principjelan, a možda i jesam, tko će ga znati, razmislit ću o tome ako bude potrebe, mada, ako bude u vrijeme Berlina, prijatelji ili Berlin, jasni su prioriteti.
11:06 | Komentari (11) | Print | ^ |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

11. 08.