Vreća za spavanje se pokazala kao jedna od najvrednijih stvari koju posjedujem valjda skoro četiri desetljeća, u stvari otkako sam se uvjetno rečeno osamostalio i počeo sam sebi nabavljati stvari. Naime u četvrtom razredu gimnazije sam ostao sam (prilično je potrajalo dok nisam bio deložiran) u stanu u bosanskom Varešu, mjestu opustošenom u zadnjem ratu, moji su odselili poslom u Rijeku. Upisao sam faks u Sarajevu, nabavio sobu, ali paralelno boravio u pedesetak kilometara udaljenom mjestu. S ocem sam bio u ratu zbog kose, bila je duga,ha, i brade, no imao sam punomoć na mamin tekući koji nisam baš zloupotrebljavao. Ljeti sam puno putovao stopom, mojima se to nije sviđalo ali nisu mogli kontrolirati i ubrzo sam shvatio da mi je najvažnija stvar za preživljavanje na putu vreća. Nakon iznenadnog novčanog dobitka stvar je bila jasna, nabavio sam ovu izuzetno kvalitetnu vojničku s ceradom, prošla je pola Europe i još je itekako u upotrebi. Uh koja bi to povijest bila kad bi ona pričati znala. Zanimljivo, Jin ignorira sve nove stvari što nabavimo poput ovog priručnog šatora, al vreća mu je topla i draga.
Inače trenutno smo odustali od drvene kućice za Gorski Kotar iz prozaičnih razloga, rastinje je naime toliko buknulo da je se jednostavno fizički ne bi moglo dopremiti, zato ovaj Lidlov šatorčić čisto za sklonište kad pljusne.