Stigli smo, to je najvažnije. Na put smo krenuli premoreni, iscrpljeni, praćeni gadnom, najprije sparinom, pa vrućinom. Za ručak smo išli po sjećanju na mjesto gdje smo dobro jeli i fulali smo odmorište, jedno prekasno smo skrenuli. Ajd dobro, barem je bio za utjehu dobar auto za snimiti. Ovdje su porcije bile obimne, ali ni za salatu, posebno kupus iz miješane, ni na meso, ne bih se kladio na svježinu. Što je put odmicao mali prijatelj ga je, usprkos upaljenoj klimi u autu, sve teže podnosio, pa smo stali u prirodi iza Đurđevca. E tu je Jin došao na svoje i koliko toliko se oporavio.
Kad smo stigli, pogled kroz prozor, munjevita fotka, naravno mutna, kao uostalom i cijeli dan.