Izuzetno naporni zadnji dani školske godine, najviše zato što mi nijedan od ukućana nije baš dobro, inače ti pritisci i vrijeđanja kao uobičajeni dio folklora ni najmanje na mene ne djeluju, mora da su pomogle i sve ove godine na blogu, naučiš da država i društvo nisu onaj mali krug ljudi s kojima trošiš dragocjeno slobodno vrijeme i da se društvena mjerila eventualno mogu respektirati, no rijetko i poštovati.
Ponovo su počele ideje za nove restrikcije, zabrane i kažnjavanja. Imam osjećaj da su po ministarstvima zaposlili impotentne patuljke, ucijenili ih fotkama njihovih golišavih vještica i sad pišu zakone nevjerojatnije jedan od drugih. Sve rjeđe idem i na more, no eto tu sam, ako kako mogu pomoći ekipi na otocima koji su konačno pokrenuli borbu, protiv moćnika koji bi i pristup moru prepriječili.
To je nama naša zemlja dala, nećemo uskoro moći ni na plaže, zasad je ograđen samo manji dio, a vi se i dalje hvalite da ste se borili kad je bilo potrebno.
p.s.
Meni super izgledaju fotke pametnim satom koji sam dobio za rođendan (zadnja u postu, fotić mi ne reagira tak dobro kontra svjetla), no učenik mi još nije našao način kako ih prebacivati na komp (moj laptop je izuzetno vremešan), ovu smo bluetooth vezom poslali njegovom pametnjakoviću, a onda je on meni proslijedio na mail, mi se tehnički razvijamo, a činovnici nek smišljaju zabrane, za to su izmišljeni ljudi koji se ne znaju igrati.