Nema baš puno zanimljivih ljudi po gradu, kako ih ti uspjevaš redovito naći, reče neki dan kolegica dok smo zajedno na odmoru tražili jedan post na kojem je navodno njena prijateljica, to je sad nakon već skoro 11 godina bloganja teška misija.
Zanimljivo da su mi s druge strane ljudi sve naporniji svojim zdravim prilagođavanjem bolesnom sustavu i interakcija s njima mi baš ne ide od ruke osim nužno ljubazne komunikacije s vlasnicima pasa. Zavidim samo onima koji su se navodno uspješno povukli i našli svoj mir poput budista Čedomila Veljačića.
Intrigirala me i soft varijanta povlačenja iz javnosti poput Selingera, ali svi su kao prije imali ispunjen život prije tih povlačenja.
Jutros me čekala javna pismena objava jednog njemačkog pirata "Zašto sam se vratio u piratsku stranku?", zanimljivo pisano s igrom na emocije kojih ja baš i nemam. Nezadovoljan nikad nisam ni napustio svoju jedinu stranku jer ja naprosto ne znam odlaziti, a pogotovo ne vraćati se.
Dokaz je i ovaj ovdje blog...

Meni se iskreno ni čuvene mostarske nisu sviđale, godina potrošena bezveze u službi bezveze domovine s idiotskom definicijom o davanju i života ako bi trebalo što sam i onda ponavljao s figom, dok su tadašnji komunjare, današnji nacionalisti ponosno krasnoslovili. U Berlinu se kiše jednostavno mora ignorirati i to manje više svi rade, imaju ljudi pametnija posla nego misliti na vrijeme. U Opatiji pak smo Jin i ja jučer služili za čuđenje organiziranim grupama turista koje su morale odraditi svoje šetnje, čovjek i pas sjede na klupici i ignoriraju vrijeme. U pozadini je svirala limena glazba, slavi se tamo jubilarna godišnjica oslobođenja od fašizma.
Razmišljam tako o buđenju potomaka crnokošuljaša i talijanskih iredentista koji ponovo javno sudjeluju u kulturnom životu i to isključivo argumentima, a naši im ne znaju parirati, a jebiga, mene koji sam pročitao vjekopis Juraja Dobrile gdje je većina odgovora, najmanje zanima upadanje u diskusiju s primitivcima svih naroda.
I šetamo tako Jin i ja, i imam što viditi, čudno crno turističko vozilo, ne moš ga ne primjetiti, poput crnokošuljaša i ne varam se, napis "Duće", nije zajebancija, a gazda jeste muško ali nije Duško.
Evo upravo krajičkom uha čujem Sarnavku na teve, kaže, ima priziv savjesti na ovu državu...

Da, sinoć sam opet bio bijesan, zaboravim da su ravnatelji uglednih škola gotovo isključivo birani po političkom kriteriju, da o umjetnosti i općoj kulturi pojma nemaju i otkud mi samo ideja da bi mogli dopustiti učenicima i nastavnicima sudjelovanje u međunarodnom projektu, da ne bi bilo zabune, ne radi se o mojoj školi, nažalost nije se tražio taj profil škole.
Jutro je pametnije kažu, Jin i ja srećemo penziće što ne mogu spavati, odlučio sam sve mlađe što sretnemo snimiti kao kuriozitet. Poslije razmjena mailova, možda bude nešto od već prežaljenog prijevoda.
p.s.
Na zadnjoj slici je zaposlenica koja je uranila.

post ipak ide
sadimo idiote
sve planirano.

Jučer mi je pojam autsorsanja i vizualno predočen. Naime svako jutro oko osam sati kad nakon završene šetnje s Jinom odlazim sam po sladoled i ponekad kruh (kupujemo onaj skupi sa sjemenkama koji drži više dana), viđam na rotoru ženu koja čeka da stanu i pokupe je u vozilo na posao. E pa jučer sam oko tri i pol čekajući drugaricu u Opatiji da završi s tretmanom primjetio istu tu ženu kako žurno ulazi u obližnji hotel, koliku su je kilometražu provozali tu subotu bilo bi zanimljivo znati. Dinamičan život na poslu u svakom slučaju.
Ja sam jučer igrao na sigurno s marendom, naručio sam gurmanske kobasice, po čemu su gurmanske nisam uspio saznati, kruh je bio odličan, drugarica je eksperimentirala s rižotom koji je ispao dosta dobar u za mene, za kojeg se ne može reći da nisam prošao, dobro ne svijeta, ali Europe, iznenađenje u obliku čokoladne dekoracije. Oke, lijepo je znati da se ulaže u edukaciju kuhara, teško je povjerovati da bi neki naš kuhar to sam smislio.
Kao što se vidi, halapljivo gutamo život dok si to kako tako možemo priuštiti.

Odigralo se jako brzo, mislim unutar desetak minuta. Nikad nisam vidio teatralnost i prepotenciju japanskih fotografa, dva para neobičnih turista. Jedan radi raskorake te privlačenje i odmicanje fotića poput Lupina, drugi neobične frizure fol odsutan poput mene, prva teta kao hladna, potpuno kontrolira situaciju, drugoj ne mogu uloviti lice, a da se ne primjeti snimanje, zajedničko im da su svi ufotkali i Jina nezainteresiranog poput profesionalnog modela.
U momentu kad je sjevnuo pogled egzibicioniste vidjevši da vrtim aparat u pravcu njegove drage, lovim drugi slučajni model, ovaj baca pogled klimajući na zaustavljenu upravo snimljenu fotku koju pregledavam.

seracija administracija
papani trapani
apokalipsa danas.

Ništa, samo se opuštam i izbacujem iz glave idiotarije koje sam morao raditi jutros, jer živimo u sređenoj državi.

Danas sam na autobusnoj stranici prepoznat i dobio dobronamjeran savjet s obzirom na redovitu grešku u fotografiranju. Upravo sam razmišljao o tim organiziranim zabrinutim građanima koji su navodno pisanim putem od policije tražili da pomogne u sprovođenju glupe gradske odluke o kažnjavanju ispijanja alkohola na javnim površinama. Komunalni redari su eto zasad kao dobri i mladima pišu samo opomene, to ne zadovoljava pristojne građane. Mislim da gradski oci i manipulatori zbilja želje poslati poruku da je narod stvarno glup, da nam ne treba nikako previše demokracije, a kamo li referendumi.
Uostalom i sam znam kako je lako manipulirati mladima i neinformiranima, te mi se to kao previše lagano zbilja gadi, ovim mudracima očito ne, kako na gradskom tako i na državnom nivou.
Glavna kategorija moda.

Crkle baterije na fotiću, izgleda da sam ih prvi put nedovoljno dugo punio. A imao sam temu i baš kad sam krenuo okinuti fotićem ugasilo se.
A što sad, npr. da vidim što se događalo prije otprilike pet godina, nasumce tražim fotku. Matija organizirao s ekipom festival Kičmu, gosti, najbolji književnik po mom izboru Alojz Majetić (vječni Čangi), draga pjesnikinja i svojevremena blogerica Daniela Trputec, autor kultne Zagrepčanke Branislav Glumac...Na druženju poslije konzumirao priloženo, dobra vremena. Kičma se nekako držala no polako ali sigurno je lome moćni politički "kulturnjaci".

“The really important kind of freedom involves attention and awareness and discipline, and being able truly to care about other people and to sacrifice for them over and over in myriad petty, unsexy ways every day.”

To me dočekalo večeras u internoj diskusiji na mailing listi međunarodne progresivne organizacije čiji sam član. Tu pišem kao i velika većina na njemačkom, no hajde, citat je izvjesnog Wallacea pa eto recimo da je dopustivo citirati na izvornom jeziku. Kolega me inače kritikama i načinom pisanja dosta podsjeća na našeg velemajstora Dražena s tim da jednostavno napušta diskusiju ako procijeni da je netko agresivan i nekulturan. Ja s druge strane kad pišem na njemačkom zbilja odmjeravam riječi, uostalom ovdje se radi o ljudima koje redom cijenim za razliku od neuspješne hrvatske političke avanture gdje su odmah na početku ključna mjesta zauzeli pogrešni ljudi i stopirali ideju unutarstranačke demonstracije, te finoća baš i ne bi imala nekog smisla.
Među progresivnim snagama na Zapadu je prilična i dosta emotivno obojana podjela oko arapsko-izraelskog sukoba. Kao što se bezuvjetno osuđuje antiislamska histerija tako je prisutna i osjetljivost prema svemu što bi moglo mirisati na antisemitizam. Prije možda dva tjedna su objavljeni crni svesci filozofa Heideggera u kojima se daju iščitati stavovi koji zbilja djeluju antisemitski i kolege su počeli kritizirati. Sve pet dok vodeći mladi pirat nije upotrijebio sintagmu da su otprije poznati problematični stavovi "Heideggera i Nietzschea" o tom pitanju. Istog momenta sam jbga reagirao je otprilike rečenicom: "Idioti, ostavite konačno Nietzschea na miru!" i naveo dva citata koja i polupismenima dokazuju da povezivanje Nietschea s antisemitizmom nema veze s zdravom pameću. Čim sam se malo smirio zaključio sam da mi riječ "idioti" ne treba i odlučio obrisati, no kasno, već me podržao jedan od poznatijih mladih njemačkih filozofa koji je to iskoristio usput i u obranu Heiddegera ciljajući na to da ga njegovi kritičari jednostavno ne razumiju, jer njemački jezik baš i nije lagan jezik.
I tu je zamrlo, mi smo interno smirili stvari, uostalom protivnici ne pristaju na diskusije na tom nivou. Ja sam imao sreću i u Berlinu uspio zahvaljujući argumentima sugovornika korigirati neke stavove i naučiti npr. o antisemitizmu i cionizmu, s druge strane slušalo me se kad sam odgovarao na pitanja, kod nas kad netko promijeni mišljenje, bio stručnjak ili političar, automatski se postavlja pitanje koliko ga je i tko platio.

Ne mogu reći da mi je prijatelj, znanac koji sluša dobru muziku, a i radi ponekad kao diđej. Znam i loših stvari o njemu, uostalom lošiji je i u šahu od mene. Znači nebitan je u apsolutnom smislu kad se sjetim pravih prijatelja koji su već napustili svijet.
Izgleda da je deložiran, već drugi put ga u jutarnje sate vidim na klupi u gradu s uobičajenim smotuljcima te subkulture. I pije i puši i drogira se tako da je znancima jasno da je sam kriv. Za razliku od nekih drugih mislim da se možda i izvuče, sklon je inatu, sjećam se kako me žustro uvjeravao kako ne valja zakon o alimentaciji.
Oni što su otišli bili su popustljiviji.

Inače grad uobičajeno diše.

Umoran radim rekapitulaciju dana i prebacujem fotke na koje sam već zaboravio, laku noć!

Lijep sunčan dan odveo me u centar Rijeke u kojem se danas odvijaju utrke "Homo si teć" za narodne mase i "Riječki polumaraton" za malo izdržljivije. Tu su bili i moji veterani legendarni bloger Miško i prosvjednik i borac za pravicu Marin Miočić Stošić. Bilo je tu bogami i blogerica i učenica, a i onih koji su se zbilja došli natjecati. Nadam se da je Miško završio uspješno trku, a Marin je projurio pored mene već poslije 49. dame, brojao sam radi druge dame koja je bila 59. u prolazu. Lijepo je bilo za gledati!

Zadnji pokojnici: satelit, usisavač, lopta, noga boli ali ona je iz druge priče kao i patuljci koji me ometaju u povremenim trenucima rasta dokazujući da je to neproduktivno i besmisleno. Kiši, neće se još dugo moći izbjegavati blato.
Potiskujem sutra, jučer je bila Opatija s otvorenim hotelima i turistima koji vire iza zastora, izdaju ih upaljena svjetla.

Ovo što imamo od sustava me naučilo cijeniti dokolicu. Činjenica je da sam i ja nekad volio raditi, činjenica je da i svi mladi inteligentni ljudi koje znam zagovaraju bezuvjetni temeljni dohodak, što recimo nekad nije bilo aktualno jer nije se živilo zbog rada, već radilo da bi se moglo i dodatno samoostvarivati u slobodno vrijeme.
Glupo je potpuno davati se poslu u sustavu u kojem moraš biti izuzetno pokvaren da bi financijski uspio i s te strane bezbrižno živio. U glavi mi je još jučerašnja slika izrazito anoreksične djevojke uz luksuzni BMW i balavca koji ga kako tako pere u obližnjoj praonici. Domaća registracija, automatski sam si drsko postavio pitanje, koliko li ljudi njeni roditelji moraju imati na duši da je ona tako kažnjena.
Nije mi se dalo vaditi fotić, u momentu mi se ništa nije dalo. Kaže poznanik da je prednost kapitalizma da nije dosadan, danas jesi sutra nisi. Mislim da su se dublje približile istini cure kojima se riga.
Ja, utopljen u prosjek, svjestan stalnog hoda po rubu, ipak fotografiram one druge.

Jučer smo drugarica, Jin i ja, u zanimljivom ambijentu kafića novijeg datuma "Dnevni boravak", prisustvovali dobro posjećenoj književnoj tribini, bolje rečeno, prostor je bio ispunjen do posljednjeg mjesta. Prostor mi se svidio ne samo zbog uređenosti interijera, pušilo se kao u stara dobra vremena Brechtovog kazališta, a i psima je ulaz dopušten što su sitnice, koje ipak govore da se radi o voditeljima sa stilom, a ne napuhanim bezveznim veličinama, što današnji etablirani kulturnjaci uglavnom i jesu.
Tribina je služila kao uvod u radionice pisanja koje startaju krajem ovog mjeseca, na mojoj fejs stranici je ispod najnovijeg uratka Borne Rajić predzadnja fotka ovog posta, uzeta s fejs stranice tih radionica, na kojoj eventualno zainteresirani mogu saznati o čemu se radi, kao i tko je sudjelovao na tribini. Jedna radionica je o platformama za izdavanje vlastite e-knjige, vodi je ak sam dobro čuo Alen Kapidžić, upamtio sam po rečenici da uglavnom ni ne čita uratke polaznika.
Meni se jučer najviše svidila moderatorica programa Ana Jergović, ne samo zato što u životopisu ima detalj da je bila i moja učenica, sat i pol programa uopće nije bilo dosadno, dapače, u trenutku kad bi zaprijetila opasnost da pojedinci postanu dosadni, suvereno bi uskakala, dajući riječ drugom sugovorniku, ukratko sve pet.

Dok ide, ide. U stvari ništa ne ide, ništa se ne može riješiti. Ipak može, potvrđeno da su lešinarke starog definitivno opelješile za sve u Gorskom Kotaru. Jebiga, vladajuće bande kreiraju sustav za sebe i slične.
Pješačimo, a dobro je zapeklo, nažalost čujem još samo do sutra, opet ništa od vikenda na Krku s kupači(ca)ma. Čini mi se da Jin ponekad malo i manipulira s preranim plaženjem jezika, neka.
Izlazimo na književnu večer, nisam mogao odbiti poziv, i psi su navodno dobrodošli, to mi je jedini kriterij, budemo vidili.

Tko ne promatra stvari površno vidi mora primjetiti dokaze trenda potpune dehumanizacije društva. Nema bezbrižnog uživanja u sandalama.
Istina, kompjutoraši usavršavaju funkciju "resize" kao i tehničari implantate i proteze. Život mora izgledati lijep za one koji to mogu platiti i podnijeti uljepšavanje.

Nakon zapaženog posta s trsatske gradine i fotkanja ovaj put sam šetajući drugom stranom ulice pokušao uloviti iste motive i evo iznosim rezultat ovaj put bez suvišnog teksta jer sam u žurbi, ponedjeljak je

Jučer dan zanimljivih susreta, prvo smo sreli blogera Miška i njegovu Foksi, oni su se vraćali s utrke na Molo Longu, gdje je Miško dao i intervju za teve kao najstariji sudionik.
Poslije smo otišli na dogovoreni prijateljski ručak, razgovori tko što radi, netko vodi međunarodni projekt, netko se upisao među enciklopediste, od onog čime se ja bavim, ništa ni za priznanje sebe,osim ako uspije ta blog knjiga pa se u užem društvu mogu pohvaliti nečim nakon "Janka Raščupanka", niti za lovu (izgleda da jedna glupa kuharica neće biti zadnji prijevod koji nisam naplatio).
Zanimljiva je bila tema ilustrirana primjerima kako sustav potiče pokvarenost u ljudi i želju za potpunom degradacijom drugih osoba, uvijek me čudila činjenica da i evidentne budale i ograničeni mozgovi vole Dostojevskog, dok kod Camusa, koji je meni uzgred rečeno draži, to nije slučaj.
Shvatio sam da i mene, koji imam tako jednostavan blog, nije lako razumjeti, a možda ni sam sebe najbolje ne razumijem.

Jutros sam se borio s posljedicama "profesionalnosti" teleoperatera, uobičajenoj za njih, isključen internet bez najave, trajalo je naravno sve, od dobivanja službe za korisnike do shvaćanja i obavljanja onog što treba napraviti, uglavnom, internet imam, telefon još nemam, doduše sad mi je lakše kad sam uspio ponovo uspostaviti sustav prebacivanja fotki na komp, i to se izgubilo kad je prvi put uspostavljen internet, bez prespajanja koja sam poslije obavio, po sjećanju na ono što mi je ujutro operater govorio da treba raditi, a nije mi išlo neposredno nakon ustajanja. U svoj toj gunguli sam izgubio i dobru pjesmu koja mi je trebala biti post jutros uz ove jučerašnje fotke.
Dan je poslije bio dobar uz ugodna druženja, al sad sam preumoran za opise istih, žurim zbog sustava "post po danu", dok ide ide. Laku noć!

Obično ako mi padne na pamet neka knjiga, u gradskoj knjižnici se zbog nedostatka prostora nalazi u skladištu, a skladište je već neko vrijeme nedostupno zbog opasnosti od urušavanja, tako da zadnje vrijeme podižem uglavnom novije aktualne knjige. Jutros sam podigao putopisnu knjigu s mnoštvom fotografija mlade spisateljice koja je navodno već prošla 136 država svijeta. Usput sam razmijenio par riječi sa starom poznanicom tamo, kojoj nije jasan smisao žurnog muvanja po svijetu ne bi li se sad već dostigle neke čarobne cifre. Nikad se nisam slagao s logikom tipa, što duže boraviš na nekom području bolje ga upoznaš. Isto me ne fasciniraju "dubinske" pripreme prije odlaska na neko područje.
Nisam uopće ni probao čitati knjigu, a već mi je zanimljiva, puna je autentičnih fotografija s lica mjesta. U tekstu će mi dovoljno biti par anegdota. Legende kao npr. one o Srbima ili Apačima kao junačkim narodima me ni najmanje ne zanimaju. Kamo god sam putovao tražio sam najprije muzeje suvremene umjetnosti, poznatije klasične, bih obišao eventualno nakon ostalih prioriteta koje sam imao, recimo u Firenzi uopće nisam stigao. Dopuštam da drugi odrasli ljudi imaju druge interese i prioritete i dobro da je to tako.
Ove države koje gospodična ili gđa opisuje u knjizi nemaju baš muzeja i to ne mora biti slabost. Na osnovu fotografija već imam prvi dojam,nema previše teksta, pročitat ću što dama veli, ako me nešto zanima proguglati i istražiti dalje. Procjene jel naprednije stanovništvo Bangladeša ili Gabona baš me i ne tangiraju, kako izgledaju vecei već da.
Tko zna kako bih danas razmišljao da mi je svojevremeno kao nekim poznanicima, krenuh pisati frendovima, al nemam ja baš frendova, Žižek bio zanimljiviji od Sloterdijka.

Obavljena dva zanimljiva razgovora, inače cijelo polugodište nitijedan sličan. Podsjetilo me na vremena kad je ovaj posao imao smisla i kad smo znali zašto smo se školovali. I jedno predavanje u raspravi uspješno poantirao, jedna maturantica je napravila glupu logičku grešku pomiješavši umijeće rješavanja testova hrvatske državne mature sa znanjem, što iz jezika nema baš neke veze, cure koje komuniciraju na stranom jeziku imaju uglavnom lošije rezultate od onih istreniranih na predmaturalnim tečajevima, uglavnom jezično mutavih.
A razgovori, od dva naizgled nerješiva problema za cure mislim da smo barem u jednom našli put ka rješenju.

Ako ste se danas slučajno pogledavši na teve upitali jel to vidite mene, je, ja sam bio onaj u narančasto-žutoj kombinaciji. Presica i sastanak na kojima mi se nije dalo ni otvarati torbicu, a kamo li vaditi fotić i onda odlazak u Opatiju. Opet smo za marendu odabrali stol direktno na prometnom raskršću, s tim da više nemaju reklame za marende, stari dobar sustav, tko ne pita, ne dobije. Mi smo dobili, nije to natječaj za prodavača u DM-u ili mjesto u timu za reformu školstva gdje kažu da se samo debele veze broje.
Ježa je ugledala i snimila drugarica, Jin se uzlajao u njegovom pravcu, upozoravao ga je očito nagluhog da ga maca slijedi. Nismo pratili igru do kraja, mene inače dramski krajevi ne zanimaju, dugo godina nisam znao ni kako je moj omiljeni film završio. Na stazi uz more sve uobičajeno, neki novi turisti fotografiraju, a danas smo i zakasnili na već tradicionalnu kupačicu.
Čujem i da nije samo meni komplicirano naplatiti prijevod, očito i teško moguće, i turisti vodiči imaju problema s naplatom, i recepcionerima kasne, uglavnom sve ono što mi se nabraja uz klasično, vi s jezicima ćete se još i izvući...

Zadnji dan normalnog življenja ili blagdana sam iskoristio za testiranje novog fotića, koji bi po svim karakteristikama uključujući i zoom trebao biti lošiji od nestalog, s visina trsatske Gradine. Shvativši da ga podcjenjujem, a cijena mu je bila zbilja prihvatljiva, pokazao se u dobrom svjetlu. Opet sam privremeno, uživavši u ljepotama koje je omogućila raščišćavajući zrak primorska bura, odagnao demone sve teže podnošljive svakodnevice u kojoj se ništa perspektivno poduzeti ne može.

Jutros me dohvatila jedna od prvih stvari koje sam pročitao na twitteru, samoubojstvo vlasnika dućana iz susjedstva nekadašnjeg stana u Friedrichshainu, nakon što mu je otkazan ugovor o korištenju prostora. Dućan je izvana ukrašen grafitima, unutra su se skupljali kolekcionari ploča i slična alternativa, ja sam tražio naljepnice, pitao sam ima li kakvog pravila kako su poredane, nema, kopaj pa ćeš eventualno što naći, s majicama i bedževima ista stvar, ajd ploče su donekle sortirane. Zbunio me i komentar mladog berlinskog prijatelja, koji je garantirao za mene pri ulasku u organizaciju za koju su jamci bitni, hoće li biti javni sprovod. Pojasnio je da bi se trebalo što više ljudi skupiti koji će demonstrirati da ovakav sustav zbilja nema smisla i da se ne smije ljude egzistencijalno ugrožavati.

Ja se od jučer popodne zabavljam guglanjem o jebenim baterijama i punjaču za fotić, naravno da me je trgovac prevario ne lažući pri prodaji, na tim prevarama sustav i opstoji, nisam te lagao, nisi pažljivo slušao što govorim. Istina, prodao mi je kvalitetniji punjač i kvalitetnije baterije koje se mogu puniti od onih koje su dobivene uz fotić, al punjač nije kompatibilan, bem ti jezik, original baterijama, to nije rekao. Ako nisi dobar u području u kojem te savjetujem, treba te nadmudriti ne lažući te, novi je đir. U hrani smo se barem ispraksali, tu već i naš bloger znanac Alexxl bira talijanski pršut, složit ćemo se da ima naših boljih, al po dućanima i trgovačkim lancima više ne.

Mađarska patka je za razliku od politike bila super.

Prošle godine sam čini mi se zeznuo s uskrsnim postom, naime nisam se osvrtao na blagdan, a bila je valjda i jedna fotka kakve u ovoj zemlji drže neprimjerenim na praznike, pa je post izgledao glupo na naslovnici okružen sve samim svečarskim.
Dok sam čekao patku za ručak razmišljao sam što bi bilo prigodno. Djed iliti nonić je dosta vremena živio u Kanadi, kad se vratio u Hrvatsku vukao je nadimak Truman, išao sam ga potražiti među starim fotkama, bila je jedna nekad s šeširom, no nema šansi. Počeo sam guglati na razne načine, čisto za prekratiti vrijeme, bez ikakve nade za uspjehom, kad vidi vraga, otkrijem sajt s popisima putnika prekooceanskih brodova za i iz Kanade, od devetnaestog stoljeća svi, a počinje negdje od šesnaestog. Nevjerojatno, svakakvih detalja ima, nije mi se dalo registrirati budući da imaju i galeriju slika. I bogami nalazim Johna Kauzlaricha, to mu je pisalo na putnom kovčegu, upamtio sam, 1927. na popisu putnika za, koliko znam zemljopis, Francusku, te godine se valjda i vratio. Ivan Truman s Benkovca na brdu pokraj Fužine poginuo je u 77. godini na motoru.
Kako to biva tražeći njegovu fotku našao sam sve drugo. Danas sam ionako odlučio baš ništa ne raditi, samo laganica do odlučujuće partije za prvakinju svijeta u šahu popodne, već sam spominjao, u Sochiju u Rusiji, dvije mlade igračice, Ruskinja protiv Ukrajinke, Ukrajinki treba remi za ukupnu pobjedu. Dvoumio sam se za koga ću navijati iako su mi sestre Muzychuk iz Ukrajine otprije simpatičnije. Dvije godine starija Anna živila je desetak godina u Sloveniji, ima i njihovo državljanstvo i igrala je za njihovu reprezentaciju, fotkao sam je na jednom turniru Do ovog svjetskog prvenstva je važila kao i bolja od sestara, bila je šesta na svjetskoj listi, a mlađa Maryja tek dvanaesta.
Izbio je rat u Ukrajini, a bližilo se neko ekipno prvenstvo, europsko ili svjetsko, Lagno, do tad prva ukrajinska igračica najavila je da će nastupati za Rusiju, neugoda u šahovskim krugovima, a onda drugi dan novo iznenađenje, Anna se odjavljuje iz slovenske reprezentacije i prijavljuje za ukrajinsku.
Baš zbog tog naglašenog patrotizma dviju sestara sam se dvoumio, koliko sam primjetio Ruskinja Pogonina, Maryjina suparnica iako jako mlada, ne da se baš politički instrumentalizirati. Danas Nataliji Pogonini treba pobjeda, Maryji dovoljan remi za titulu i imamo što viditi na zvaničnoj stranici svjetske šahovske federacije, slika Staljina na sajtu na kojem većina posjetitelja iz svijeta uživo prati meč.
Epilog: odvratan psihološki rat, a bilo je tog još, nije upalio, nova svjetska prvakinja je Maryja Muzychuk, a ja sam pronašao fotografiju kako kao mlada nada igram protiv tadašnjeg svjetskog prvaka Tigrana Petrosjana, izgubio sam, nisam htio remizirati, Pogonina je danas remizirala iako je znala da tako de facto gubi.
p.s.
Nema fotki hrane, crkle baterije, a bit će frke vidim i oko mijenjanja...

Prije par godina su donešene odluke o birokratskim ustrojima obrazovnog i zdravstvenog sustava ne bi li se lakše izvršila racionalizacija odnosno olakšalo smanjenje broja zaposlenih u sustavima. Istovremeno je donesena politička odluka da se za unapređenje u struci koriste osim poslušnosti i sposobnosti snalaženja u birokratskom sustavu, što su ionako kompatibilne osobine.
Najbolji profesori su i doslovce poput predsjednice udruge "Slobodna škola" Dragane Bolješić potjerani iz državnog obrazovnog sustava.
Sad imamo reformatore oko Borisa Jokića kojima predavanja čak i nisu uobičajeno dosadna poput onih viših savjetnika i koji se verbalno zalažu i za neke progresivne vrijednosti. Oni sad administrativce iz prvog pasusa nazivaju ljudima iz prakse i s njima će osmisliti reformu u cilju obrazovno-odgojno efikasnijeg sustava, nečeg što ovima prirodno ne odgovara.
Nastavnici će konačno dobiti autonomiju u svom radu, koju će efikasno kontrolirati već uigrani birokrati. U zdravstvu ako je vjerovati gospođi,čija je kuja prijatelj mog psa, stvari stoje još mnogo gore.
p.s.
Pripremio sam se za uskrsni post, pa eto, čujem citiraju papu Franju :"Tko šuti, surađuje u zločinu." Ima još jedna stvar što me muči od jučer popodne, kad sam s Jinom odlazio u šetnju, jak kompjutor koji analizira uživo partije za prvakinju svijetu u šahu davao je laganu prednost Ruskinji Nataliji Pogonini iako sam npr. i ja, znatno lošiji igrač, vidio konture nezadrživog napada Ukrajinke Maryje Muzychuk. Kad sam se vratio prisustvovao sam predaji Ruskinje.
Kažu da se na te kompjutore ne može uticati u smislu namjerne greške.
p.p.s.
Ove godine je sve super, od bakalara na gulaš, do francuske, domaće kobasice i mladog češnjaka. Kako ono ide, zvijezda koja najjače sjaji, odavno je ugašena.

Veliki tjedan sam jedne ratne godine proveo vodeći riječke srednjoškolce u njemački Neuss, grad prijatelj, ljudi su bili prestrašeni, svi razmišljali isključivo o svojoj egzistenciji, danas su inače junaci svojih vlastitih ratnih priča, pa se nitko osim mene nije ni javio za taj natječaj. Pamtim i ono što me iznenadilo, tražena je financijska pomoć od hrvatske katoličke misije u Njemačkoj, inače domaćin je bila župa tog njemačkog grada, ovi su tražili popis voditelja i učenika s podacima o vjeroispovjesti. Nazvao sam župnika grada Neussa direktno, on je rekao da to njima uopće nije bitno, nek ja procijenim što mi je za organizaciju pametnije, a što se njega i njegovih domaćina tiče ni u kom slučaju im ne bi smetalo religijski šareno društvo uključujući i ateiste, dapače.
Opet uobičajeno odlutah od naslovne teme, naravno da sam dovoljno iskusan ne kupovati hranu na blagdane kad se ista masovno jede, u ribarnicu sam samo svratio snimiti i osjetiti taj moving. Na škampima nije bilo cijene pa sam pitao, dobio sam odgovor, prešutit ću ga, pa sam nastavio konverzaciju:"Al zar nisu previše mali za tako visoku cijenu?"
"Da, ali veliki je praznik, najveći. I to naravno košta!", odgovorio mi je gospodin koji je stajao sa strane.

Dobrih tridesetak godina života sam ignorirao deserte, jednostavno mi nisu bili potrebni, što bi se reklo, pretjerano sam živio. Izuzetak su bili ručkovi s mojom bivšom šahovskom ekipom, imali smo gurmana u ekipi kojem smo nas par prepuštali sve odluke oko hrane, on je baš studirao te jelovnike, uvijek bi nam argumentirano objasnio zašto bi npr. u tom banjalučkom restaurantu tufahija bila bolji izbor od baklave nakon što bi i vizualno osmotrio ponuđeno. Izuzetak su bile i rođendanske torte i blagdanske fritule moje mame, prije i tkz. njoki, to se u ovoj državi valjda knedlama naziva., bili su tu i kiflići al ne bih išao u širinu, uglavnom više od tri stotine dana godišnje bi išlo bez deserta.
Kao što rekoh živilo se, i kao što napisah u jednoj pjesmi, stanovalo se još otključanih vrata. Došao je rat i prestali smo pričati s glupljima od nas i vjerovati pokvarenijima od nas, odnosno onima koji su uspjeli u životu. Shvatili smo da teferići i druženja tog tipa nemaju više smisla, te se povukli i promijenili životne stilove, mi koji smo preživili, bivši komunari koje nisu uspjeli strpati u suvremene komune.
Neminovna posljedica novog hedonizma je povratak desertima. U vrijeme kad je svatko svakom neprijatelj i moraš stalno biti koliko toliko trezven da baš sutra ne bi završio na cesti, deserti su prirodan odabir. Tu se da i uživati pogledom i ne mora se baš sve imati. Zasluženi guštevi isluženih luzera, dok ide, ide.

Čitam jutros friško objavljene odlomke iz Heideggerovih "Crnih sveski" koji nedvojbeno pokazuju da podrška nacionalsocijalistima nije bila prolazna zabluda i da je on i nakon rata ostao uvjeren antisemit, mene je iznenadio odlomak u kojem dotični u tom smislu citira Hegela, o toj strani Hegelove osobe nisam imao pojma, a bio sam prisutan noćnim razgovorima etabliranih filozofa, koji su vodili i tim nefilozofskim smjerovima.

Neki sad odmah možda i pravilno relativiziraju, točno je detektirao problem, pogriješio je optuživši krivu skupinu ljudi da su krivi za razvoj svijeta u pogrešnom smjeru, no ljudi novog doba su već svladali logiku strojeva, na bilo kakvu grešku se ide tipkom "delete" i traže druga rješenja, znači idemo vidjeti kojeg sljedećeg junaka iz prošlosti imamo na lageru.

A trokut? Zaboravite, možda i nema dubljeg smisla, kao ni kad pitam njemačke prijatelje, jeste li sigurni da ste ga razumili, on je ipak pisao njemačkim jezikom.