Nachtfresser

Ja nikad nisam tvrdio niti imao iluzija da vođenje bloga na moj način ima smisla niti je od neke važnosti. Prije dosta godina sam na svom blogu javno zavidio Mary Sherpe čiji je blog, na iznenađujući i uvijek neobjašnjiv način, postao u velikoj konkurenciji daleko najpopularniji blog ulične mode i autorici vođenje bloga postalo postalo posao od kojeg živi, ono ideal, živiti od onog što voliš. Kasnije sam stupio u kontakt, radim ja to, postao sam fejs prijatelj kao uostalom i s fotografom za kojeg sam zaključio da je najzanimljiviji, Hirakawom, te popizdio shvativši da i takav uspjeh u bolesnom društvu u kakvom živimo vuče svoje naličje, život joj je počeo zagorčavati mladi stalker, idiot kakve sustav serijski proizvodi samo je pitanje koji će se kome zalomiti, tip kojem je jedina zanimacija bila ne pustiti je ni trena na miru. Uspio je, promijenio joj je život, zadnjih par godina je potrošila u uspješnoj akciji prikupljanja podrške izmjenama zakona da se takvi ništarije strožije kažnjavaju
Blog vodim isključivo radi sebe, u svrhu još sigurno ne jako dugog opstanka u ovom karikaturalno uređenom svijetu u kojem mi se čini kao jedini blagoslov vremena da još uvijek na internetu mogu birati koje stranice želim otvoriti, a koje ne.
Odlično, ovo znam, devetnaest plus deset je 29.

Super, još jedna blogerica me prepoznala jučer na Terminalu (vidi komentare prošlog posta), nije super, nije se ovaj put javila . Mada jučer nisam bio baš za druženje, javio mi se drugar iz davnih bosanskih vremena, gdje sam u nekada rudarskom gradiću živio komunu i društvo mi povezivano sa svim porocima onog vremena, upamtili su me tamo, umreženi su na fejsu i javljaju se iz svih krajeva svijeta gdje žive, par ih je samo u tom Varešu. Kaže, bijeda je tamo, od nekadašnjih dvadesetak tisuća stanovnika sad oko devet, nitko živ ne radi, jad i bijeda, nitko se ni ne misli vraćati.
Nisam sentimentalan i jebe mi se u stvari za te načine ljudske socijalizacije selo-grad i slično, al ljudi su svugdje sjebani.
Slave se projektanti nebodera, trgovačkih centara i crkvi. Sad će netko odmah, opet miješa jabuke i kruške, da sklon sam brkati ovce i koze, al koje sranje mora biti da netko kaže, super mu je ovdje na jedanaestom katu čeličnog diva, a imao je kuću i bašću s domaćim ružama, nekad u neslobodi. I sredio život, ma sve se da u naprednim krajevima, ujutro sa ženom na cvijetnicu u crkvu, popodne u trgovački centar.
Ja se uopće više ne snalazim s ljudima, lijep mi pogled s Terminala kao jučer i ništa više.

Režite dijete s jedne fotke, ja nemam vremena jutros misliti na blentava društvena pravila, sunčano je i opet je lijep dan, malo pišem, žurim van. Općenite imam sve manje strpljenja za preodgajanje, kažu biseri za sve postoji razlog, razlog je jasan, dopustilo se debilima da definiraju prihvatljive vrijednosti i načine ponašanja, a pametniji se mire i popuštaju jer pametni što još Bernhardt napisa uvijek biraju između crvenih i crnih svinja, reče jedan uštogljeni govnar jučer u Opatiji, što nitko joj neće pomoći i pozvati umobolnicu, komentirajući ženu koja pjeva na javnom mjestu, inače ta Opatija je blagoslov, kad tako šetaš između tih bogatih praznoglavaca koji moraju glasno lupetati jer im je društvo dalo važnost, shvatiš da ti život nije potpuno promašen jer si i jučer šetajući uživao i nitko ne nije baš nešto impresionirao, to ti je doduše malo žao.

Polako me prekriva vrijeme, prvi odlazim leći, poput Marine Cvetajeve ne želim mlade uvjeravati u ispravnost svojih ideala, otišao sam zastvarno već, kad nisam više znao izboriti na feštama žensko muški paritet, doduše vremena su bila drukčija, cure su nekad znale i zanemariti sugestije roditelja i zabrane svojih dečkiju, onda su ponovo ozbiljno počeli shvatati stari zavjet, baš me zanima kad nova vlast krene u kampanju protiv masturbacije koliko će ih drkađija poslušati, dobro, ovo društvo u mom stanu je znatno iznad prosjeka, ne možeš im prodati ni bahatost vlasti ni spike nekih vođenih lutkica na koncu koje su uvjerili da su oni stvorili ovu državu, konzervativno javno mijenje je doduše neke pomalo sjebalo, ali dva najmoćnija muškarca u državi i ta jedna žena su im, kao i većina glasača, idioti i dok je tako ja se ne miješam u druge njihove zablude i završavam post, oni znaju živiti i red je nek žive, kao i oni mojih godina, koji još imaju volje.

Ne bih eto rekao al neposredno nakon snimka skrenula je baš u njega. Bivši učenik mi se šepuri na fejsu iz Njemačke sa svojim prvim BMW-om. Teško je pogoditi kome i zašto će se dogoditi financijski prosperitet, siguran sam jedino da sigurnosti nema, i moja obitelj je imala nekretnina.
Fejs administracija je već prije prilično vremena krenula u akciju protiv lažnih profila, najprije su gašeni one koje je bilo najlakše detektirati, u Njemačkoj anonymousi, maske na slikama i anon u "Imenu ili prezimenu" svaki idiot prepozna, kontroliran je i moj takav profil, inače bez ijednog hrvatskog "prijatelja", igrom slučaja sam prošao prvu kontrolu, od treće sam pogodio datum i mjesto rođenja, isto od treće sam točno detektirao jednu brazilsku "frendicu".
Došlo je do velike pobune, anonymousi su otvorili profile s lažnim čestim građanskim imenima i postali opakiji no prije, mene je izvređao na jednoj njemačkoj grupi jedan, da stvar bude smješnija, koji je izabrao hrvatsko ime i prezime.
Čitam jutros, počele su masovne kontrole i u Hrvatskoj, američka kompanija legitimira našu mudru mladež koja im poslušno servira osobne podatke i nikom ništa. Korisnici fejsa kod nas uglavnom pozdravljaju taj bezobrazluk slijedeći pozitivne komentare nekih portala, treba se eto riješiti anonimaca koji s lažnih profila vrijeđaju, prije je bilo, nije muškarac tko nije za vojsku, sad ak si muško predstavi se pravim imenom, nemaš što kriti, nije se u stvari puno toga promijenilo, glupost je ovdje valjda ukorijenjena.
Zato se razvijaju centri za kontrolu, anonimnost je najveća opasnost za poznata imena.
p.s.
Naravno da se treba štititi od lažnih profila u naše ime, i ja sam jednom nesmotrenošću ostao bez dosta osobnih podataka, al to nije današnja priča.

Bolestan danas, nisam na bolovanju, bolovanja su za posebne prilike. Danas sam uz to ispao i budala jer imam informacije iz prve ruke, ali ne čitam novine niti pratim televiziju. Smijali su se ljudi jer eto ja nisam čuo što je rečeno te nisam u tijeku, sad mi je već svejedno, glupo je ikoga iušto uvjerevati pogotovo ako prati medije i dobro je informiran.
Operacija lobotomije uspjela, većini se zbilja ne može više pomoći, a ni meni baš ne ide razumijevanje sustava, kako regularno nešto urađeno naplatiti i slične pizdarije, a da ne zezneš neku od zakonskih fora i fazona.

Nije metafora, niti bilo kakva druga stilska figura, oko sat i pol smo Jin i ja sjedili pred kraj stresnog dana, za vrijeme strašnog pljuska, u autu u Opatiji, čekali, ne Godota. Dan je počeo Jinovim šepanjem, prednjom nogom u zraku. Izazvao je opću paniku u maloj zajednici. I trajalo je to, dok se nije za drugog nošenja vani zajurio za jednom novom kujicom u kvartu, da bi onda ponovo počeo šepati. No kako sam ubrzavao korak počeo je juriti i snimio sam ga kad me prestigao s prednjom lijevom šapom definitivno na zemlji. U Opatiji smo prije pljuska stigli samo na tradicionalni sladoled no tradicionalne šetnje ovaj put nije bilo. U Rijeci nas je čekao frend Luka, svratio malo iz filmaške metropole Praga, u subotu se putuje nazad tamo gdje se može dokazivati, počeo je skupljati priznanja i od Amera. Shvativši prema kojoj fotelji se zaputio, Jin ga je preduhitrio, no metodom maženja smo oslobodili gostu mjesto.

Država je puna statista koji sebe smatraju važnim junacima socijalnih drama. Ne sjećam se baš puno slučajeva ljutnje onih koji su primjetili ili naslutili da ih snimam, ali uvijek je primjetan bijes meni onih nebitnih koji mi neželjeni upadaju u kadar, pa gdje sam, baš njih, našao snimati.

Češće nego na Korzu stanem zadnje vrijeme s ljudima uz Mrvi kanal, to jest zaustave me, ljudi djeluju komunikativnije uz nešto mrtvo pa makar i kanal.
Zanimljivo koliko kod budala pali ta spika, gdje si bio devedesetprve, a budale su u većini, samo nisu izgleda svjesni i da se i kod nas drugih smanjuju pragovi tolerancije. Poslao sam radnog legu u materinu i svrstao ga u maloumne tek kad je počeo buncati da bi nas neke trebalo poslati u rat.
Ponovo javno drkaju štakori, ma ne iritiraju mene jadni, nema velike razlike od ovih nezajažljivih glodavaca na vlasti, al kog vraga inzistiraju na osobnom kontaktu. Ne zanimaju me ni sadašnja, a kamoli buduća partijska potrčkala, ima nas još koji koliko toliko držimo do sebe u zajednici slobodnih kontejnera.

Danas sam u sklopu natjecanja hrvatskih ekipnih šahovskih liga igrao protiv dva po svemu najjača igrača. Od kuće sam ujutro odšetao živčan razmišljajući o dnevnim prozaičnim problemima, očito sam nesvjesno nabio dobar tempo, pa sam pred klubom shvatio da imam vremena otići do Korza okinuti par fotografija. Prvu partiju protiv po rejtingu najjačeg igrača lige sam, već u prvih desetak poteza kao bijeli, upao u velike nevolje, potrošio skoro sve raspoloživo vrijeme za razmišljanje za izbjegavanje kraja, protivnik je negdje pogriješio, valjda kad je uzeo ono što sam morao žrtvovati da bih stvorio kontru za igru, ponudio sam remi kad mi se već nasmiješila bolja pozicija, napravio je klasičnu grešku, ubrzao je igru ne bi li me dobio na vrijeme i na kraju izgubio jer su pješaci bili jači od topa.
Drugu partiju sam isto igrao dobro s crnim figurama protiv rezultatski do sad najjačeg igrača, e sad sam ja u za nijansu slabijoj poziciji ubrzao igru jer je on bio loš s vremenom, i u toj brzini sam previdio konja.
U kratkoj pauzi između partija sam jurio šetati s Jinom, shvatio je da nemamo baš vremena pa je odgovorno ekonomizirao s istim. Žrtvovao sam ručak s ekipom, prioriteti se moraju znati.
Ima neke čari dan u zatvorenom svijetu potpuno udaljenom od dnevne rutine i banalnih nadmudrivanja borbe za opstanak. U tom paralelnom svijetu su iznenađenja moguća, vijest o mojoj iznenađujućoj pobjedi se brzo raširila, oko toga sam imao i simpa kratku diskusiju s valjda našom najmlađom majstoricom, kaže jako zrelo, to što je objektivno jači igrač ne znači da može protiv objektivno date pozicije koja mu ne ide u prilog.

Proljeće je probudilo luku. Sutra neće biti bolje, al se lakše besperspektivno dangubi rasterećeno bundi. Kad već nema akcije lovimo akcije. Dizalice se vole i mogu slikati, nitko ih baš pretjerano ne treba.

Tko će koga opljačkati, nadmudriti, poniziti do kraja. Potrošeni ljudi traže pravdu od iscrpljenih ljudi. I privatni odnosi su ti ugroženi, kome imponira šonjo kojeg jebu maheri i legalno ga kradu. Zbilja su ljudi govna ako im daš priliku, a eto kapitalizam daje.
Igrom slučaja natjerani, stopismo se s Opatijom preko cijele godine. Primjetih po tekstovima i fotkama, da su mi je od ljudi u šetnjama obilježile tri gracije, jedna što cijelu godinu vježba u moru, jedna što cijelu godinu kao pjeva i treća uz koju se dokoni turisti islikavaju, a galebovima za nuždu služi.
Prvu već u svojoj kolekciji fotki imam i golu pa sam ovaj put fotkajući mislio i na umjetnički dojam, s drugom sam izmjenio par riječi, uz sve gnjavi je i alergija, kaže da je već duže bez love al slika i pjeva za svoju dušu, jedan čiča šetač s dvije štake istresao je sav sitniš u njenu kapu i to je to, a treća, ne znam što reći, obližnji spomenik Krleži je mnogo očajniji.
A sad po običaju da zeznem ljude koji vole sustave skačem na drugu temu!
Nisam jasan svojim Nijemcima jer mi zbilja ne pada na pamet osuđivati ulično nasilje u Frankfurtu (uostalom najviše policajaca je stradalo od suzavca i drugih nadražljivaca, tko li je to više upotrebljavao), nemam namjeru ako prije složno ne osudimo veće zlo, ovaj sustav kakav jest.
U onom sustavu si mogao raditi ili ne raditi i gledati svoja posla, sad ak ne sudjeluješ u barbarskoj borbi i pokušavaš samo raditi svoj posao, uglavnom bez istog ostaješ, za osnovne potrebe se itekako moraš trošiti umjesto uživanja u životu, ovo govorim principjelno, naravno da osobno furam svoj film dok me ti debili kojima sve ide na ruku ne dokrajče.
p.s.
Znam da sam jednoj djevojci odsjekao dio glave, s daljine koje sam snimao čudno da je ruka tako malo zadrhtala

Pripreme se vrše i uskoro će proraditi dnevni uStroj.
p.s.
U Frankfurtu se čiste krhotine, moj berlinski poznanik i parlamentarac Oliver u novinskom članku kritizira samozadovoljavanje dijela demonstranata nasilnim prosvjedom i nedovoljnu artikuliranost, nešto poput Dražena s razlikom da opisuje situacije u kojima bi nasilje bilo dopušteno, oke, čekamo druga rješenja, možda živjeti kako živimo i reći, tako mora biti.
p.p.s.
Mnogo više me brine što mi čitateljke što imaju operu javljaju da ne mogu čitati moje tekstove (kakvi god oni bili), zašto se to događa i može li se riješiti?!

Lijep ali naporan dan. To je uvijek problem, kad na radnom mjestu imam slobodan dan, a srijeda mi je slobodna i kad dan mogu slobodno oblikovati nemam ni trenutka pauze praktično. Zbilja ne razumijem niti me zanimaju budale kojima je potreban posao da bi imali smislen dan. Evo nešto iza 20 konačno doma, prvo idem na netu provjeriti, nitko od moje ekipe u Frankfurtu nije zadržan u pritvoru, tamo je dobar broj ljudi iz cijele Europe prosvjedovao protiv sustava, koji je, što netko reče danas, teško osmisliti da bude gori za većinu trudbenika.
Inače više se ni ne sjećam što sam sve danas napravio. Fotke malo pomažu ali i zavaravaju. To je ono kao kad mi je pretpostavljeni rekao da ne zna nikog tko je poput mene toliko uživao godinu dana u vojsci. Kad bi većina išta razumila ne bih stalno slušao pizdarije tipa, kad bi se svi ponašali poput tebe...Do prije par godina, kad su idioti uzeli stvar u svoje ruke i počeli "razvijati" mjerljivi školski sustav, mislio sam da samo vojni pisari mogu efikasno smisliti kako pokušati gomili ljudi upropastiti posao i dan.

Čekam da zvučni signali
označe kraj strojnog pranja
da moj pas i ja konačno možemo
pješice u grad
gdje će nas čekati
oni što će mi objašnjavati
da imaju smisleni posao za mene
dok moj pas zateže lajnu
na kuje koje prolaze
i reži na muške krupne komade.

Tješi još
i sunce koje je izvirilo
pravi se važno
kao da jedina bitna stvar
trenutno nije
taj stroj što oklijeva
shvaćajući neumitnost
kraja programa.

Ma vraga je to cirkus, običan mali lunapark, no kao klinci smo to nazivali cirkusom, usvojili smo kao cirkus, u provinciju pravi cirkusi nisu dolazili, sad ih valjda više ni nema. Pratio sam poslije i ruske i kineske državne, no sva ta vrhunska akrobatika me ni najmanje impresionirala nije.
Šetam tu s Jinom po parkiralištu bivšeg Konzuma, smjestio se tu jedan skromni luna park, ne vidim baš posjetitelja zadnje dane, a imaju i autiće što se sudaraju i neki tamo kao ringešpil, danas pljusnulo popodne, nikoga nema, a vjerojatno ni doći neće.
Ukalkuliran rizik u svijetu koji se više ne zna igrati.

Cijeli dan pospan i bunovan baš i ne funkcioniram. Sva sreća da postoji fejs i učenici koji stalno vise na njemu pa imaš koga pitati kad se malo pogubiš, prerano bih sutra otišao na radno mjesto, a to bi već meni bilo ravno elementarnoj nesreći. U Opatiji je bio sunčan dan, Rijeka u sumaglici, meditacija kako ponovo skupno ne funkcioniram. Meni starom aktivistu sad kad mi i sindikat naginje aktivizmu, obranili su prošli tjedan jedan stan zajedno sa Živim zidom, meni, iako konkretnu akciju pozdravljam, nešto smeta. U Berlinu su skoro svi moji ljudi izašli iz piratske stranke i sad se traže, lako za njih mlade i u Njemačkoj, u progresivnoj platformi prvi izglasan zaključak s kojim se ne slažem, a još gore, nisam ni ulazio u diskusiju i jednostavno sam preskočio glasovanje. Na Islandu pirati druga po jačini stranka, dobra je to ekipa, upoznao sam ih u Rijeci na festivalu "Republika", mada sam ja nekako uvijek naginjao berlinskoj radikalnosti.
Nigdje dakle nemam baš osjećaj pripadnosti, poslovno tradicionalno visim, a što ja znam, danas baš ni fotkama nisam zadovoljan. Mislim da ću nakon obilaska blogova na spavanje.

Bio u velegradu. Upoznao ranžirni kolodvor. Romantična vožnja od pet sati. Vidio iz vlaka ilegalna odlagališta otpada i groblja automobila, nisam snimao i uživao jer sam ipak putovao radi jebenog sastanka za koji je čak zaprijetila opasnost zakašnjenja, željeznica hrvatska može praktično nemoguće..
O sastanku neću. Susret poslije srdačan s blogerom Sjedokosim, zna pjesnik riječi, impresionirao me, ne baš Majakovski al svejedno, odlično je odigrao ulogu velikog pjesnika, mene nije prevario, na najjačem nivou nije bio siguran u točan odgovor je li jedna bivša blogerica samo luda ili genij, provjereno veliki to znaju, kao i ja sa svojim antologijama nestalim u vremenu.
U momentu mi se na trgu ukazao ideal ljepote, namah sam opalio, tek poslije skužih između ostalog kratke noge.

Nikad neću stati na put kad netko iz mog miljea pokrene akciju. Ako ne sudjelujem neću ni smetati, ako pomažem možda ću propitkivati i problematizirati. Iskustvo življenja na ovim prostorima je probudilo nepovjerenje prema svemu, tako da se nisam ni među prvima pridružio hvalevrijednoj akciji s jasnim postavkama izdavanja blogerske knjige blogera s ovog servisa.
Jedan kolega je na fejsu doveo u pitanje osnovnu postavku same akcije, svi blogeri s ovog servisa mogu sudjelovati i, osim što se radi o objavljenim tekstovima, nedostatak, barem koliko se vidi zasad, kriterija i filtera, osim za svaku knjigu uobičajene lektorizacije.
Moj motiv je jednostavan, želim da jedan kratki post, a svi moji su uglavnom takvi, bude i tiskan, nek negdje skuplja prašinu. Imam već objavljenih stvari, dobio sam svojevremeno pismo priznanja Duška Radovića i ne treba mi priznanja kritičara, a i moj prijevod Janka Raščupanka je u svjetskom muzeju u Frankfurtu koji dnevno obilazi masa ljudi. Međutim vremena su takva, imamo sustav protiv kojeg sam i u kojem naginjem kategoriji i te kakvog gubitnika i ovo je jedini način da ostavim i tiskani trag skoro svakodnevnih blogerskih vapaja u virtualnu prazninu.
Jebe mi se što je tu uz mene dosta blogera koje ne pratim različite kvalitete, mogao bi glede mene biti tu i onaj dosadni crv koji većini blogera s ovog servisa ne da mira, a nitko od odgovornih baš nema volje riješiti ga se, ta zašto bi uljepšavali servis, i on je njegov reprezentant, mozaik knjige i antologije osim rijetkih štrebera svi čitamo napreskake.
Inače na blogu je odlično ono što neki zadnje vrijeme učestalo kritiziraju, što se formiraju grupe sličnomišljenika koji se uglavnom potiču ili ponekad učtivo kritiziraju. Kod sebe na blogu ne puštam divljačiju i teror nekulturne većine, imamo takozvanu realnost za to.
Ne smeta mi ni što neki izuzetni blogeri ignoriraju akciju, oni znaju zašto to čine, što reče onaj nesretni Kinez nakon kojeg je "realni" socijalizam počeo tonuti na svjetskoj razini, neka cvjeta tisuću cvjetova, svejedno koje je boje mačka, glavno da lovi miševe.
p.s.
Prihvaćam kritiku, zadnje vrijeme malo fotografiram i zbilja objavljujem sve fotke bez ikakve selekcije, jučer sam primjetio još jedan problem s novim fotićem, čuje se kad se pali i kad okida, ovaj put se žena samo okrenula prema meni, no gledao sam ispred sebe i to je zadovoljilo.
p.p.s.
Sutra nakon dužeg vremena dolazim u ZG vlakom (ak se probudim) il autobusom sastančiti u Petrinjsku, to će vjerojatno biti i zadnji moj zagrebački sindikalni sastanak pa ćemo nakon njega moguće u blizini i neformalno ručati, na svim poljima privodim svoju misiju kraju

Evo jutros nadoknadio dio prijevoda planiranog za jučer, sad se hitro dodatno pripremiti za nastavu, odnosno ono između sati, jednu maturanticu zanima "No logo" od Naomi Klein, a budući da zadnje generacije rijetko što zanima to treba raspraviti. Malo je šteta kad netko dođe do Naomi, to znači da ide pogrešnim putem u potrošačkom društvu, putem razumijevanja umjesto putem bogatstva i uspjeha, kad postaneš bogat lako si unajmiš gurua kud i kamo jačeg od mene.
Jutros u šetnji uvidio i prve slabosti novog fotića, jedna maca se dugo protezala na prozoru stana i promatrala nas, no objektiv se nikako nije htio razbistriti, ispala je prva mutna slika koju sam odmah poništio. S druge strane Jin je zasad odmah bistar
Zoom funkcionira, zadnja fotka, ja sam gđu razaznavao samo u magli.

Nevjerojatno stresan dan od ranog ustajanja, neću ni pokušavati objasniti, uglavnom još prije sedam ujutro sam jurio mijenjati pinove na čekovnim karticama, izgledalo je da sam zakasnio, al barem to je na kraju dobro prošlo. Inače jeste li znali da Billa otvara u sedam, ja nisam imao pojma (i stigle su ljute papričice baš jutros, to sam uzeo kao dobar znak).
Usput kad sam već bio na pola puta do grada spustio sam se bez gužve razgledati fotiće u izlozima, uz rješavanje još nekih sitnica. Zapisao sam nazive od osam prihvatljivih na prvi pogled da bih mogao guglati na internetu, na kraju sam navečer kupio deveti, moj prvi Nikon (@Sredovječni: tvoj prijedlog je estetski najjači, al trajalo bi, a i kao i drugi znatno je skuplji od ovog na popustu s 26x optičkim zoomom). Nisam stigao ni predahnuti, a kamoli prevoditi što sam sinoć planirao kao osnovnu današnju djelatnost, u trenu kad sam pomislio, tren za vježbe opuštanja Jin je zacvilio, valjalo je van. Oko tri popodne smo krenuli rutom Emmezeta-Opatija, u Emmezeti je bio veliki izbor fotića koji me zadržao, al još uvijek nijedan nije bio blizu Canonu kod "Sluge", koji su pak Nijemci na netu žestoko popljuvali, tako da nije došlo ni do kakve odluke. Na kraju eto u Opatiji naletimo na najpovoljniju cijenu, a ni aparat izgleda nije za baciti. Posljednje ispraćaje i slične današnje događaje nećemo elaborirati u postu, ručak je bio i estetski lijep doma, cvjetača iz pećnice i šnicle, fotića nije bilo i tako to. Kupili smo taj Nikon neposredno prije povratka u Rijeku i evo prvih ispucanih fotki, kod Lidla smo napravili pauzu i ja sam ga uglavnom nasumce isprobao, osnovne komande znam.

Ostao sam i bez ovog fotića, padao je češće od ostalih, no ovaj put ga se nije čulo. Htio sam snimiti jednu noćnu i nije ga bilo u torbi. Nije bio uopće praktičan, prevelik s teškim okidanjem, no relativno kvalitetnije fotke od prethodnika.
Zadnja fotka je ova Jinova snimljena u 15:13. Bio je i tehnički i svašta nešto ovaj mjesec. Kad ne ide, ne ide. Prethodnik je inače 23.6.2013. završio u moru.

Danas ono kao dosta toga društveno korisno napravljenog, bolje rečeno totalno profulan dan. Jedino sam na primanju roditelja imao zanimljive razgovore s dvije nadprosječne roditeljice, ne ono kako idiotski teoretičari savjetnici i mjeritelji svega i svačeg preporučuju, nego ono pravo ljudski, razmjene ideja i mišljenja, ne radi se o problematičnim curama, dapače, zato konstruktivno, nije davež, nešto što ti znani i neznani priručnici niti sadrže niti mogu propisati.
U subotu sam pozvan i na prošireni sindikalni sastanak u metropolu, vjerojatno zadnji na tom području, izborna je godina, a ni to nije više to, možda se ak bude volje osvrnem i na tu zanimaciju proteklih petnaestak godina.
Jučer je bila raznovrsnija pizza, danas znatno kvalitetnijih sastojaka, i pršut je sličio na pravi pršut što je u ovom gradu rijetkost. Nekoliko fotki u gradu sam opalio nakon odluke u momentu, ajd idem opaliti par fotki, pa tko je tu, što je tu je.
Ima nas umornih.

Danas nismo baš nešto bili dobro, za pizzu se između ostalog na buri praćenoj sramežljivim suncem i pod smiješnim električnim grijalicama, obješenim usred vjetra, koje s vremena na vrijeme bace malo topline, čekalo više od sat vremena, dakle pod tim uvjetima mi je prvo došla misao kako eto prođe život, a ništa ostvario nisam. Istina, nikad baš nisam ni imao neke posebne želje ni ambicije, važnije je bilo ništa ne propustiti, isprobati sve moguće i nemoguće poroke, iskušavati život na rubu od konkretnih ciljeva.
To me spasilo kad je izbio rat, jednostavno nisam imao vremena, imao sam druge prioritete, zbilja se živilo intenzivno i dobro, paralelno s užasom u tkz. realnom životu. Danas kad banditi i psihopati kontroliraju sve i svašta mogao bih sebe zamisliti i kao dragovoljca, naravno s kamerom, naravno na našoj strani, koja god to bila.
Apsolutno smo miljama daleko od slobodnih škola i demokratskog odgoja, kao i u Bernhardovoj Austriji realni izbor nemamo, odnosno imamo između crvenih i crnih svinja, restrikcije i nadzor na svakom koraku se šire, sve se radi da se birokracijom oteža išta smisleno.
Ljudi oko mene pod svakodnevnim pritiscima oboljevaju, tko bi se nosio s tim potkoženim barabama koji eto samo vrše svoju dužnost. O nekom životu dostojnom slobodnog pojedinca nema ni govora.
Najnovije tek objavljene sveske potvrđuju da je Heiddeger stvarno bio antisemit, sva ova desetljeća se relativizirala rana podrška ovog velikog mislioca Hitleru, odskačem ponovo od teme posta.
Zadnja fotka, u sunčanom Berlinu uobičajene prigodne demonstracije, borba se nastavlja, život negdje drugdje se nastavlja.

Omiljenu terasu na Trsatu bura poharala, svejedno inzistiramo jesti vani. Prije izlaska kratak dijalog, što ćeš stare tenisice i jaknu, novo čuvaš za smrt, ma da, čisto iz navike u neradne dane uvijek biram izlizaniju odjeću i obuću, danas sam se ipak predomislio. Poslije biramo usprkos buri šetnju lukobranom, lijepo je, ovo je samo dio od pedesetak fotki koje sam ispucao unutar jednog sata. Neka čudna mladež, pjevaju i prezentiraju neku borilačku vještinu, Jin me ometa pri fotografiranju, istina, ma kako atraktivni ipak mladi objekti, a živimo u bolesnom društvu. Baš nešto spominjem, što još može gore od ovih napraviti HDZ kad dođe na vlast, ima toga, a poznato je da oni kradu najbolesnije europske ideje, i ovi i oni, u Njemačkoj npr. pretilima otežavaju stupanje u stalni radni odnos u službeničkom statusu, al kod njih se na pizdarije reagira i ljudi ih ismijavaju kao i svaki vid zadrtosti i gluposti. Sutra Platforma čiji sam član demonstrira Berlinom, rado bih bio tamo, jedva čekam interni foto izvještaj.
Drugarici i meni bi rado malo za promjenu bilo dosadno, ali nema šanse, budale će uvijek drkati ako im se da moć, a sad im opća klima dodaje vjetar u povijenu kičmu.

Neki dan sam imao problem objasniti zainteresiranom sugovorniku što je to tako katastrofalno u našem školskom sustavu. Počnem, jasno je da su nove generacije manje kvalificirane i znatno neobrazovanije od prethodnih, nije jasno, gdje su mi argumenti. Odgajaju se jednoumni poslušnici nesposobni za širi pogled na školsku problematiku jer je cjelokupno poučavanje podešeno samo tehnici savladavanja maturalnog ispita, opet kaže, ne mora biti, to je samo tvoj subjektivni osjećaj.
E danas mi je lijepo objašnjen sustav na primjeru bolnica, izvodi se mnoštvo rutinskih operacija umjesto nekoliko ozbiljnih hitnih, zato jer se tako učinkovitije ostvaruju ciljevi po kojima je medicinsko osoblje vrednovano (stope obavljenih operacija, stope uspjeha i smanjenje listi čekanja).
Ne znam svejedno kako objasniti da je jedini cilj obrazovanja i zdravstva uljepšavanje službenih podataka u iščekivanju dolaska nadzora.
Mala digresija, danas je za susjednim stolom sjedio slovenski par koji me nije previše impresionirao, on je kao i ja jeo ćevape, jedino je imao bogatiji prilog, simpa im bilo kako se Jin proteže ispod stola pa je ona postavila očito ne prvi put pitanje nabave psa, on se našalio, možda hrta velikog vrata il tak nešto slično pa je izveo pantonimu koja mi je pokazala da nije baš bezveznjak. Ona mi se svidila kad je rekla da će kavu popiti u sobi.
I tako, drugarica je išla na terapiju, Jin i ja u šetnju, u strogom centru se trzam, ja osjetim kad netko snima mene ili oko mene, s raskošnog balkona, neposredno okrenutog moru, hotela s pet zvjezdica "Mozart" ista ta Slovenka snima valjda Jina odozgo sa smješkom, taj hotel treba platiti, netko mi je jednom rekao da tu odsjedaju samo ambasadori, konzuli i vrhunski mafijaši, moj dojam je da je uglavnom prazan. Pitam poslije drugaricu jel skužila par za susjednim stolom, pa baš i nije, kažem da su meni izgledali ono baš ništa posebno, kaže ona, njoj kao oke poduzetnici koji znaju što hoće, i kaže, daj mi fotić, ti ćeš zaobići ljubičicu.
Sad se vi pitate, kakve veze ima digresija s prvim dijelom posta, ma samo ukazujem na to da sve češće griješim i što Dražen veli brkam kruške i jabuke, zašto bih težio da me se ono baš razumije.

Noćas me Jin dva tri puta probudio, spavao je na podu do kreveta, imao je očito noćne more, samo kratko kažem "Jin" i primiri se. Nije mu lako, stalno je uz onog kome je potreban, to nepogrešivo osjeća. Kod nas mu frki ne manjka, opuštanje ne možemo prirodno ostvariti, samo tehnikama vježbanja i ja dugim hodanjima. Sustav je postavljen tako da smo barem nas dvoje ili pod konstantnim pritiskom ili neizvjesnošću sutrašnjeg statusa. Mene zabrinjava što su se ljudi prilagodili, dobro, to im se može uzeti kao umijeće, ali i poglupili. Još uvijek vjerujem da izuzetno rijetki i to uglavnom nadređene sadističke koze i čobani namjerno odmažu i čine zlo. Dobar je jedan kolega koji misli da nemam pametnija posla nego po cijeli dan izvanredno zarađivati, kaže, pa što to inače radiš u životu, ne mogu ti objasniti, ne bi jadan razumio, a vremena mi fali itekako, npr. i za svakodnevni razgovor s psom, eh ti ljudi

Kontrola, mjerljivost, drkanje, parametri, parabole, zašto je staljinizam bio neslobodniji, ne razumijem, idem spavati, odrađen post, sutra možda proradi mozak, danas se uklopio u širu društvenu zajednicu. Otvaraju se nova radna mjesta.

U Rijeci se već tradicionalno uoči osmog ožujka održava najjači ženski šahovski turnir u ovom dijelu svijeta, a i jedan od rijetkih svjetskih te kategorije. Najzaslužniji za to je svakako FIDE majstor Ivan Mandekić, između ostalog i uspješan trener, koji je svih ovih petnaestak godina direktor turnira, a tu je i međunarodni šahovski sudac računalno potkovani Eduard Piacun. Svratio sam na početku trećeg kola, spontano snimio one koju si mi jutros djelovale najzanimljivije i zanimljivo, samo jedna od njih je kasnije dobila partiju. Meni se najviše sviđa osmišljenost turnira, za što je naravno Mandekić krivac, uz velemajstorice, ove godine je uz dvije poznate od prošle godine npr. doveo Karinu Ambartsumovu, u vatru baca mlade talentirane snage, ove godine moju suigračicu iz druge ekipe Krka Katarinu Bogdanić, prve tri partije je izgubila, ali ako ne očvsne na početku, nema natjecateljskog opstanka u toj igri. Još nešto ću ovako nevezano uz šah uzgred napomenuti, gledao sam fotografije učesnika prije dolaska, cilj mi je bio da se pripremim i što kraće fotografiranjem ometam učesnice, najfotogeničniju na prvi dojam dolaskom nisam uopće mogao prepoznati, moje jedno okidanje je napravilo bolju fotku od ko zna koliko blicanja na početku turnira

Oznake: Cvijet Mediterana 2015, šah, žene

Pitao sam prošlo ljeto u Berlinu progresivnu frendicu koja se bavi nacizmom jel zna kakav je bio Hitlerov stav o golom kupanju, naturizmu ili nudizmu kak se u nas voli reći. Rekla mi da je postojao i zakon da je dopušteno, ali iz estetskih razloga (sic!) se kupači(ce) ne smiju viditi s uređenog javnog šetališta. Mađarska populistička vlast je mnogo domišljatija u zaštiti građana od sablazni, kazne su predviđene i za one koji se eto na tkz. javnim prostorima usude fotografirati, a i one koji ugrožavaju estetski profinjene građane. Nijemci su za taj malograđanski šljam kojim se nacizam uvijek hranio patentirali naziv "zabrinuti građani", danas negdje koračaju isti protiv islamizacije, negdje protiv skidanja u parkovima i uopće šetanja pasa, jer svugdje obavljaju nuždu.
Okupacija trgova i parkova zabranama korak je ka okupaciji mozgova, osim tamo gdje je lobotomija već obavljena. Prije par dana kolega mi je rekao da je pročitao da Njemačka prednjači s brojem cenzuriranih stranica na internetu u Europi. Bez brige, Hrvati su neprikosnoveni, u javnim ustanovama se ne može otvoriti ni najpopularniji popularni shit portal bild.de, da ne govorim da sam druge kontroverznije stranice, na jednoj se npr. i kradu fotke s mog bloga, u Berlinu bez problema otvorio, stvar je u tome da ovdje nitko nema pojma koliko su tog besposleni državni zaposlenici dosađujući se cenzurirali, naletiš na cenzuru samo kad nešto ciljano tražiš.
Nemaju problem obični građani, oni će blagosloviti zaštite svih vrsta, odgojili ih mediji, što ćemo mi nepopravljivi kojima ne trebaju arbitri govoriti što je lijepo i dopustivo, a što ne.
Mene svaki put oduševi ta dama koja preko zime redovito vježba u moru u Opatiji i u koju bulje mase organiziranih prolaznika, ja sam već objavio dosta tih morskih fotografija. Znam da bi netki pozdravili pretragu mog kompa zbog snimanja golotinje, neki bi pozdravili kažnjavanje kupačice zbog sablažnjavanja javnosti, kako nikom ne padne na pamet kazniti po toj kažnjavalačkoj logici te grupe koje imaju uplaćen turistički obilazak grada, ali zastoj na tim nekim mjestima na šetnici nije predviđen.

Dosta klimatski ugodan dan, psihološki užasan i beskoristan, ništa nisam mozgao, puno besmislenog posla obavljeno, u ono malo vremena što nismo bili vani na zraku, Ani Ram me izuzetno obradovala i to je poništilo sva sranja, doduše i teletina s pogledom je bila u redu, krumpir preslan, sjetio sam se doduše da mi je jednom uz pijaču lik rekao da se u siromašnijim krajevima više soli, mudrost tipa one potvrđene da u najnesretnijim krajevima raste ako ne najbolja, onda najmirisnija marihuana, e Bosno moja...
p.s.
Shit, zakasnio sam par sekundi, post je trebao biti pripisan 1.3.2015., hej, ipak jeste