Nachtfresser

Danas sam u sklopu natjecanja hrvatskih ekipnih šahovskih liga igrao protiv dva po svemu najjača igrača. Od kuće sam ujutro odšetao živčan razmišljajući o dnevnim prozaičnim problemima, očito sam nesvjesno nabio dobar tempo, pa sam pred klubom shvatio da imam vremena otići do Korza okinuti par fotografija. Prvu partiju protiv po rejtingu najjačeg igrača lige sam, već u prvih desetak poteza kao bijeli, upao u velike nevolje, potrošio skoro sve raspoloživo vrijeme za razmišljanje za izbjegavanje kraja, protivnik je negdje pogriješio, valjda kad je uzeo ono što sam morao žrtvovati da bih stvorio kontru za igru, ponudio sam remi kad mi se već nasmiješila bolja pozicija, napravio je klasičnu grešku, ubrzao je igru ne bi li me dobio na vrijeme i na kraju izgubio jer su pješaci bili jači od topa.
Drugu partiju sam isto igrao dobro s crnim figurama protiv rezultatski do sad najjačeg igrača, e sad sam ja u za nijansu slabijoj poziciji ubrzao igru jer je on bio loš s vremenom, i u toj brzini sam previdio konja.
U kratkoj pauzi između partija sam jurio šetati s Jinom, shvatio je da nemamo baš vremena pa je odgovorno ekonomizirao s istim. Žrtvovao sam ručak s ekipom, prioriteti se moraju znati.
Ima neke čari dan u zatvorenom svijetu potpuno udaljenom od dnevne rutine i banalnih nadmudrivanja borbe za opstanak. U tom paralelnom svijetu su iznenađenja moguća, vijest o mojoj iznenađujućoj pobjedi se brzo raširila, oko toga sam imao i simpa kratku diskusiju s valjda našom najmlađom majstoricom, kaže jako zrelo, to što je objektivno jači igrač ne znači da može protiv objektivno date pozicije koja mu ne ide u prilog.