Nachtfresser

Dobrih tridesetak godina života sam ignorirao deserte, jednostavno mi nisu bili potrebni, što bi se reklo, pretjerano sam živio. Izuzetak su bili ručkovi s mojom bivšom šahovskom ekipom, imali smo gurmana u ekipi kojem smo nas par prepuštali sve odluke oko hrane, on je baš studirao te jelovnike, uvijek bi nam argumentirano objasnio zašto bi npr. u tom banjalučkom restaurantu tufahija bila bolji izbor od baklave nakon što bi i vizualno osmotrio ponuđeno. Izuzetak su bile i rođendanske torte i blagdanske fritule moje mame, prije i tkz. njoki, to se u ovoj državi valjda knedlama naziva., bili su tu i kiflići al ne bih išao u širinu, uglavnom više od tri stotine dana godišnje bi išlo bez deserta.
Kao što rekoh živilo se, i kao što napisah u jednoj pjesmi, stanovalo se još otključanih vrata. Došao je rat i prestali smo pričati s glupljima od nas i vjerovati pokvarenijima od nas, odnosno onima koji su uspjeli u životu. Shvatili smo da teferići i druženja tog tipa nemaju više smisla, te se povukli i promijenili životne stilove, mi koji smo preživili, bivši komunari koje nisu uspjeli strpati u suvremene komune.
Neminovna posljedica novog hedonizma je povratak desertima. U vrijeme kad je svatko svakom neprijatelj i moraš stalno biti koliko toliko trezven da baš sutra ne bi završio na cesti, deserti su prirodan odabir. Tu se da i uživati pogledom i ne mora se baš sve imati. Zasluženi guštevi isluženih luzera, dok ide, ide.