morska iz dubina

ponedjeljak, 31.08.2020.

Lipo li je biti dite



Foto: otočka

U sedmi misec, južnu stranu otoka je zahvatila ladna morska struja. I tako danima. Susidova dica, Andrija i Luce, tri i pet godina, se normalno kupala. Ko da se razlika temperature mora, od skoro deset supnjeva, nije ni dogodila. Ja sam ronzala. Mogu podnit dosta ladno more. Al sedamnaest stupnjeva mi je preladno. Osin za uć i izić.

Onda je udrila prava litnja žega. More 28°, zrak milijun. Kad je vruće, vruće je. Andrija i Luce lepršavi, veseli, prpošni i razigrani. Ko i svaki drugi dan. Uz skale, niz sale. Ni zapuhani. Ni umorni. Ni grintavi. Njima je to samo još jedan lipi dan. A meni teško. Ne znan jel teže uz skale ili uz špaher. Stenjen i vatan zrak.

Onda južina spojila nebo i more. Nalegla gusta vlaga. Visoka temperatura. Ljepljivost. Uz to ide zamantanost, usporenost i ništa mi se ne da. Andrija i Luce bučni i nasmijani. Čas u moru, čas na mrkenti. Polivaju se, zalivaju, bacaju kamenčiće, skaču. Ko i svaki drugi dan. Ja izbečila oči od muke. Ne da mi se živit. Zazivan zimu.

Na vijestima, titlovima, teletextu, portalima, stalno vijesti o koroni. Doma stenjemo. Bojimo se za dicu. Za njihovu budućnost. Za svačije sutra. Andrija i Luce s lopaticom po vrtu. Rastegli gumu za vodu i prskaju se. Vrište i tužakaju jedan drugoga.

Lipo li je biti dite. Živiš u spoznaji o roditeljskoj brizi i ljubavi. U pamuku. Zaštićen 24-satnim bdijenjem onih koji vole. Paze. I žele najbolje za svoje najdraže. I to im dostatno. Sve drugo je blaženo neznanje. Koje im daje slobodu. Sloboda bezbrižnost. Bezbrižnost radost djetinjstva.

Sve smo to, odrastajući, putem pogubili. Založili slobodu materijalnim stvarima. Pa im služimo. Neslobodni, u grču, grabimo novo sutra. Prepuni strahova o svemu i za svih.
Da je barem, još na tren, dotaknuti sazviježđe iskrene dječje nevinosti. Osjetiti veličanstvenost slobode koja nesputava. I daje krila za uzlet.

31.08.2020. u 15:51 • 32 KomentaraPrint#

petak, 28.08.2020.

Kodno ime HMŽ



Foto: otočka

Svaki dan nešto. Kao skuža.
Nisam stigla otplivati jer nas ima puno. Kasnije ću. Sutra ću. Nema veze. Ne moram. Uvijek isto. Svi drugi u prioritetu. Planirala se kondicijski pripremat za plivanje. Na kraju odrađivala sve nešto usitno. Premalo. I to je bilo to. Draže mi bilo mojim Splićanima kuhat, peć, s njima se smijat. Sezona druženja u Vali traje koliko traje ljeto. Silna želja je to iskoristit maksimalno.

Jučer popodne maestral. A ja bi bonacu. Po njoj je lakše. Ali klik u glavi je rekao, sada. Baš sada! Preko puta kuće otok. Transport do njega. I skok u more.
ON me pratio sandolinom. Otplivala ja svoj mini maraton. U komadu. 3000 metara. Leđno. Bez stajanja i zastajkivanja. Demoni u meni su htjeli stari rekord. Od 6 kilometara. Al obuzdavala sam, cijelom rutom, svoju tvrdoglavost. Stala na vrijeme. Umijeće je znat kad je dosta.

Nakon prošlogodišnjeg ljeta, u kojem desnom rukom nisam mogla napravit milimetarski pokret, nakon dijagnoze jednog od najpoznatijih ortopeda da će trebat radit rekonstrukciju cijelog ramena, moja divlja narav je pobijedila. Rehabilitaciju sam odrađivala preko svake razine boli. Najprije Kalos. Pa improvizirana teretana na teraci. Vježbala sam ko da mi je zadnje. Kišu suza isplakala. Al kirurge sam prepustila drugima.

Da, otplivala sam svoj ljetni plan. I san. Iza sebe ostavila frustraciju da neću moći. Da je to prošlo svršeno vrijeme.Počastila sebe motivacijskom da to još uvijek mogu. S lakoćom. U svojoj 62.

Kodno ime mi HMŽ. Hoću. Mogu. Želim.
Nadam se i za neko sutra.

28.08.2020. u 13:12 • 28 KomentaraPrint#

srijeda, 26.08.2020.

Di mi je odgovor?



Foto: otočka

Vala se prepolovila. Stranaca sve manje. Neke registarske oznake nestale preko noći. Susjedi tužni. Nenadano ostali bez gostiju. Bez planirane zarade. Sezona ide svom kraju. Kao i uvijek. Početak školske godine je ta prekretnica. Pa nekome zazvoni. Nekome odzvoni. Život ide dalje. Koritom kojim je odavno odredio smjer kretanja. Osim ako korona ne nastavi uzurpirat dane i noći. Pa svi postanemo lososi. I počnemo plivat uzvodno.

U osam navečer se već spušta mrak. Počinje me hvatat lagana jeza. Mrkle noći već u rana zimska popodneva. I nigdje baš nikoga. Osim nas. Slijedi faza vađenja kvadratnog korijena iz vlastitog života. Mlađa će rodit krajem jedanaestog. To nam je prvo očekivano unuče. Treba li opisiat ushit radosti i odbrojavanja? Naravno da želim i moram biti u Splitu. Ali Stari neće u grad. U kojem je proveo dobar dio života. Hoće ostat ovdje. U Vali. A nije za ostavit ga više od par dana. U ovu pustaru neće niko doć pogledat ga. Ni pripazit. Rodbina stara kao on. A mlađi su ionako već stariji. Davno je bilo kad im je status mlađih odgovarao broju godina.

Tražim odgovore i rješenja. Uvijek sam ih nalazila. Uvijek sam i tražila. Tako se tješim. Nisam od onih koji bi pred zid. Pa onda glavom o njega. Kod mene sve mora bit geometrično. Posloženo. U pretincima. A u svakom od njih odgovor na problem.

Zaranjam sve dublje pod more. Pogled sve prodorniji put neba. U potrazi sam. Znam da je odgovor tu. Al mi se skriva.

26.08.2020. u 09:00 • 25 KomentaraPrint#

utorak, 25.08.2020.

Lov na ježa



Foto: otočka


Barba Ive je susid. I muž rodice od Starog. Zove s mula. Da se spustimo na more. I dođemo pojist dvi ježine. Pitan Mlađu i muža joj, oće li? Kolutaju očima. Pitan joj divera i ženu mu. Oni utiraju dva prsta u grlo i klimaju glavon na ne. Stari bi kao pojia, al ko će mu se spustit deset skala nizbrdo.
ON, zakleto rekao ne!

A ja? Ja se vratila pun kufer godina unazad. U djetinjstvo.
Stari bi izronio kašetu ježina. Mama bi taman digla kruv ispod peke. I onda bi cila regimenta od šire familje sila na mrkentu. Toćavali noge. I jeli butargu od ježina. To je bila tradicija. Obrok. Navika. Normalnost. Svakodnevica. Učestalost. Dio prehrambenog lanca.

A onda se u moju glavu sve izokrenilo. Prepolovit živog ježa i jest mu ikru? Ni pomislit na to. Početkom svake sezone bi ON i ja sakupili sve ježine iz plićaka. I onda ih iskretali u dubinu. Do kraja sezone bi se vratili. Ali gostiju više ne bi bilo. Ni opasnosti da će ih vadit. Sušit na suncu. Dok in ne otpadnu bodlje. I nosit ih doma ka suvenir. U međuvremenu su ih zakonom zaštitili. Pa sam i tu obavijest držala gostima u apartmanima. Da ni slučajno ne bi izvršili ježocid.

Nisan se spustila na more. Ni sa susidima podružila. Samo s terace gledala kako ih pošadom prepolavljaju. Ispiru. Jedu. Obred. Nisan ni vikala na njih. Oni su domoroci. S kolina na kolino odrastali na kamenu. Moru. I svemu šta more da. I dok sam ih gledala, u grlu me stislo. Ka da san cilog ježa progutala.

25.08.2020. u 07:13 • 27 KomentaraPrint#

subota, 22.08.2020.

Zasluga?!


Foto: otočka

Dobivamo li u životu sve po zasluzi?

Život, zdravlje, zanimanje, posao, napredovanje, plaću, mirovinu, obitelj, sretnu djecu, zdravu djecu, prijatelje, neprijatelje, bolesti, nedaće, propinjanja, zapinjanja, prihvaćanja, odbijanja, uspone, padove, novac, krov nad glavom, favelu, mir, nemir, sreću, nesreću, patnju, tugu,radost, veselje .....

Ako da, je li to karma?
Usud ili sudbina?
Božji zakon?
Lutrija?

Tko bi ga znao?




22.08.2020. u 13:50 • 22 KomentaraPrint#

srijeda, 19.08.2020.

Samo tren



Foto: otočka

Ponekad se prostor-vrijeme zgusne. I nahrupe događaji. Slutnje. Očekivanja. Strahovi od mogućeg tijeka zbivanja. Onda zazebe želudac. I sve oko njega. Zatim srce. I sve oko njega. Nešto u grlu. I sve oko njega. Pa sam zgrčena. Skašena. Sve iznutra. Izvana odajem normalnost. Lepršavost. Životnost.

Postoje prijatelji. Koji su najveći rod. Veći od krvnog srodstva. Koji su vrh piramide života. Bez kojih bi život bio opustošena tabula rasa. Koji su smislena veza u neprekidnom bivstvovanju. Nadopuna vlastitosti. Tek s njima cjelovitost. I kad je njima nešto, onda je to i meni. Tugujem. Strahujem. Iščekujem. Nadam se i kad njihove nade iskliznu.

Krug zbivanja steže. I krug korone paralelno. Na otoku. U Splitu. Dijelim se u nedjeljivo. Cijepam se u bilokaciji nemogućnosti. Levitiram u želji da se odmaknem od prizemljenosti zbilje. A opet uzemljena. Ko gromobran. Štitobran. Svjesna da sam životu obećala hrabrost. Dostojanstvo. Zasukane rukave. Borbu do zadnjosti.

Ovo je tren. I ne dajem mu veliki prostor. Ni vrijeme. Jer uzima od moga.
Jaka sam ja. I za više njih, ako treba.
Živit nam je dokle god je života.
U punini.

19.08.2020. u 16:01 • 23 KomentaraPrint#

utorak, 18.08.2020.

Party


Foto: otočka

Cijelu godinu nas je troje. Trenutno sedmero. Od četvrtka desetero. Slijedeći tjedan još plus dvoje. Napokon kuća puna glasova. Šušura. Komešanja. Gastronomskih želja.
Na špaheru sva četiri kola u pogonu. Plus pećnica. Kuva se. Šufigaje. Peče. A i drva za kamin se slažu. Teška sam sama sebi. Na ovu pod oblačnu sparinu, ko da imam tenk na leđima. I dva u prsima. Al srce kuca radosno. Neka! Neka uđu zapisi života u nebeske čipove. I odašilju radost. Urbi et orbi.
Sve se slatko pojede. Za stolom se otima riječ iz usta. Podbadanja, šale, ruganja, na pretek.
I mmmmm, kako je ovo dobro.

Mlađa uvijek voli kopat po albumima. Pa jučer izvadila sliku staru 40 godina. Pogađalo društvo tko je u sredini. Ja il druga kćer? Jutros, na stolu, sliku našao Stari. Uzeo i gleda. Gleda je dugo. Pa, onako utiho, pita tko su ove djevojčice na slici? Gledam ga u nevjerici. Vidim da se upire u odgonetavanju. Ispitujem mu razinu ozbiljnosti. I ON ga gleda u nevjerici. Ja se mrštim.
To smo nas troje, tata, rekla sam. Ti, mama i ja. Kad ste bili mladi. A ja curetak.
Uozbiljio se. Krv navrla u glavu. Stavio sliku na srce. Pa poljubio. I očima punim suza rekao, šta vrijeme učini od čovjeka.

Da, vrijeme teče. Tako je Kreator zamislio. Mi protočni za zbivanja života. A brzaci nas nose. Obale se smjenjuju. Sve smo iskusniji u plovidbi. Al teže veslamo. Tako to ide.

Na teraci party. Stol spreman. Sve postavljeno. Udaram perunom u poklopac i vičem, ruuučaaaaak!

18.08.2020. u 13:51 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 16.08.2020.

Fjaka


Foto: otočka


U pravilu sam munjevita. Radim par stvari istovremeno. A misli mi već unaprijed trče na nove ideje. Ko da sam stalno na trampolinu.

Al kad vrućina užeže, postajem nekretnina. Sve odrađujem usporeno. Bez volje. Jedva. Pretvaram se u oličenje lijenosti. Ne da mi se navuć kostim. Spustit deset skala. Rashladit u moru. Ne da mi se disat. Išta mozgat. Pa mi se čini da je misao zapela u trenu. Zamrzla se ko slika na tv ekranu. Svi pokreti na postavkama slow motion. Kapci spušteni na pola. Tlaka mi pričat. Pokretat se uopće. Najradije prilegnem ispod stropnog. U sobi. I gledam kako ventula. Kako mu se lopatice spajaju u jednu veliku.

ON me stalno pila. Ajde plivat. Ajde se smoči. Ajde se trgni. Ajde ovo i ajde ono. I od toga ajde mi se počne mantat. Mala snaga ne trpi direktive. Nikakve. Ni najdobrohotnije.

Baš me strefila fjaka. U posve krivo vrime. Večeras dolazi nova tura. Šta obitelj, šta prijatelji. Prva reakcija je kako ću im za večeru nasić sira, pršuta, stavit masline i inčune. Onda mi ona ja iz podsvijesti ne da mira. Ajde skuvat nešto konkretno.

Evo se, teškom mukom, pridižem. Dolazi nam ćer. Trudna. Za nju bi sve. Pa i kad me strefi ovako teški nerad.

16.08.2020. u 15:24 • 22 KomentaraPrint#

subota, 15.08.2020.

Mir nema cijenu



Foto: otočka

Jutros smo išli u misto. U veliku spizu. I nismo se imali di parkirat. U sedam ipo ujutro. Nema države iz Europe čiju registarsku tablicu nismo vidili. Sve je popunjeno. Ko u najboljim danima ikad.
Nisam sigurna da me to veseli.
Većina vlasnika ugostiteljskih objekata, kad se s njima priča, negira koronu. Kažu, ništa od toga. Većina vlasnika apartmana ima isti takav stav. Rodica mi drži restoran, u jednu prekrasnu valu, pa i ona kaže, radim kao da nema ničega. Ono šta zaradim, dijelim na cijelu godinu.
A ja se pitam, određuje li interes stav prema koroni?

Teško je nać sredinu. Imat zdravu naciju. I gospodarstvo u zamahu. Otočani su posebno pogođeni. Industrija ih je odavna napustila. Turizam im sve. Kad se ljudima i to oduzme, nemaju od čega živjet.

Ja sam se spasila. Jer sam još lani sve otkazala. Nema mir cijenu. Milijun poziva je bio od starih gostiju da ih primim. Sve sam otkantala. Službeno. Rješenjem. S pečatom.

Sad se smjenjuju prijatelji. Rodbina. Svojta. Nema kraja. Svima još skuham i serviram.
Zove rodica, pa kaže dobrohotno, jesi munjena? Aktiviraj ponovo rješenje o iznajmljivanju. Ovako će te cilo lito po kući izludit "tvoji." A onako ćeš bar zaradit. Nasmijala me. Jer, ima u njenome istine.

Ali ključ je stavljen u bravu. Ni dvojbe, ni žaljenja. Riječ mi je amen. Gotovo.

15.08.2020. u 16:59 • 20 KomentaraPrint#

petak, 14.08.2020.

Pokojnik


Foto: otočka

Ako je u mene još i bilo preostalog ega, Vala ga je upokojila. Kome ovdje pokazat šta sve znaš. možeš, umiješ, hoćeš? S kime se natjecat? Komparirat? Kome se dokazivat? Kome i u kojoj prilici, na ovoj mrkenti i pustopoljinama, obući štikle, ušminkat se, zakitit se? I bit pun sebe.

Vala je nenaseljena. Nastanjujemo je samo ON, Stari i ja. Sve drugo prolaznici. Usputnici. Ljeti šušur. Ostatak godine nas troje. Upućeni jedan na drugoga. I svaki ponaosob, obilato, sam na sebe. Nema natjecanja. Nema dokazivanja. Nema gaženja preko mrtvih da bi se dosegnuo bolji položaj. Status. Ugled. Svi troje smo se naučili dokazivat sami sebi. Rušit granice i postavljat nove. Tako se održavamo živim u duhu.

Dolaskom u Valu porasla je cijena svim starim i šlampavim majicama, sportskim tutama, gegama, birkenštokama. Šminkeraj je zamijenila udobnost. Većinu fine odjeće sam poklonila. Ostavila samo praktično. Prilagođeno robinzonskom životu. Ovdje nema izgovorenog, šta će drugi reći? Ili, možeš li to bolje, gore, više, manje? Radimo najbolje šta znamo ili želimo. Pohvalimo se i to nam bude ljudski drago.

Život, bez pokojnog ega, je pravo olakšanje. Ratujem sama sa sobom. Dižem i spuštam letvicu, a da pravog natjecanja ni nema. Samo potreba ostati živa u sredini koja je sama po sebi asocijalna. Ne upućuje na drugoga. Pa si onda sama dodjeljujem pehare. Ili oduzimam medalje.
Ovaj mali kutak smo uredili da opstoji bez arogancije. Bez demonstriranja samopouzdanja. Bez napuhanosti osjećaja vlastite vrijednosti.

Nemam pojma u koji dan, anum domini, se ego upokojio. U koji god da je, počivao u miru.

14.08.2020. u 14:34 • 21 KomentaraPrint#

četvrtak, 13.08.2020.

Izazov


Foto: otočka

Ustrajnost se isplati. Ne znam da li je uvijek tako. Ali, evo, meni stižu prvi rezultati. Jutros sam isplivala 1.000 metara. U komadu. Puno prije planiranog termina. Krenula sam sramežljivo sa 100. To sam jedva izvukla. Pa 200, 500 i evo me. Lagana ko perce. Gotovo urođena kondicija se brzo povratila. Što znači da ću slijedeći tjedan pokušat otplivat svoj mini maraton. Od tri kilometra. Kojeg sam imala u nadi i viziji krajem ljeta. Činilo se da rame neće dat. Da će volja bit u minusu. Inicijativa u zaboravu. Poticaj u muzeju.

Oduvijek sam ispred sebe stavljala izazove. Najprije kao ideju. Pa na papir. Crno na bijelo. To je bilo kao besa sama sebi. Pa kad prekoračim u količini, brzini, odrađenom, budem zadovoljna sa sobom.

I kad tonem u vlastito mračnjaštvo, čini mi se da postavljam granicu ispod koje ne smijem. I vremenski rok kojeg ne bi trebalo prekoračit. Pa se sama sebi činim kao na stalnom odsluženju vojnog roka. Ja to zovem disciplinom. Redom. Poretkom. Ne volim anarhičnost. Neurednost. Razbucanost. Neplaniranost. Nekako sam sama sebi control freak. Je i to dobro? Loše? Ne znam. Tako oduvijek funkcioniram. A funkcioniram dobro. I nadasve odgovorno.

I da. Ipak mi se vrti po glavi onaj sanjani maraton. Isplivan prije 3 godine. Od šest kilometara.
Možda ga i bude. Ima još ljeta. A svakim zamahom ruku volja sve veća. I onaj glas iz podsvijesti sve bučniji. Kaže, možeš ti to.

13.08.2020. u 15:46 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 12.08.2020.

Još o djetinjstvu



Foto: otočka

Na siromaštvu djetinjstva izgradila sam bogatstvo i puninu života. Jeli siromaštvo kad nemaš dovoljno novca? Ili je siromaštvo kad dođeš u zrele godine? I prazan si? Bez topline uspomena na drage ljude? Životna zbivanja? Dogodovštine?

Sa navršene tri ipo godine mama je završila u bolnici. Tatu je posao nosio svugdje. Mene je trebalo zbrinut. Na neko vrijeme. To mjesto i neko vrijeme bio je škoj. Tatina sestra i njen muž. I njihovi mališi. Svi, jedan drugom do uha. Ja, gradsko dijete, suočila sam se s činjenicom da wc ne postoji. Iz tetine kuće se izlazilo u štalu. U kojoj su bile koke, slama i čučavac. Izgrađen na pijedestalu drvenih dasaka. Voda nije tekla iz špine. Trebalo ju je laminom zahvaćat iz gustirne. Spavalo se na slamarici. U trgovini mješovite robe kupovala se jedna karamela. Iz staklenke. Dijelili smo je nas četvero djece. Jela se riba. I zelje. Uvijek iz zajedničke terine. Svaki dan isto.

Ni na trenutak nisam osjetila da sam odvojena od roditelja. Toliko ljubavi i topline, koju sam dobila, daju samo oni koji su već za života sveti. Sveti, kao moja teta. Uz njenih troje djece, ja sam bila ta koja je dobivala najviše maženja. Najbolje komade hrane. Najbolje sve od postojećeg velikog ništa. Bila sam prigrljena. I već tada, sa tako malo godina, inicirana u svijet Svjetla i Ljubavi.

Prebirući po uspomenama, susrećem se s velikom oskudicom u kojoj je teta živila. Susrećem se, istovremeno, s nemjerljivom toplinom srca i duše kojom je zračila. Bila sam kod nje željna svega.
A to sve je bilo nadomješteno iskričavim blještavilom slike u kojoj me teta vodi za ruku. Na mračni šufit. Iz njedara vadi bananu. I daje mi da je pojedem. Daleko od očiju njenih. Jer nema za svih. Samo za mene.

Pojam siromaštva je krivo definiran.
Siromašan je onaj koji nema dušu.
Siromašan je onaj koji ne spozna dušu.
Siromašan je onaj koji barem jedan put u životu ne sretne dušu.

Ako me pitate koliko sam bogata, odgovaram, Bill Gates je za mene presitna riba. Ja sam već za rana uspjela dohvatit dio svemira. Njegovu ljepotu. Njegovu veličinu. Nebo je na mene izlilo svu svoju veličinu.

12.08.2020. u 15:02 • 17 KomentaraPrint#

utorak, 11.08.2020.

Djetinjstvo



Foto: otočka


Imala sam svega 10 godina kad je Stari počeo s gradnjom kuće u Vali. Prvu godinu smo spavali u šatoru. Bez ceste, vode, struje. Plinski rešo je bio u sjenci bora. Mama, čarobnica spize. Snalaženje do praiskonskih vremena. Jelo se šta se uhvati u moru. Pa gavrilovićeve paštete. Podravkini gulaši iz konzerve. U svim kombinacijama. Imali smo mali tranzistor na baterije. Koji je hvatao samo talijanske stanice. Tako, isključeni od svega, živili smo sretne ljetne praznike. Dolazila je tatina sestra, muž i mojih troje rođaka. Jedni drugima do uha. Meni više od toga nije ni trebalo.

Vrijeme smo provodili u moru. Na sto načina. Najčešće preplivavali na škoj preko puta. Tih tristo metara nije bila nikakva zapreka. Ako bi se roditeljstvo sjetilo, bacili bi pogled na nas. U pravilu, ipak, ne. Bili smo dobri plivači. Prepušteni sami sebi. Dječjim radostima. Bez ograničenja. Bez uvjetovanosti. Glisera nije bilo. O morskim psima se ovdje nije nikad pričalo. O poskocima još manje. Crne udovice su isplivale godinama kasnije. U blaženom neznanju odrastali smo sretno.
Bili smo "vlasnici" pustog i nenaseljenog škoja. Nema gdje nismo zavirili. Zaplivali. Istražili. Pecali. Lovili. Ronili. Izranjali. Vadili školjke, ježine, jeli priljepke. Japanke, s čepom koji je stalno ispadao, bila su naša jedina obuća. Noge bi često klizle na oštre rubove mrkente. Bilo je posjekotina, razderotina, ispalih noktiju. Ali nije bilo kmezanja. Stisli bi zube. Rane zacjeljivali u moru. I nastavljali. Bolilo ili ne, nastavljali s igrom. Kad bi počelo krulit u želucu preplivavali bi nazad. Preplanuli od sunca. S naslagama soli na tijelu. Gladni. Razigrani. Bučni. Nestašni. Nadasve slobodni. I tako cijele školske praznike.

U mojoj glavi je i danas vatromet slika i priča iz djetinjstva. Na način koji je većini današnje djece prepoznatljiv samo u likovima iz knjiga i filmova. Moje bogatstvo odrastanja u slanoći mora, pod vedrim nebom, lišeno bilo kakvog materijalizma, učinilo je da sam ko spužva upijala svaki tren pod nebeskom kapom. U meni milijun bisernih zrnaca djetinjstva. Toplih i dragih uspomena. Koje podgrijavam sjećanjem. Osmjehom na licu. I toplinom u duši.

11.08.2020. u 09:37 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 10.08.2020.

Motivacijska


Foto:otočka

Ni stropni ventilator nije ublažio noćnu sparinu. Pa je prvo kupanje bilo već u šest ujutro. Kad je sve uspavano. Tiho. Nepomično. Kristalno. Prozirno. Tirkizno. Osvježavajuće.

Ranijih ljeta sam puno plivala. Leđno, uglavnom. Zbog kralježnice. Nabijala sam svakodnevnu kondiciju. Da bi se potom odvažila. I otplivala mini maraton. Od nekih šest kilometara. Bez pauze. Bez zastajkivanja. Sve u komadu. Zaista s lakoćom. I s osjećajem da bi mogla još više.

Onda je, prošlu godinu, rame prekinulo kontinuitet. Preduga rehabilitacija je progutala ljeto. Ne samo ljeto, nego i moju snažnu volju. I snagu. Pa sam ovu sezonu otvorila bezvoljno. Pravim penzionerskim brčkanjem. Tek toliko da se rashladim. Na sveopće čuđenje svih oko mene. Naviklih na moju spartansku volju, disciplinu i odlučnost. A gotovo pola ljeta iza mene.

Kod susjeda jučer pristigli gosti. Znali smo po šušuru koji se čuo s njihove terace. Tek smo oko podne kužnili da je to njihov stalni gost. Iz Slavonije. Mlađi čovjek. Invalid. Stradao u prometnoj. Bez jedne potkoljenice. Srdačno smo mahnuli jedni drugima. A onda sam vidila kako se spustio do mora. Skinuo protezu. I s radošću zaplivao. Ronio. Ispuštao krikove zadovoljstva i ushita. Ostatak obitelji mu se uskoro pridružio.

Prošla me nelagoda. Probolo me preko želuca. Pomislila sam, on ne može, a hoće. Ja mogu, a neću. I ne da mi se. Ponovno sam se uhvatila u podrazumijevanju zdravlja i sposobnosti za mnogo toga u životu. Vrlo brzo sam prizemljila.

Navukla sam svoj speedo plivači. Ostavila svo kuhanje u pripremi. Izgasila špaher i sve šta se krčkalo. Uletila u more. Za početak 200 m. Popodne još 300. Do kraja ljeta planiram otplivat barem tri kilometra. U komadu. Nije rezultat od prije par godina. Nevažno. Nije ni predaja.

Poticaji svugdje. Samo ih treba prepoznati.

10.08.2020. u 15:22 • 28 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.08.2020.

Poliglota


Foto:otočka


Govor mojih fetivih otočana teško ko razumije. Naročito kad ubrzaju. Slušam ih od malena. Pa sam sve pokupila. I često bi doma, u Splitu, okrenula na samo tako. U zafrkanciji. Na to bi se još nalipile i naše cure. Koje su taj govor upijale od malih nogu. Onda bi doma imali govornu feštu. Znala sam tako i na poslu. Iz čista mira. Naravno, kad bi bilo zgodno. Pa su svi padali po podu. U smijehu i nevjerici. Da šesno uređena dama ispred njih okrene ploču u sekund. Ko najfetivija od fetivih.

Ovih dana smo na ruti najpoznatijih svjetskih mega jahti. Nije šta je moja Vala, al neodoljive je ljepote. Pa onda nije ni čudo da je odredište elite. Usidre se na par sati. Ili dana. Nakon Abramovićeve, uhvatila sam kratku komunikaciju između susida Frenkija i Marinka. Oba, po naški, malo zamantani.

Za kurbu gudu, nego su in moli. Santisima in, gren in odnit za kavu. Siguro nemaju pinez. Bit će da su gladni i žedni. Hoti sam obać vrše ma jadno će me bit šesno vidit ku njega. A da se minjamo za takujine. Ili za misečnicu. A da in moja Dragica gre sparićat obit? Aaaaa, triba za te kurbine sinove užeć furmile i sve in užgat. Ja san fatiga cili život. I iman 1500 kuna mižerije. Ma da mi je znat ća je to on fatiga? Osin hodi po kurbama. Oli se to ne vidi u foje. Tako je nabrajao Frenki.

Marinko ga slušao. Bez prekida. Pa onda sočno opsovao. Hodi ti u kurac. Ti si fatiga? Više si bi na bolovanju nego si hodi na posal.
Oni su pametni. Taki se rode. S pinezima. I onda in se oni sami kote.
Frekni se uvridija. Pokaza mu srednji prst i rekao, ti si lud čovik. S kin ja to gubin vrime. I uputio se doma.

Ja sam se nasmijala. Lipo li je bit poliglota. I sve razumit.

09.08.2020. u 14:55 • 22 KomentaraPrint#

subota, 08.08.2020.

Lumbrela



Foto: otočka

Susida Darka me glasno zazvala i pitala da jel joj iman posudit lumbrelu. A vani zvizdan. Pripeklo.
Pa san odma pomislila na neku njenu novu spačku. Jer njima obiluje. Ko da ima hipervitaminozu od svih mogućih pizdarija.
Gre mi Mate za Zagreb. Ne znan kako će ga vrime gori dočekat. Pa za svaki slučaj. Naše su ostale u Imotskon, zaurlala je iz svog dvora. Dodam joj veliku. I malu. Pa nek bira. I pukne me, u trenu, sjećanje na jedan dan. Davnih godina unazad.

Lito. Teška sparina se nadvila nad Splitom. Oblaci se počeli kupit. I mirisalo je na neverin. A mlađa se sitila da joj nešto hitno treba za školu. Centar grada nam na deset minuta. Na brzinu se sjurile niz ulicu. I taman kad smo došle isprid glavne pošte, prolom oblaka.
Uletile mi u China shop. I za 48 kuna kupile lipu, šesnu lumbrelu. Baš je bila prava i veselilo me šta ispod nje može stat komotno dvoje. Obavile, u knjižari na Pjaci, šta triba i krenile nazad. Doma. Kiša ko iz kabla. Al ne po nama. Činilo se da imamo šatorsko krilo nad glavom.

Isprid tadašnje zgrade Sveučilišta, u Livanjskoj, vidimo mladu mamu s bebom u kolicima. Skudrila se, jadna, ispod stabla da šta manje pokisnu. Nas dvi ih prošišale i došle do semafora na križanju s Bihaćkon. U isti tren se pogledale. Zadržale pogled. Nasmiješile se jedna drugoj. I naglo, bez ijedne riječi, okrenule nazad. Došle do mlade mame. Pružile joj lumbrelu. A ona refleksno ispružila ruku, misleći, valjda, da ćemo je otpratit do obližnjeg portuna. Ne, ne, samo je vi zadržite, rekle smo. Da beba ne pokisne. Mlada žena je izbečila oči. Zinula. Htjela nešto izustit. Al ni glas nije izišao. Mahnule smo sa smiješkom i produžile ponovo do semafora. Još se jednom okrenule. A žena i kolica su stajale na mjestu. Njena faca je i dalje bila izbezumljena.
I tako, ja i mlađa prevalile ostatak puta. Bez lumbrele. U trenu smo bile mokre. Do kože. Na plus 35°. Nevažno. Bile smo zadovoljne. Obje. Nekako ispunjene. Razveselile smo, neplanirano, nekog posve nepoznatog. Neš ti lumbrele. Dam glavu da bi je prvom slijedećom prilikom negdje zaboravila. Ili ostavila. Kao i sve prethodne. I one koje su došle poslije.

Čudni su ovo dani. Sve više me vrte uspomene. Sve manje briga za sutra.

08.08.2020. u 15:12 • 17 KomentaraPrint#

petak, 07.08.2020.

Sve je bilo krivo



Foto: otočka

Upoznala sam je na fakultetu. Brzo smo kliknule. Istih svjetonazora, ambicija i smisla za humor. Sjedile smo skupa. Preko telefona rješavale sporna pitanja za ispite. Gotovo bile nerazdvojne. Krajem prve godine mi se činilo da se povlači u sebe. Da gubim nit s njom. A onda sam čula da je u vezi s 25 godina starijim profesorom. Našim profesorom. Najprije sam bila u nevjerici. A onda sam, iz njenih pogleda i izbivanja sa zajedničkih druženja, shvatila da tu nečega ima.

I dalje smo sjedile skupa. Učile. Davale ispit za ispitom. Ona je šutjela. Ja sam šutjela.
Jednog dana je izustila, moram ti nešto reći.
Ne moraš. Jer ja znam, odgovorila sam ljuto i otresito. Zar sam to zaista trebala saznat od nekog trećeg? Još na prvoj
godini. Krasno prijateljstvo.
Puno mi značiš, rekla je. Bojim se da te ne izgubim. Bojim se tvoje osude. Ali više ne mogu šutjet. Izjedam se u krivici prema tebi. Mi smo zaljubljeni. I tu sam nemoćna.
To nije veza za tebe. Oženjen je. Ima kćer. Javna je osoba. Di ti je pamet, pjenila sam. Dalje nisam mogla ništa. Bilo je uzmi ili ostavi. Uzela sam. Naravno. Prijatelj se ne ostavlja na cjedilu.

Diplomirale smo među prvima u generaciji. Kad god sam mogla, molila sam da tu vezu okonča. Sve je bilo uzalud. Grad je dovoljno velik i dovoljno mali da se znalo. Vrtio ju je oko malog prsta. Lagao da sa ženom nema ništa. Da spava kod sestre. Ponekad je vodio na studijska putovanja. Intelektualno su bili jaki. I to joj imponiralo. On je znao da znam. Da ne odobravam. Znao je za razinu našeg prijateljstva. Gledali smo se preko nišana. Svih godina.

Udala sam se. Bila mi je vjenčana kuma. U slijedećim godinama sam dobila dvije djevojčice. A ona je imala petnaest godina staža s oženjenim profesorom. Koji je u svoj život namamio netom navršenu punoljetnicu. Saznala sam poslije i za ranije veze sa studenticama.
Ona se gubila u njegovim zajedničkim planovima. Nikad ništa od realizacije. Bila je pametna i sposobna u svom poslu. Ali ne i u životu. Krenulo je s psihičkim problemima. Obilazile smo sve. I oficijelnu i alternativnu medicinu. Odbila je bolničko liječenje. Onda sam tog jutra, u Slobodnoj, pročitala sitni članak. U crnoj kronici. Tek par sati kasnije saznala sam da je riječ o njoj.
Ubila se. Na padinama mjesta na kojem su proveli najviše vremena.

Profesor je još živ. Ne spava mirno. Nisam mu za to dala priliku. Kad god ga sretnem dobije porciju žući. Znam ja s riječima. Toliko otrovno i žestoko da pouzdano znam da ne spava mirno.
To je ionako moja jedina preostala satisfakcija u uspomeni na Nju.
Čest je gost u medijima. O njemu napisi kao o moralnoj i intelektualnoj vertikali. Farizejstva i sličnosti na sve strane.
Zaista, ništa nije onako kako se čini.

07.08.2020. u 09:28 • 13 KomentaraPrint#

četvrtak, 06.08.2020.

Sve više ličin na nju



Foto: otočka

Oduvijek mi svi govore da sam izgledom na Starog. Da nam se po faci raca raspoznaje. To je u malim mistima važno. Da se zna kojem se plemenu pripada. Jer ima puno istih prezimena. Pa dobivamo nadimke. Koji se prenose stoljećima. Naš je Zorica. Jer se pra, pra, pradida redovito dizao ranom zorom. Obavit u polju sve šta treba. Zar je onda čudo da imam kroničnu nesanicu? Ako mi se spavanje i omakne, u najranije praskozorje budnija sam od budnosti.

Kod Starog svi zelenooki, svjetlije puti, bujne kose, vitki. Al škrti odreda. Bljak.
Ja izvorno brineta. Krupnih smeđih očiju. Na mamu. Koja bi dala i dušu da je mogla. Nitko iz kuće nije izišao da ga nije nahranila i napojila. Nitko izišao da ga nije nasmijala. I nitko je zaboravio nije.
Ne pjevam kao ona. Šteta. Tu sam na Zorice. Njima je slon prnuo u uho. Nemam ni njenu iskričavost života. Pokupila sam malankoniju s druge strane. Al se trudim. Pa se to često uspješno prikrije. I na vidjelo izađe veseli dio mene.

U zrcalu sve više vidim mamu. Doduše, sad sam plavuša. Kako najbezbolnije prekrit sjede nego bojom koju mogu najduže održavat. Pa me to još više približilo Zoricama.
Al ne dam se. Valjda ja bolje znam na koga sam. Jezičava kad treba. Šutljiva kad ne treba. Veći borac za druge nego za sebe. Hrabrost mi izazov. Trpljenje još veći. Ništa toga od Starog. Od njega pokupila pisanje kao ljubav. Radost igre riječima. Lijepi dio.

Majko, puno sam na tebe. Vidiš li? Nakuhavam preko mjere. I ponavljam tvoju, di ne osta ne bi dosta. Smiju mi se. Al neka. I tebi smo se smijali. Bude kuća prepuna ljudi. Opet zrakom odzvanja, di čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. Nemam tvoju lakoću postojanja . Ne smijem se zvonko i srčano poput tebe. Al tvoja sam kći. Rekli bi, pljunuta mater. Neka Zorice trube svoje.

06.08.2020. u 10:51 • 29 KomentaraPrint#

srijeda, 05.08.2020.

Nevera


Foto: otočka

Struštilo se nebo na zemlju. Nakon višemjesečne suše. Napokon se raspucana zemlja napojila do mile volje. Napila i prelila. Sparušene masline živnule. Loza se preporodila.

Nema više umjerenosti. Ni sredine. Samo krajnost. Od gore. I od dole. Grmilo je satima. Munje se probijale kroz guste i debele naslage oblaka. Ko da su paravan kazališne predstave. Sve je treštalo od gromoglasnosti. Podrhtavalo. Struja nestajala. Pa dolazila. U lastovskom kanalu se formirala pijavica. Kretala se velikom brzinom prema nama. I odjednom se urušila. Dio u more. Dio u nebo. Spašeni! Roki se uscvilio. A ni ja više nisam junak ko nekad. Od kako je grom udario u dnevni, rasturio instalacije i ostavio crni trag na podu, sve više uzmičem u skrovitiji dio kuće.

More uspjenilo. Vjetar mijenjao smjer ko da igra tenis. Kaići poskakivali poput slamčice.
Onda se sve smirilo. Pa ponovilo za desetak minuta. Pa smirilo. I opet sve nanovo. Tako već drugi dan zaredom. Smjena smjene. Podiglo sparinu u zrak, otežalu od vlage. Dišemo na škrge. Ko ribe na suvom.

Možda je oduvijek bilo ovako. Samo ja nikad nisam imala ovoliko godina.

05.08.2020. u 14:29 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 03.08.2020.

Utiha


Foto: otočka

Nalegla bonaca svih bonaca. Svemir prestao disat. Teška nepomičnost. Na nebu. Moru. Zraku. Ljudima. Kao da je sve ispustilo uzdah. Pa se iščekuje tko može duže zadržat dah. Nigdje titraja. Zvuka. Životnosti. Cvrčci jedini urlaju. Napinjući do krajnosti svoju krhkost. Ali, oni su dekor. Nitko ne zarezuje da su išta van ove utihe. Borovi zamrzli titraj. Kaići utopljeni u vlastitu zrcalnost. Ja u međuprostoru. Ni gore, ni dole. Iščekujem dašak maestrala. Kao znak života. Pokreta. Udaha.

03.08.2020. u 20:04 • 23 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.08.2020.

Kamen mudraca


Foto: Otočka

Teška omarina nalegla nad Valu. Ljepljiva. Al ljeto je. Kad će bit vruće ako ne sada? Cmoljim. Svi pokreti mi usporeni. Lijeni. Kapci na očima spušteni na pola. Volja utrnuta. Samo mi mozak jurca u svim smjerovima.

Stalno me prati osjećaj da baš nešto određeno i svrhovito tražim. Na domaku mi ruke. Tik do spoznaje. Al mi izmiče. Ne vidim. Ne čujem. Ne raspoznajem. Nije mi dano proniknut.
A tom neimenovanom stremim svom silinom svog bića.

Jesmo li svi alkemičari svojih života? Tražimo li kamen mudraca ne bi li se probudili, osvijestili, prosvijetlili? I ovladali prostor vremenom. Prevarili zakone fizike. Ovostranog. Još bolje i onog s druge strane.

Na teraci preko 50°. Pravo vrijeme za neke postavke stavit na "ignore". Al misao neuhvatljiva. Što tijelo više u hibernaciji, ona nemirnija. Probija barijere, preskače gabarite, pitanja puno, odgovara još više.

Što i da naletim na formulu životnog eliksira? I postanem moćnica nad svemogućim?
Samo bih poželjela bolji svijet. Čovjeka s milosnom dušom. Vode da ostanu bistre. I miris u poljskom cvijetu.

02.08.2020. u 08:59 • 23 KomentaraPrint#

subota, 01.08.2020.

Ješka od ljubavi

Okolnosti, osobnost i karakter su me potisnuli u drugi plan. Pa sam druge stavila u prvi. Nije to bila, u cijelosti, ispravna odluka. Ali vrijeme nije kazaljka sata. Ne da se vratit unazad. Pa se na svakodnevnoj razini junačim sa sobom. Kako bi iskoračila u #novonormalno#. Koje je kod mene nastupilo puno prije koronarnog doba.

Roki je uzeo naviku cvilit već u 5.30. Budi nas. Pa se On diže i vodi ga u šetnju. Ja nisam od onih koji se mogu okrenut na drugu stranu. I nastavit spavat. Kad je gotovo, gotovo je.
Spustila se do mora. Sjela u sandolin. I odveslala do škoja.

Kad se odmaknem, percepcija postaje drugačija. Uvidi širi. Racionalniji. Možda i objektivniji. Subjektivnost često zaguši. Zgrči. Smota. Zakoči. Zaslijepi. Zamagli.
Veslat više ne mogu kao u vrijeme prije ramena. Ni plivat kilometrima, bez stajanja. Nevažno. Dogodile su se male stvari da se ne bi dogodile velike. Zahvalna sam.

I On se stavio u drugi plan. Da me slijedi. Prati. I zaštiti. Svjesna sam veličine Njegove ljubavi. I prihvaćanja suživota po principu #ostanimoodgovorni#. Briga o Starom koči nas u bezbroj planova, namjera, želja. Ali tu smo. Još uvijek tu. S planovima za sutra.

Iz neke kuće trešti Oliverova Ješka od ljubavi. Bome su uranili s bukom. Ali Oliver nije nikad buka. Melem je on. Pa i u ovo rano jutro moje razbuđene duše.

01.08.2020. u 08:22 • 17 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2020 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (5)
Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (8)
Listopad 2023 (9)
Rujan 2023 (7)
Kolovoz 2023 (11)
Lipanj 2023 (7)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (10)
Veljača 2023 (10)
Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi