morska iz dubina
petak, 28.08.2020.
Kodno ime HMŽ
Foto: otočka
Svaki dan nešto. Kao skuža.
Nisam stigla otplivati jer nas ima puno. Kasnije ću. Sutra ću. Nema veze. Ne moram. Uvijek isto. Svi drugi u prioritetu. Planirala se kondicijski pripremat za plivanje. Na kraju odrađivala sve nešto usitno. Premalo. I to je bilo to. Draže mi bilo mojim Splićanima kuhat, peć, s njima se smijat. Sezona druženja u Vali traje koliko traje ljeto. Silna želja je to iskoristit maksimalno.
Jučer popodne maestral. A ja bi bonacu. Po njoj je lakše. Ali klik u glavi je rekao, sada. Baš sada! Preko puta kuće otok. Transport do njega. I skok u more.
ON me pratio sandolinom. Otplivala ja svoj mini maraton. U komadu. 3000 metara. Leđno. Bez stajanja i zastajkivanja. Demoni u meni su htjeli stari rekord. Od 6 kilometara. Al obuzdavala sam, cijelom rutom, svoju tvrdoglavost. Stala na vrijeme. Umijeće je znat kad je dosta.
Nakon prošlogodišnjeg ljeta, u kojem desnom rukom nisam mogla napravit milimetarski pokret, nakon dijagnoze jednog od najpoznatijih ortopeda da će trebat radit rekonstrukciju cijelog ramena, moja divlja narav je pobijedila. Rehabilitaciju sam odrađivala preko svake razine boli. Najprije Kalos. Pa improvizirana teretana na teraci. Vježbala sam ko da mi je zadnje. Kišu suza isplakala. Al kirurge sam prepustila drugima.
Da, otplivala sam svoj ljetni plan. I san. Iza sebe ostavila frustraciju da neću moći. Da je to prošlo svršeno vrijeme.Počastila sebe motivacijskom da to još uvijek mogu. S lakoćom. U svojoj 62.
Kodno ime mi HMŽ. Hoću. Mogu. Želim.
Nadam se i za neko sutra.
