morska iz dubina
ponedjeljak, 28.04.2025.
Šušunjari Bubuleji
Mama je bila sjajna kuvarica pa san uz nju rano naučila kuvat. Već u gimnazijskim danima san radila njoke, pašticadu, motala sarme, kuvala bakalar, tripice i sve šta se tada doma jelo. Slano san volila sve. Ali san sa slatkin bila na veliko VI. Kad bi mi pa cukar, uvik bi mi pitalo malo čokolade i to je bilo to. Nit me slatko vuklo jist niti spremat. A onda se mala udala. Ako jubav ide kroz želudac onda san, ka pravi sinjski alkar, pogodila u sridu. Govorija je da materina mu kužina nije mojoj ni do kolina. A ja cvala.
Al dogodi se dan koji je za Guinnessa. Kako svakon, tako i meni.
Odlučila ja tako napravit krenpite. Prvi put, naravski. Uzela Diku Marjanović i stavku po stavku, kako je ona napisala, ja radila. Parilo mi se malo ritko al računala san da će frižider učinit svoje. Stisnit smjesu. U ricetu su išli samo žumanci pa san odlučila od bilanjaka napravit poljupce. Naravski, prvi put. A na špakeru je krčkala juva od goveđeg mulama sa svašta unutra.
Krempe u škrovadi već su bile u frižideru, a tzv.poljupci, koje san malo ubrzala na višoj temperaturi od predviđene, su završili na lađenju na teraci. Juvu san procidila, ali, muko moja, ne u teću nego u lavandin.
I tako, dođe moj dragi Mužas s posla. Sredi se u banju i sidne za stol. Juve ni na vidiku. Ispričala ja zgodu kako je u trenu isparila, al osin "ruganja" i smija nije ni slutija da san ja taj dan odlučila pokazat sve svoje moći.
Nakon lešo mesa i priloga, ja mu onako vragolasto rečen da ima za njega iznenađenje u frizu. Guloz na slatko, jedva je dočeka. A onda ga čujen kako se smije i iz kužine dobacuje, oću li uzet krenpite s treće, druge ili prve police. Gornja kora je pala u preritku smjesu, istisnila kremu priko ruba škrovade i dobrano obložila frižider.
Eee, ni tu nije bija kraj. Kažen ja, ako nisu uspile krempite imaš poljupce na teraci.
Donese on škrovadu, a poljupci, od nedovoljno sasušenih bilanjaka s cukron, poravnali se po ciloj dužini i širini. Sve se oladilo, stislo pa se to nije dalo ni nožen, ni macom razdvojit. Završilo tutto completo u škovacama.
Koliko puta je On ovo prepričava? Nekoliko puta više od bezbroj puta.
Al kad god ga se ikad pita ko kuva najbolje na svitu, raširi zjenice, zatrepeće onako zelenook i ponosito reče, moja žena.
Al ko ne padne, ne može se ni dignit. Mala je, neton nakon fjaska, naučila radit najbolje krenpite, rame uz rame samoborskin.
Tako, draga Šušunjara, tvoja juva je ništa u odnosu na moj dan D.
I da ga nije bilo ostalo bi mi u gastro životopisu "kužinavanje bez mače." A ko je to vidija? Niko!
Ovaaaakoooo, priča se prenosi....
petak, 25.04.2025.
Bajke ne postoje
Iza zamagljene ponistre i otrcanih koltrina ponekad bi je vidili sa šudaron na glavi. Kratko bi pogledala vani i ponovno nestala. Govorili su da uopće ne izlazi vani. I tako već godinama. Svašta su grubo govorili o njoj. Da je zla, višćun, da joj nevista ni bila po voji jer je bila furešta, da je sin od nje uteka i da ga više niko nikad ni vidija. Eto, tako su govorili u selu. A nas, malu dicu, su strašili da ako ne budemo dobri ili ne zaspemo kad nan se reče, da će nan doć baba Jaka, vazest nas u svoju kuću i zaklopit zauvik. Na te pritnje smo bili mekji od najmekjeg kruva. Poslušni i činili smo kuco.
Kad bi se nas četvero malešnih uvečer prostrli na pod na slamaricu za spat, mogla san uz petrolju malo na glas čitat Zlatokosu divojku, Lipoticu i zvir, Stoliću prostri se i sve šta je bilo u knjizi. Sve dok mi knjiga ne bi sklizla, a meni se prispalo. Ako bi se petrolja prin ugasila, jer je teta zaboravila dolit, samo bi se pokrili krturon po glavi i nadali se da nas ništa iz mraka neće napast. Meni su davno rekli da su to bajke, izmišljene priče i da čudovišta i te čarolije ne postoje. Ali Mero, Vinka i Tonči mi nisu virovali.
Tu mračnu noć, kad je grubo grmilo i lampalo, Tonči je jadno zaskainka. Sve se streslo od jauka i krivljenja. Zmaj, zmaj sa sedan glava me je ugriza, čudovište je u sobi, vika je na vas glas. Teta je iz druge kamare brzo užegla šteriku, mi se razbudili i samo smo vidili kako mu iz stopala gre krv. To nas je svih pristrašilo. A onda je teta počela trcat s velon meklon i vikat, kurbin sine, ubit ću te i onda je jako oštropila o pod i ubila miša. Koji je Tončića ugriza za palac pa ga je teta, po toj veloj kiši, tukala vodit kod barba Petra likara da mu da injekciju.
Sad smo svi znali da ga ni ugrizlo čudovište iz priče nego obični miš. Jer ih je bilo po svin kućama. I onda su i meni počeli virovat da se tribaju bojat bajki. Počeli su ih slušat s gušton.
Ali i stari svit u mistu je virova u bajke. Baba Jaka ni postojala. Kontrina se ni micala i niko nikad ni vidi nju ni sa šudaron ni bez njega. Ni bilo furešte neviste i sina. Ništa od toga ni bilo. Bila je samo priča koja se stalno nadožuntavala. Jer svako misto ima take priče.
Skoro ka ona priča s varanon iz mista Komina na Neretvi.
nedjelja, 20.04.2025.
Moj prvi Uskrs
Iz kužine se tukalo spustit 3 skaline u podpod. Tako su zvali konobu. U kojoj je teta držala kamenice s maslnovin ujem, bačve s vinon i damižone s rakojin. Po drvenin policama bile su staklenke s ukiseljenon kapulicon, skalonjon i kaparima, a bilo je i marmelade o sliva. Te san naj volila. O gredu su visili koluti suhih smokava, tvrdega okrugleg kolača za potočat ga u bilu kavu ili čaj i suhega grozja, koje bi teta stila u tisto kad bi činila fritule. U jednemu kantunu je bi drveni maštil s daskon, na koju je teta prala robu sa saplunon kojeg je sama činila. Ni mi baš vonja lipo. U drugi kantun je bila gustirna i lateni sić s konopon. Tu se pula voda za sve. Za jist, pit, prat, živit. Dvi petrolejke su visile na dva suprotna kamena mira pa bi ih o noć užegli da se nad škvorcanin kajinon svi umijemo i da ja operen zube. Rojaci bi se okupili oko mene i gledali kako da san čudo. Govorili su, jaaa, viš je, gre joj pina iz justi. Četkica i pasta su do njih došli puno kašnje. Ali je zato zubar doša prin do mene.
U podpodu je sve vonjalo na tufinu. Po kamenin mirima se cidila voda od vlage i ni mi tu bilo drago bit. Zato je u kuhinji uvik gorila vatra. I liti i zimi jerbo ni bilo struje i puno san volila držat otvorena vrata od špakera i prčkat po žaru. Teta bi me pomazila po glavi i rekla, danu to zatvori, užećeš kuću. Ja bi vratašca zatvorila ali i dalje gledala u plamene jezike i žar koji me opčinjava.
S obližnjeg kampanela je odzvanja poznati zvuk zvona. Podne.
Teta je iz pečnice zvadila kokoš i škrovadu punu zlatnih kumpira. Na stolu je bila lipa, izvezena tavaja i još ponad svega, najlipša sirnica ikad, s velikin bokunima cukra i zabodenin jajon u sredini.
Ala, hote, rekla je moja voljena teta Maro. Danas je Uskrs. Vaja da mi svi budete dobri. Popodne gremo u crikvu.
To je prvi Uskrs kojeg se sićan iz svog najranijeg ditinjstva. Nepune četiri godine.
Svi oni posli, komercijalni, koji su dolazili desetljećima kašnje, nisu bili ovome ni do kolina.
Eto, koliko je važno dičinje srce filovat jubavju od najranije dobi. Mozak možda i zaboravi, al srce ne.
Sretan vam Uskrs svima!
srijeda, 16.04.2025.
Kaletice moja mala
Misto su resile nike posebne slike koje su mi zauvik ostale u srcu. Bile su to jadno uske kalete, meje oli suhozidi i drvored lipa dug kilometar, koji se i danas zove Zlinje.
Kalete su imale skale od izlizanog kamena po kojima smo, mi dica, trcali gori doli po sto puti, neumorni, neuhvatljivi i žilavi. Znali smo baš uvik kad teta Frana vari gulaš, koji je mirisa do bola, kad barba Vicko čisti slane srdele, a kad teta Jera friže hrstule. Ne samo da je iz svake kuće i iza svake korte mirisalo šta se varilo nego se čulo o čemu se doma priča, viče ili svaja. Pa smo trcali doma sve prijavit teti, nadajući se pjatu gulaša ili bokunu mesa. Ali zeje, u terini, je bilo uvik. Zauvik. I onda je Stavros počeja hodit sa Žarkon i to je, za misto, bilo važno kako da danas na televiziju rečedu da je pa snig usrid lita.
Među mejama san odrastala. Po njima se penjala, koji put sklizla i otresla, sakrivala se kad smo se igrali na kukala i gledala tetu kako malin britulinom, spretno, iz zemje, vadi divje zeje ili bere gnjive rujnice. Znali smo da je to za nas. Za obid. Unutar meja, teta bi mašklinom kopala i govorila, danu skupite kumpire i stite ih u košaru. A onda bi, u pojati, zgrijala u staroj tavi uje, a da koje nego maslinovo i isfrigala bi tonu kumpira posutog krupnon soli. Mi bi seli oko trpeze i natukli se do pucanja. Posli se to zvalo pomfrit.
A Zlinje, Zlinje i danas mirišu nedostižno ijednog parfema. Pred lito bi se obojale žutin cvitićima, a mi bi se obukle u lipe kotulice od bala robe koje su stizale iz Australije, a šila nan ih teta. Držale bi se za ruke i šepurile svojon dičinjon lipoton i nevinošću. Čula bi kako babe, obučene u crno, side na klupama i govore, ovo je ćer od Ivana, ona je iz Splita.
Koliko mi triba da mi isprid očiju zaiskri nešto iz tog bezbrižnog dičinjeg doba. Samo poziv tete da pita kako san. Da se izjada šta je sve boli. Ili da naprosto, na tren, zatvorin oči i iskopan jednu od milijun uspomena svih boja i mirisa svog ditinjstva.
petak, 11.04.2025.
I za kraj tjedna...
"Demagogija je metoda kojom se služi demagog; podrazumijeva obmanjivanje lažnim izjavama i obećanjima kako bi poticala strahove publike, izazivala mržnju, pohlepu i paranoju. Demagog je, povijesno gledano, u staroj Grčkoj bio pučki govornik koji je nastupao kao predstavnik naroda."
Evo, ovakvih se ja najviše bojim. Glupo je reći bojim. Bojim se uvijek i samo zbog djece i njihove djece. Ali ovakvi pučki govornici me ježe. Redovito imaju figu u džepu pa su po potrebi tamo i vamo, ovakvi i onakvi. Ili ukratko, kako vitar puše. Nastupaju kao vrhunski intelektualci, sveznalice po svim područjima ljudskog rada i djelovanja, a kad u njima tražiš nešto ljudsko naiđeš na oglođanu kost.
Populizam ili zamajavanje je, u pravilu, osobina onih čiji ego je neuništiv, a želja za vlašću, slašću neugasiva. I onda imamo, stoljećima izvaran narod, koji se lijepi za lažne proroke i poput ovaca slijede onog prvog, pa ako će u ponor i oni će za njim.
Mislite li da je teško napravit izborni program. Pa njega se da napisat i isprintat u pola sata. Svi znamo šta je dobro, šta nije. Ali potpitanja su ona na kojima padamo.
1.- Tko je taj koji zagovara i popularizira
2.- Koje iskustvo ga je istisnulo na površinu
3.- Koje reference ga krase
4.- S čime je u godinama svog radnog staža doprinio urbi et orbi
5.- Društveni angažman s potpisom
6.- Humanitarno prostiranje s pečatom
7.- Zasluženo povjerenje
8.- Karizma da ga se zatvorenih očiju i nagluh može slijediti
9.- Primus inter pares ali i u imovinskoj kartici i primanjima
10.-Dosljednost i vjerodostojnost
.......
Mogla bih još do jutra nabrajat. Besmisleno.
Ako na reveru ima crveni broš naš je, viče narod. Ako nosi plav, naš je isto. Ako je broš crn, opet je naš. Želudac može svašta progutat al žgaravica je zafrkana stvar.
Evo, ja bi bez boje, ali s okom na reveru. Dakle, vidim te, čovječe. I obavezno sa rtg snimkom srca i duše da se vidi da na njima nema mrlja, zlosutnosti, prijetnje, mržnje, pohlepe najmanje.
Problem je samo u tome šta su ovakvi, tihi, mirni i povučeni nevidljivi.
Jer, samo mačani dolaze u obzir.
Ali, kao i uvijek, zaslužujemo sve šta imamo.
četvrtak, 10.04.2025.
Može li odgoda?
Pino je bio mlađi kvartovski čovjek, oženjen, s dvoje djece, a znali smo ga po zlu. Jednom je prilikom u svoj stan namamio 9 godišnju djevojčicu s posebnim potrebama, a onda ju je monstrum silovao. Izrečena mu je kaznu zatvora od 5 godina, a zbog dobrog vladanja dobio je prijevremeni otpust. Potom se zaposlio kao Prometov vozač i vrlo brzo završio u crnoj kronici zbog krađe novca od prodaje karata.
Brat mu je bio nešto mlađi, al koju godinu stariji od mene. Završio je Pravni fakultet i postao vrlo poznati odvjetnik. Bio je dobro zaleđe svom bratu jer se za sva zlodjela izvlačio s minimalnom kaznom ili bez nje. Ta njihova mračna ekipa, koja se inače provlačila kroz medijske stupce zbog silovanja na Marjanu, sastajala se ispred Bobisa. Ako bi odlazila nešto kupit u obližnju voćarnu, redovito bi pala porcija neumjesnih dobacivanja tipa ja bi te ovo i ja bi te ono. Odvratna hrpa tipova.
Par desetljeća kasnije, dopali su me ne baš lijepi pravni poslovi. Ovrhe.
I gle čuda. Smračilo mi se. Ili možda svanulo. Jednog dana, na vratima mog ureda pojavio se mlađi brat. Onaj isti neumjesni dobacivač iz mojih mladih dana. Nikakav. Zapušten. Zaudarao je. Ofucano odijelo nije moglo sakrit sav jad i bijedu. Zbog poreznih i drugih dugova prema državi i zaposlenicima propao mu je odvjetnički ured, stan mu je ovršen i završio je doslovno na ulici kao beskućnik. I o tome se pisalo u crnoj kronici. Ja sam trebala ovršiti još jedino šta je imao. Njegovo auto.
Prepoznao me. Zabio je pogled u pod dok sam uporno tražila izravan pogled u oči. Ali "faca" iz onog vremena je postala sparušeni noj, bijedni miš koji je jedva izustio, može li odgoda.
Bilo je to najbrže napisano rješenje ikad.
Bulj je ubio mladu curu Anđelu Bešlić, Paravinja također mladu djevojku Antoniju Bilić, Edi Mišić je zaklao mladu Meksikanku, Pino iz posta je silovao 9 godišnje zaostalo dijete, zločin ravan ubojstvu, ekipa ispred Bobisa je silovala, ne djecu, ali silovala žene. Zaslužuju li takvi zbog svojih zlodjela milosrđe, odgode i oproste. Treba pitat roditelje žrtava. Oni najbolje znaju odgovor.
srijeda, 09.04.2025.
Skok po skok
Proljetna šetnja uskim makadamom prema Potirni, a zapravo kroz gustu borovu šumu, uvijek je iziskivala malo više pozornosti gdje gazimo. Teško je gmaza primijetiti ako je sklupčan, ali jednako tako i kad se kreće. Boje su mu poput kamenja kojim gmiže. U jednom trenu me Mužas naglo povukao za ruku pa sam gotovo pala na njega.
A di vrludaš, majke ti mile, zamalo si ga nagazila.
Okrenula sam se i stentano gledala kako mu roščić strši na glavi, jezik palaca, a on o svom poslu, lijeno se uvijajući, zalazi u žbun. Toliko smo ih se nagledali da ni na ovog nismo trepnuli. Do Potirne smo ih vidjeli još nekoliko. Uspjela sam ih baš dobro uslikat uz Njegovo bogavanje da ko se mača laća od mača i gine. Uvijek, baš uvijek sam lovila neku snimku iz šta bliže pozicije.
Kad smo zašli među kuće, gotovo odreda napuštene, čuli smo žestoku prepirku dva muška glasa i ženski koji je zapomagao. Padale su teške riječi, psovke, prijetnje, a glas starije žene je zapomagao, za gospu blaženu, pomozite. Pale su šake, bumbeti, okrvavljena lica, a signala mobitela za pomoć
ni za lijek. Uletio je i treći, stariji čovjek i ovog okrvavljenje glave utjerao u auto i uz škripu otišao.
Trebate li pomoć, pitali smo ovog drugog.
Triban k.....rekao je i ušao u kuću.
Žena, koja je zapomagala, im je bila mater. Naricala je i ponavljala, ćaća in je kriv, ćaća in je kriv. Nije ih podilija za života pa sad stariji misli da ga pripada više, a mlaji, ovi šta ga je rojak odveja u likara, da in pripada po pola. Jadna ti san. Poubijat će se.
Za nas tu nije bilo posla. Okrenuli smo se s grčem u želucu i odlučili na povratak. Desetak kilometara istom putanjom nazad. Šetali u tišini držeći se ruke.
Zašušketalo je opet uz grm. Vidila sam samo rep. Nedvojbeno poskok. Znam da ih se većina ljudi boji ali toliko sam zarana srasla s prirodom da sam naprosto znala, osjećala da mi neće ništa osim ako ga ja napadam ili slučajno nagazim. Brani se. Ne napada svjesno.
Koliko velika razlika od otrovnih ljudi. Upravo smo se od jednih odmakli.
Na tren smo se međusobno pogledali, osmjehnuli i znala sam da smo na tren pomislili isto.
Poskok je mala beba u odnosu na toksične ljude.
Sretno smo stigli doma. Kao i nebrojeno puta prije.
utorak, 08.04.2025.
Dva u jedan
Čim bi došli litnji praznici odlazila sam na otok. Jedino dite svojih roditelja je bilo sve samo ne razmaženo. Mami bi se omaklo pa bi mi znala reć, nemoj tako, sine. Onda bi se ona uvatila struganja škura i pituravanja drverine i gle čuda, eto i u mojoj ruci karta devera, struganje i pituravanje. Pa bi na red došli parketi, struganje i lakiranje, a "mamin sin" je i i to savladao. Zidovi su išli ka po loju. Šala mala.
Za Starog sam uvik bila nježna prinčipeša. Ali, tako mi svega, po potribi i sin.
Ništa mu nije bilo draže nego da u te praznike s njin iden bacat parangale, dizat mriže, vrše i ić na sviću. U meni je težinski jedva bila vrića cementa ali sam itekako baratala veslima drvenog kaića od 6 metara. Onda su me dugo zvali žilogriz. Stari je još umislija da mu donosin sriću. Jer kad god iden s njin, on uvati obilato. Pa je ka lumpar tija da buden uvik uz njega. Teže je podnosija poraz kad bi s mamom iša na kanjce ili lignje, a ona bi ga, onako sritne ruke, stukla. Pa danima podbadala. Onako, baš huncutski.
Onda je došlo vrime da mi je ić na ribe bilo tlaka. Nisan više mogla naticat parangale, čistit mriže, nisan više mogla gledat koprcanje ulovljenog, njihovo izdisanje pa bi ih vraćala u more. Stari bi se vata za glavu i koluta očima. Pokreton otpora, ala serija Alo Alo, san se izborila bit ćer, a ne sin. I više ne ić na ribe kad god se njemu oće.
To da je Stari i dalje osta ka prilipak, vezan mi oko vrata i u ovin mu poznin godinama, govori njegova, ne baš tako davna, zamisao. Da nabavin policijotske lisice. I zataknen jednu za njegovu ruku, jednu za moju, jednu za njegovu nogu, jednu za moju. Jer da on ne bi da se ja ikada maknen od njega.
Skoro san se udavila od vizualizacije te slike.
Odma mu kupila 10 osmosmjerki.
Neka se bori s ričima.
A ne s ćerom.
ponedjeljak, 07.04.2025.
Predrasude
Bijaše ovo u neko moje vrijeme.
Nakon deset godina rada na lokalnoj televiziji dala sam otkaz. Trebalo je prepoznat kad je dosta. Kad je vrijeme za otići. Kao Janica. Otići kad si na vrhu. Tih deset godina sam imala u šaci marketing cijele Dalmacije. I šire. Poznavala svih i sve. Vodila poznate firme u medijske prostore, promocije, izložbe, prezentacije, sajmove.
Nakon toga je trebalo odlučit di dalje. Odmah se javio Ivan. Dođi kod mene. Ima nas 53 zaposlenih i treba baš sve postavit na zdrave noge. Iz nekoliko ranije popijenih kava, još dok san mu radila spotove i radijske reklame, bio mi je izuzetno simpatičan al nekako, za mene tada, preradikalan. Pre, pre u desno.
Ivan drugi je pak rekao, daj dođi kod mene, molim te. Već mi ionako radiš pola poslova. Bio je svjetski brend i marketing mu je podlijegao strogim pravilima centrale u Njemačkoj. Iz nekoliko ranije popijenih kava skužila sam da je izuzetno drag, obiteljski čovjek al nekako preradikalan. Zapeo je u neko davno, svršeno vrijeme, vrijeme šaputanja, da nitko ne čuje šta pričamo na kavi jer ga možda još prisluškuju. Bio je pre lijevo. U prevelikom odmaku na moje lijevo.
Kod Ivana prvog je bilo izazovnije. Projektni ured, vlastita proizvodnja, najsuvremeniji strojevi, prodaja svojih proizvoda, sređivanje svih pravnih akata, postavljanje zaštite na radu, uvođenje ISO 9001, uz sve to i pravi pravcijati menadžment i marketing.
Zato je i prevagnuo. Više kao osobni izazov i bačena rukavica. Može li to sve jedna osoba? Držat toliki broj zaposlenih pod kontrolom i vratit kuću na temeljne postavke. Tražila sam apsolutnu samostalnost u odlučivanju pod uvjetom isključivo osobne odgovornosti. Pa ili ili. Prihvatio je sve moje uvjete. Ali ja sam, iskreno, bila nekako pod ručnom. Nisam znala hoćemo li se kačit oko političkih stavova i hoće li to u nekom momentu prevagnut preko mjere.
Radila sam sto poslova. Apsolutno sama. S velikim, velikim guštom. Postavila firmu na zlatne noge poslovanja, dobila respekt i poštovanje od baš svakog zaposlenika. Inspekcije su nas napadale kao rojevi osa. Nikad ni jednu jedinu primjedbu poslovanja nisu našle. Štimali smo ko švicarski sat. Bilo mi je kao u medovini. Radna atmosfera poletna i adekvatno nagrađivana. Politiku smo spominjali. Puno više nego li sam i u snu pomišljala. Ali ja sam je uvijek oblačila u veštu od šale, celofan od zafrkancije i ona nam je postala skoro kao dnevna doza viceva. Ruganje na obje strane, lijevo, desno. Zapravo sve manje se moglo govorit o stranama. Uostalom, kao i danas. Sve ispaštročano i gotovo isto. Osim da je vlast slast.
Ivan je bio pilot u ratu. Imao je svoj mali privatni avion i dovodio je stotine ranjenika u splitsku bolnicu. Tako je upoznao sve i svih iz bolničkih krugova. Posljedično, nije bilo nijednog našeg zaposlenika, njihovih članova obitelji, prijatelja, prijatelja od prijatelja i nepoznatih di on i žena nisu uskakali i pomagali u svim segmentima života. Od igle i konca do bolnice i liječenja. Otvorili su mi uvid u toliku količinu dobrohotnosti da su me svakodnevno obarali s nogu. To je ionako uvijek i zauvijek bio i ostao najbolji put do mog srca. Nije im bilo važno tko je tko, šta je tko. U svako doba dana i noći uskakali su sa toliko entuzijazma, dobrohotnosti, osmijehom i lakoćom postojanja da je vrlo, vrlo brzo došlo vrijeme mog osobnog preispitivanja i osjećaja nelagode zbog predrasuda kako je sve desno loše, a sve lijevo dobro.
I tad sam pala. Kralježnica. Samo su me na tren noge izdale. Projektantice su me dovukle do mog stola. Stisnutih zuba trpjela sam gotovo neizdrživu bol. Nije prošlo ni par minuta, došao je Ivan, gromada od čovjeka, podigao me u naručje, utrpao u džip i, bez da sam išta znala, odveo ravno u bolnicu kod tada najboljeg neurokirurga. Samo ga je puten nazvao i rekao, dolazim. A onda mi nazvao muža da se ni slučajno, ovako luda, ne pojavljujem na poslu narednih desetak dana. Bilo je sto kontrolnih poziva svaki dan.
Davno je bilo to vrijeme kad sam radila kod njih. Od tada, gotovo da nema dana da ne izmijenimo poruke, srca, tople želje i upite treba li šta, išta?
Moje tzv. lijevo i njihovo tzv. desno se spojilo u nepremostivu ljudskost. Toplinu. Voljenje. Činjenje.
A ja, ja san svoje predrasude stavila pod tapet. I nikad više takvog pristupa prema ljudima.
Srce i duša su iznad svega.
Jedini kriterij apsolutne ljudske opstojnosti.
Sve drugo je utopija.
petak, 04.04.2025.
(Z)majčica
Prva dijagnoza je bio karcinom dojke. Druga njegov povratak. Treća i najkraća, karcinom pluća. Sveukupno je trajalo gotovo 16 godina. Svo to vrijeme moja (z)majčica je sve iznosila kao da se radilo o čiru na dupetu. Sorry na izrazu. Samo tako mogu vjerodostojno opisat njen odnos prema bolesti.
Nakon prve ture zračenja, koje je prekinuto, jer je dojka gotovo izgorila, došla je iz dnevne bolnice i rekla, spremi mi djecu. Vodim ih danas u Valu. Uz moj žestoki otpor matirala me rečenicom, još nisam mrtva. Uzmaknula sam. Cure, tada zaista djevojčice od 3 i 6 godina, bile su presretne. S bakom nikad dosadno. A more im tuklo o vrata sobe. Kad sam ih ispraćala na trajekt samo je nehajno dobacila, ne brini, pobijedit ću ja ovu zvijer.
Osam godina kasnije trebalo je napravit mastektomiju. Ušla je u operacijsku dvoranu i s timom, koji je radio zahvat, zapjevala Cocine Ribare. Poslije su mi rekli da to još nisu vidjeli. Toliko optimizma i vjere da će se vratit panulavanju, parangalima, kaparama i raštiki. To popodne smo došli u posjet, a ona je jednom rukom šetala infuziju, drugom Ajaxom brisala kantunal kraj svog kreveta. Svaka primjedba o neodgovornosti prema sebi odbijala se o zid. Ne pilajte me, bila je odrešita, dobro sam.
Treće, poslije sedam godina, je bilo najteže. Izmjenjivale su se kemo, kuća, bolnica. I patnja. Teška. Prikrivala ju je do iznemoglosti. Kao i ja svoju tugu i raspadanje iznutra. Izbjegavale smo poglede u oči da se ne dovedemo u poziciju emotivnog pucanja. Tako smo prešutno igrale do kraja. Tako smo se čuvale.
Šest mjeseci poslije, bio je slučajan susret, na pazaru, s glavnom sestrom pulmologije. Bila sam u nevjerici da me se uopće sjetila, da se sjetila mame. Rekla mi je da je često spominju u sestrinskoj sobi. Da se živa raspadala, a da nije zucnula. Da su takvi pacijenti zaista rijetki. I ostave trag i na osoblju.
Ostavila mi je tako, moja mama, visoki kriterij pucanja po šavovima. Ostavila mi je parametar kojim se odnosim prema životu, kako razlučit bitno od nebitnog, kako se ne kačit di ne treba, al zagrist do srčike gdje se mora.
Tipkam ovaj post i osjećam je tu. Oko sebe. Smijulji se. Čujem je, možeš ti to još bolje i žešće.
srijeda, 02.04.2025.
Kako to, kako to?
Šta je ovo?
To ti je pašticada s njokima.
Miče meso i toć u stranu pjata. Pojede njoke. Mrgodi se.
Šta je ovo?
Pa sto mu gromova, to ti je bakalar na bjanko, to najviše voliš.
Mrmlja sebi u bradu i vidim po faci da negoduje.
Šta je ovo?
Ovo ti je gusta juva, a u plitkon pjatu krumpir i podušena teletina.
Pojede juhu. Krumpir nije domaći, a meso da tele vidilo nije.
Ostavlja na pjatu.
Šta je ovo?
Jesi reka da ćeš za večeru puru i mliko?
Jesan. Al ova kaša je zrnata.
Pa takva je pura.
Nije!
Šta je ovo?
Torta. Jel jučer Luki bija 3.rođendan? I jesi vidija da sam je radila i da je puha u svićice.
Jesan.
Al šta je unutra?
Krema, čokolada, orasi...
E, orasi su tribali bit u prahu. Vraća pjat.
Šta je ovo?
Krafna.
Daj mi nož.
Miće s njim štaub cukar, a onda krafnu stavi pod ručnu presu na stol da je spljošti u milimetar.
Žilava je.
I tako svaki dan.
Iman li živaca?
Valjda iman.
Pije li mi krv na slamčicu?
Pije! Al eritrociti i hemoglobin mi i dalje na gornjoj granici.
Rodila mene mama žilavu i stentanu. Isto bi volila da je nju dopalo šestit svog muža, mog Starog.
Al nije.
Neko me sabotira.
Masoni.
Sto posto.
