morska iz dubina
ponedjeljak, 31.01.2022.
Pojubac anđela
Foto: Otočka
Trcali smo gori doli uza skale i priskakali po dvi. Onda bi u dum Ivanov dvor vrgli kamen i utekli. Iznutra bi čuli promukli glas, vraga izili, dico. Ćapat ćete, jan van govorin. Nama bi se srce uzlupalo jer smo činili šta se ne smi. Ma nismo mogli odolit. Činit dešperancu je bi veliki gust.
Onda smo teti Seki krali antufirse. Uspeli bi se priko ograde. Nakrcali justa i džepe i bilo nan je lipo jer su antufirse bile slatke kako cukar. Pa bi otišli u Balkaniju su dva dinara i kupili dvi karamele iz staklene boce. Pošadon bi ih iskidali po pola. Da svak, od nas četvero, ima bokun. Želili smo da se nikad ne rastope. I da ta lipote ostane zauvik u justin.
Onda smo se opet utrkivali niza skala, uza skale. Dovnje majice su nan bile mokre. Kose slipjene. A teta Radojka bi nan ispula lamin ladne vode iz gustirne pa bi mi halapljivo otimali žmul jedan od drugoga.
Kad bi došli na obid, teta se puno jidila. Vikala da ćemo zaleć. Razbolit se. A onda bi nas posli obida redom izmazila, stila u posteju, pojubila i rekla, neka vas anđeli čuvaju.
subota, 29.01.2022.
Kuća dide moga
Foto: Otočka
To ljeto moje treće godine života odvijalo se u staroj kući u Blatu. Mama u bolnici. Tata radio. Netko me trebao čuvat. Bila mi je suđena moja teta. Tatina sestra na otoku.
Tu se kalilo željezo mog života. Upravo sam tu naučila kako se najesti u neimaštini. Kako uopće išta podijeliti. Kako spavati na slamarici s troje rođaka. Jedno drugom do uha. Kako zadnjom koricom kruha pomacat zajedničku terinu sa zeljem. Tu sam bila zameljana borovom smolom i smokvinim mliječom. Izbodena ubodima osa. Bila je preslatka banana dijeljena na četiri. Rijetko viđena. Al zapamćena. Još slađi frigani crneji puni drača. Tu sam bila u milosti velike ljubavi. I u spoznaji još većeg siromaštva moje tete, s troje djece. I mene četvrte. Kroštule su bile praznik. Svježa jaja, žbaćena u šato, poslastica. Tetino krilo je bilo utočište u kojem sam tražila utjehu mamina odsustva.
Godinama poslije uvidi su se razbistrili. Postalo je evidentno da je u toj staroj kući udaren biljeg mog života. Gdje je sve malo bilo puno. Gdje je puno bilo nepostojeće. Tu sam naučila da srce nije samo organ koji pumpa krv, nego obilježava život.
Istina je. Prve godine života su najvažnije. One su temelj na kojem poslije izrastamo.
U ljude. I neljude.
ponedjeljak, 24.01.2022.
Splitski akvarel
Foto: Otočka
Ovo je moj grad. Sve sam ja u njemu, osim rođenja. Mama je to obavila u Zagrebu. Osnovna škola Ruđer Bošković. Klasična gimnazija Natko Nodilo. Pravni Fakultet. Svi poslovi koje sam mijenjala. Udala se za Spliću, rodila dvije cure, otišla u prijevremenu, postala baka. Tu je još mali krug velikih ljudi. Koji su moji prijatelji po srcu i duši. Neraskidiv savez blagoslova. U ovom gradu sam zaokruženo društveno biće. Svaki tren je ispunjen aktivnostima. Nema utapanja u zalascima sunca. Poniranja u bonace. Bivstvovanja s tišinom. Ovdje sam buka, šušur, pokret, govor. Nadasve baka jedne slatkoće postojanja.
Fali li mi Vala? Ona je sve šta grad nije. Moje najranije djetinjstvo. Svi školski praznici. Svaki slobodan dan. Mojih zadnjih sedam godina u punini. Ona je moj alter ego. I zato mi srce pumpa krv mira i nemira. Bonace i nevere. Asketizma i raskoši. Stvarnosti i snoviđenja jednog kutka planete gdje se skudrila ljepota svijeta.
Još ovaj tjedan. Pa povratak u plavu lagunu. A dalje? Dalje samo nebo zna.
nedjelja, 16.01.2022.
Neka nova svitanja
Foto: Otočka
U Splitu sam. Otvaram vrata za neka nova svitanja. U zaliscima srca miješa se krv Vale i mog voljenog grada. Nada je pokucala na vrata i rekla, vrijeme je.
Još samo da sve bude kako nalaže poslovanje bona fide.
Trenutci s Najslađim su predragocjeni. Važniji od mirisa bonace, zvuka tišine, huke valova.
Sve sam to davno preselila u svoju nutrinu. Smiraj zalaska sunca. Iskričavost buđenja dana na istoku. Buru sa sjevera koja mami u nepoznato. Vrelinu juga koji kola mojim venama.
Život je trag u beskraju. Nadam se trag trajno žarećeg svjetla. Kao znamen da smo najveći dio radili i radimo ispravno. Za mene je ovo vrijeme probuđenosti. Puno je posla ispred mene.
Pozdrav svima. Od srca. Do povrataka u Valu.
ponedjeljak, 10.01.2022.
Ljudsko zlo
Foto: Otočka
Samo se pojavio pred kraj ljeta. Užasnut. Prestrašen. Nepovjerljiv. Netko ga je zalio vrelom
vodom. Ili još gore, uljem. Rane su mu bile otvorene, krvave, gnojne. Bio je gladan, al ni u primisli da mi priđe. Ljudsko zlo ostavilo mu je doživotni trag na tijelu i malom srcu. Hranu mu nisam mogla dobacivat jer su druge mace bile brže. Nazvala sam ga Očaj. I nisam imala velikog izbora. Zdrave i jake mačke sam tjerala, a hranila njega. Teški jad i nevolju.
U očima mu i danas stoluje strah. Rep mu je slomljen. Koža zarasla u ružne kraste koje se svako malo otkinu. Ne da se uhvatit. Al s vremenom je shvatio da ga moja ruka hrani. U par navrata sam kažiprstom uspjela dotaknut njegovu njuškicu pokušavajući ga pripitomit. Teški su to pomaci nepovjerenja al idemo malim koracima. Dobio je krevet, svoje zdjelice i moje stalne noćne intervencije kojima ga branim od jačih. Danas je već stajao tik uz moju nogu dok sam na mulu čistila girice. I njemu davala porcije.
Svakodnevno se pitam kolike su granice ljudske zloće i pakosti? Ima li im kraja? Ima li u beskonačnosti vremena i prostora nekog pravednog poravnanja u kojem će zlo bit sankcionirano kako se priliči. Jer ovom mačku oprost ne znači ništa. Meni isto.
Nastavljamo u čudnom suživotu. On ranjen u svom mačjem srcu. Ja posramljena u svom ljudskom.
subota, 08.01.2022.
Gorući wats up
Foto: Otočka
Nakon proslave obljetnice mature u Splitu, generacija klasičara ostala je aktivna na wats up grupi. Od lita smo u kontaktu više nego svih proteklih godina. Duhoviti su s godinama postali duhovitiji. I ka prošek. Šta stariji to bolji. Oni tihi i mirni su takvima i ostali. A borbeni i dalje glasni i jezičavi na simpatičan način. Svakako, sve je krenilo u dobron smjeru. Puno šala i veselih poruka. Pravo osvježenje u svakodnevici. U grupi je puno likara, profešura, znanstvenika, odvjetnika, farmaceuta, inžinjera svih profila. Pa su tako krenula pitanja i zahtjevi kako je kome šta tribalo. I to je bila divna poanta grupe. Šalit se puno. Pitat za pomoć. I dobit je.
Odjedanput bum. Divna grupa viokoobrazovanih ljudi, u zrelin godinama, se rascopila na dvi stranke. Većinske vaksere i nekolicinu antivaksera. Bolje rečeno, na njih dvoje. Vakseri tihi. Odradili šta su smatrali dobrin i ispravnin za sebe i druge. Uglavnom se svi vodili Uzinićevin ričima da bi radije umra od cjepiva nego da neko umre zbog njega jer se nije cjepia. I dok je ta većina bila tiha, kulturna i apsolutno ničim davala do znanja da je, poštujući znanost i njene dosege, odradila po inerciji šta je smatrala ispravnin, ova dvojica su krenila u vođenje 3.svjetskog rata.
Na dnevnoj bazi milijun poruka od kojih mi se grči želudac. Ne virujen svojin očima. Ničim i nikim izazvani, ka probuđeni vulkan. Uzurpirali su grupu i prostor. Kontaminirali nam svrhu postojanja i onda san, ka višegodišnja precjednica razreda, reagirala. Rekla neka se njih dvoje aktiviraju u nekoj drugoj grupi, da nas ostale poštede silovanja mozga na dnevnoj bazi. Tim više šta na grupi nema nikakvog dijaloga o cijepljenju. Malo su me ova dva pecnila ali razred je sta uz mene. Pa su se misec dana primirili. E, sad ima par dana, eto aktivista ponovo. Pljucaju na zdravstvo, sve cijepljene, svi smo tupoglavi, bez mozga...dakle, agresor puca na nevinu čeljad. Bilo kakva rasprava je ka udarac glavon o zid. Niko se iz grupe ni ne pokušava nalipit na baketinu. Pa san lipo izišla iz grupe. Evo me sad zovu da oćemo li u našu novu wats up grupu? Ili da svi blokiramo ova dva? Šta reć? Ko s dicon liježe, popišan se budi.
U Vali bura. Cure i najslađi su u Splitu dobro. Pregrmili najgori dil korone. Hvala nebesima.
A ja? Jesan li na otoku postala asocijalna? Jesan li pre subjektivna kad se sama pitan i sama si odgovaran? Ili mi se, naprosto, ne da trošit život na isprazne tričarije.
utorak, 04.01.2022.
Cunami
Foto: Otočka
Moj Split. U koroni Starija. Trudna Mlađa. Pa moj najdraži slatkiš. O bližoj i daljoj rodbini, po otoku, da i ne govorim. Škoj je kapitulirao. Polegao pod naletom cunamija zvanim grčki alfabet. Toliko je testiranih da ni nakon dva dana ne stižu rezultati. Simptomi i boljke u rasponu od A do Ž. Pogrebna služba radi prekovremeno. Jaki i snažni polako postaju malodušni. Mi smo ipak otok. Zdravstvena skrb je ograničena na nužno i najnužnije. Rodicu je sinoć odveo helikopter. Hoće li ih bit dostatno za sve koji ga trebaju? Noći su najduže.
Kroz život me prate sve moguće lekcije. Suživot, tolerancija, oprost, milosrđe, strpljenje. Ta tko bi ih sve nabrojao. Još je ostalo za obradit i dogradit strah. Strah za djecu, a već odrasle žene. Strah za najslađeg. Strah koji mi ledi žile već na njihovih 37.5°. I ova udaljenost koja me ubija. Tamo bi bar dodala tećicu, voće, sok, obavila nešto, osjećala se korisnom. Mičem sve ružne scenarije i hranim se optimizmom. Ali, kliznem. Svako malo kliznem. Pa onda sve iznova.
Stari, idemo za Split! Zvučala sam prilično odrešito i odlučno. Objasnila situaciju. On kaže NE! Mogu se brinut sam o sebi.
Ok. Kad je tako, nakuhavam teće i tećice. Da ih bude prekodovoljno. Tako kupujem dio mira. Ona druga polovina je nedostižna. Zamrzit ću kuhanje samo zbog njega. Danas sam skuhala osam različitih jela. Mirisi i okusi mi izlaze na oči i uši. Čekam da se sve ohladi pa da porcije posložim u ledenicu. I na svaku aluminijsku posudicu ide naziv jela. Velikim slovima. Podcrtano. A onda na vrata ledenice još dodatno ispisana legenda. Da zna na kojoj će polici tražit šta mu se jede.
Strah u meni ko žmigavac. Red sjeckanja kapule, pa grč u želucu. Onda zujim po kući. Gore dole, pa opet panika. Splite moj, tek u četvrtak sam u svoje pravo doma. Do tada ništa od odrađivanja ove teške lekcije. Kako noć postaje gušća, strah sve veći. Nadam se da me neće skroz pojest.
nedjelja, 02.01.2022.
E, moj otoče
Foto: Otočka
Na teraci pod suncen 24°. More 16°. Lito je na jedan dan svrnilo u Valu. Nigdi žive duše. Ni glasa. Ni ičega. Ka zamrzuta slika na monitoru. Bonaca se zacaklila. Sunce se sjatilo u more. Samo čujen Starog kako grabljama poravnava vrtal. Jer sve mora bit geometrično. Nigdi svenula lista po zemji. Nigdi žuteg na raštiki. Nigdi travke o korova.
Tišina koja opija. Razliva se po tilu i preliva u more. Zen bez meditacije. Tren koji je zagospodarija u vlastiton vrimenu. ON je zapliva. Prvo ovogodišnje. Sritan ka malo dite. A ja na teraci, spužvasta, samo upijan svitlo i toplinu. Hranin se pranom. U bezglasju, sazvučje svega šta je.
A sjena se nadvila nad Valu. Nad cili škoj. U srca svih otočana. Tri mlada života su skončala svoj put. Mladost i neoprez su ih odnili zauvik. Roditeljska tuga se izlila.
I nije samo moja Vala bez glasa. Zamučali su i galebi. I Blato. I Vela Luka. I Korčula. I Čara. I Smokvica. Svi usukani u tren koji dili život od neživota. Svitlo od tame. Kraj od beskraja.
Danas je bonaca s imenon tuge.
