Za doć na otok tribalo se prvo ukrcat na trajekt. Vozija je nekad mali brod Porozina. Češće nije jer ga je i malo jače jugo ili bura ljuljala priko mire. Putnici su onda vrime provodili na maloj palubi. Nagnuti priko ograde. I rigali.
Pa su vozili trajekti Istra, Ilirija, Valun, Bartol Kašić, legendarno Lastovo i najluksuzniji među njima Korčula. I neka je ovi zadnji bija najveći, zbog neke konstrukcijske falinge nije moga vozit po gruben nevrimenu. Onda je to činilo Lastovo. Pamtin najveće neverine kad bi mi srce stalo u petu jer nisan bila sigurna oće li nas potopit. Znala san samo da se moran dokopat pojasa za spasavanje ili ičega šta bi me držalo na površini. Jer, ko nije vidija valove koji idu priko trajekta taj nema pojma šta je grubo more. I šta je oni prirodni, urođeni straj kad se usučeš use, prestaneš pričat, srce ti tuče u ušima, a disanje postaje ka ubrzanje formule jedan. Kad bi se u takin situacijama dokopali sigurne luke, svi bi zapjeskali kapetanu i vikali fala, fala.
Do početka ove sezone zaplovit će do mog škoja novonabavljeni trajekt, prvotno nazvan Vela Luka, a onda preimenovan u Oliver. Doticat će svaki dan rodnu mu Vela Luku. Kažu da je trajekt brz, udoban i lip, baš onako kakve su bile pisme našeg nezaboravnog slavuja.
Drago mi je puno da će se njegovo ime nać na trajektu. Ja više neću svako malo, ka prije, putovat do Vale. Nevažno. Bit će lip mom škoju i potribama njegovih stanovnika. I to me silno veseli. Ne triba se sve ticat nas osobno da bi se veselili jer će drugima bit lipše i bolje.
Nikad nismo zatomljivali emocije. Kod nas se u kući uvijek jasno čulo volim te, ljubavi, srećo, srećice i tko bi sve inačice nabrojao. I tako se to udomaćilo i s djecom koja su odrastala u "rječitom" okruženju. Redovito sam uz živi zagrljaj ili porukicu na mobu dobivala i srce, love you, ljubim, grlim...
Onda je ON, inače sklon namjernom iskrivljavanju riječi, umjesto srce izrekao čuče moje. I tako se to "čuče moje" već godinama, u obitelji, provlači kao najviši stupanj izražene emocije koja je i više od volim te. Ušunjalo se to u obiteljski rječnik u svakodnevnoj komunikaciji i često se primjenjuje na drage nam ljude ali i van obitelji. Baš svako dijete je čuče malo. Svaka bliska i draga nam osoba je naše čuče. Kućni ljubimci su čuča mala. Primjena se proširila na sve strane.
Onda je Mlađa upoznala svog budućeg muža. Prije nego li smo ga upoznali dobili smo ozbiljno upozorenje da se ni slučajno ne prelivamo u emocijama jer kod njegovih toga u obitelji nema. Za šestero djece nije bilo vremena za mazukanje. Trebalo je to podignut, odgajat, othranit, školovat i uza sve odlazit na posao i radit. Primili smo obavijest i prihvatili to saznanje kao objektivnu činjenicu da svi nisu kao mi.
Krenulo je upoznavanje. Potom nekoliko zajedničkih druženja. Kad smo dobro ispipali teren, procijenili budućeg novog člana obitelj, posve spontano i neposredno smo i zeta glasno stavili pod nazivnik "čuče naše." I dok je Mlađa kolutala očima, zet se u hipu navukao na naš rječnik. U početku mu je to bilo smiješno, ali tako se lako navukao na dobro i meko. Sad se to "čuča naša mala" svakodnevno čuje za najdraže mališe.
Nema ovih riječi u Klaićevom rječniku. Ne marimo mi baš za to. A tek kad bi nabrojala sve naše druge nepostojeće riječi teško da bi vi, koji čitate, prepoznali na kojem jeziku uopće pišem post:-)
Mario je bio moj kolega od prvog osnovne do kraja gimnazije. Sistematičan i redovit u učenju u svim predmetima. Ja kampanjac, sve na ho ruk i u zadnji čas prije ispitivanja, kontrolnih ili školskih zadaća. On odličan u ocjenama na svoj način. Ja odlikaš na svoj. Kačili smo se oduvijek oko svih aktualnih tema. Svak je vukao na svoje. U Padovi je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i slijedom postao profesor doktor. Na našoj razrednoj, vječno živoj wats up grupi, je bio hiperaktivan. Javljao se zorom, danju, noću. Plivao u moru ljeti, zimi. Slao slike. "Ratovali" smo svi zbog korone, Trumpa, Ukrajine, Milanovića, Plenkovića, Možemo, ne možemo i inih. Digao bi nam sve živce na juriš, a onda bi jutro opet započelo s osmjehom i dobro jutro, moji maturanti.
Kad ćemo na kavu? Stalno mi je slao poruke uz smajliće i srca, šta nam je u grupi bilo najnormalnije. Hoćemo brzo, obećavala sam i slala kisić, pusić, cmokić. Dva dana se nije javljao i onda je Snježana samo zalijepila osmrtnicu iz Slobodne. I napisala, ja ovo ne virujen.
Bilo je to nedavno.
**
Kupusa san upoznala na promociji knjige naše predivne "garancije." Parilo se ka da se znamo ko zna od kada. Blog spaja. Iza virtualnog svijeta su živi ljudi. Približe ih napisane riječi i nađu ono nešto.
Nastavit ćemo ćakulu na kavi, bio je dogovor. Ja sam, zbog obaveza prema Starom, trebala nazvat. Ali nisam. Stalno nešto i stalno frka i trka.
**
I tako, rupa mi je u duši zbog dvije kave koje nisu popivene. I nikad neće biti. Jednoga sam poznavala cijelu vječnost, drugoga kao da sam poznavala jako dugo.
**
Neke kave se ne odgađaju. Jer ih vrijeme, usud ili sudba kleta pretvore u prah i pepeo. I podsjetnik da je vrijeme naš neumoljiv gospodar. Ono raspolaže s nama, ne mi s njim.
I silno mi je žao. Tih nepopijenih kava. Do bola žao.
Nekada bude baš teško. Pa i onda kad su vlastiti gabariti od elastina. Prilagodljivi životnoj grmljavini, neverinima i olujama. Skrb o potrebitom članu obitelji je prvenstveno ljubav. Naravno, i odgovornost. Ta ista skrb zna sagorit, samlit, utopit i pomest vlastite granice izdržljivosti. Fizičke i psihičke. Kad se u sebi zavapi od nemoći, slabosti i umora zbog saniranja svih nepogoda. Kada vlastito vrijeme postane nepoznanica i stranac. Kada dan i noć postanu nedjeljivi.
Moj Stari je mačak. Mačak s devet života. Ne znam koliko ih je već potrošio, al mislim da je obilato nadmašio tu brojku. Trebao se zvat Srećko. Nikako Ivan. Nije mene strah njegovog kraja. Raščistila sam ja odavna i s vlastitim strahovima na tu temu. Strah me nemoćnog života. Potrebitog od glave do pete. Bio je loše. Sad je bolje. Idemo dalje. Imamo još štošta odradit u narednim danima. I hoćemo.
U svakom od proteklih dana bila sam zahvalna da ipak sve mogu. Ma kako teško bilo. U svakom danu u čudu kako snaga ima svoje nevjerojatne izvore i moć. Ali, paleta mnogih interesa se suzila i svela na prioritetno.
Tu sam ja i dalje. U blogoobitelji. Mojoj, vašoj, zajedničkoj. Samo malo maknuta u stranu. Privremeno. Dok za koji dan još sve presložim i posložim.
I vratim se resetirana. Ko nova stara.
Svima odreda veliki blogozagrljaj.
< | ožujak, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv