morska iz dubina
četvrtak, 30.03.2023.
Sreća ili sudba?
Foto: Morska
U kamenu ništa ljudsko, u ljudima sve kameno.
Ivo Andrić.
Nije da nije istina.
Al ima kamenja s dušom. Ima i ljudi s dušom.
Mene, sretnicu, dopali baš takvi.
Isijavaju.
Ja upijam.
utorak, 28.03.2023.
Blitva
Foto: Morska
Do vraga, gdje sam se to našao, zavrištao je puž iz blitve.
Vidim lonac i kipuću vodu.
O, sudbo kleta.
Neću valjda završit u vodenoj lomači?
A ona je brižno čistila list po list. Stavljala u zdjelu. Zahvaljivala na poklonu. Domaći uzgoj. Bez sanitre i pesticida. Neka djeca pojedu zdravo, dok se još tako može.
Puža je nježno uzela u ruku i stavila ga u vrt.
Živi, prijatelju, živi!
Ljudi se proglasili superiornim nad svim živim bićima.
Krasan svijet smo, tako nadmoćni, stvorili.
I vratila se ona kuhanju ručka.
nedjelja, 26.03.2023.
Ča je bilo tega više ni
Foto: obiteljski album
U nedjeljna popodneva stari albumi često izvire na svjetlo dana. Pa svaki put kažem sebi da ću ih dovest u kronološki red. Tako ja to godinama obećavam. I uspješno odgađam.
Čudo jedno kako te stare slike izmame osmjeh. I neko milenje iznutra. A onda se na njih lijepi vrijeme, događaji, mjesta.
Bilo je to ono najduže ljeto poslije mature. Slika nastala na škoju. Kraj tetine štale. Di je držala tovara. Probudilo se sve u meni. Milijun pratećih slika, razgovora, emocija, topline.
Prošla je ta i takva mladost. Al ja sam je imala.
Prošla je i dob divnih srednjih godina. Al sam i njih imala.
I sad imam šta imam.
Moje i neprocjenjivo.
utorak, 21.03.2023.
Splitsko jutro
Foto: Morska
Divno moje proljeće. Koliko li je samo svjetla i topline u zraku. Svaka mi stanica prede.
Solarni sam tip. Od kako znam za sebe. Dajte mi svjetla. Dajte topline. I ja radošću treperim.
Ne tražim puno.
Moj grad diše. Šušurom. Razvalinama. Suncem. Bonacom. Cvijeća u obilju.
Riva neodoljiva.
Proljeće je napokon u mom krvotoku.
A ja sretna i zahvalna.
ponedjeljak, 20.03.2023.
Srce
Foto: Morska
Ima li lijeka zaleđenom srcu?
Tko terapiju propisuje?
Kardiolog, meteorolog, ljubav, oprost, taština.......ima li nizu kraja?
petak, 17.03.2023.
Sjena
Foto: Morska
U razigranoj igri sunca i mora, moje oko je, na tren, vidilo majku s djetetom.
Drugi su rekli da je neka mrčotina.
Treći da ne vide ništa.
Zaista je sve u oku promatrača.
Istina dolazi od nas ljudi.
Je li onda istina objektivan ili subjektivan pojam?
četvrtak, 16.03.2023.
Faza fotografije
Foto: Morska
Za pandulat sve spremno
Ne rodilo šta se kod mene, od slatkog, pojist neće.
nedjelja, 12.03.2023.
Lutrija
Foto: Iz knjižice What a lottery, Colin Campbell
Kosa je padala na pod bolničke sobe. Pričinjao mi se slow motion. Ko da leluja zrakom. Nikako da dosegne pod. Aparatom za šišanje prelazila sam preko njene glave. Želudac se grčio. Al nijedna stanica mog lica to nije odavala. Glas još manje.
Kako si mi lipa. Kako šesnu glavu imaš. I poljubila je posred čela.
Ne me zajebavat, cvrkutala je mama dok smo stavljale periku. Narast će kosa opet. Al tebi bi mogao ostati nos Pinokija zauvijek. Nasmijale smo se obje. Njen duh i sklonost šalama ni na tren je nisu napuštali. Ni tada. Ni tjednima poslije. Ni par sati prije konačnog odlaska.
Jaki uzori nas obilježe. Oblikuju. Definiraju. Po njima stvaramo vlastite obrasce. Onda ih modificiramo. Nadograđujemo. Vjerujući da smo bolji. Jači.
Djeca nas gledaju. Promatraju. Slušaju. Upijaju. I oni stvaraju svoje matrice po nekim uzorima.
Koje traže u vlastitoj kući. Na ulici. Portalima. Televiziji. Negdje. Igdje. Svugdje.
Je li to lutrija?
utorak, 07.03.2023.
Vrtlarica
Foto: morska
Najprije je trebalo presjeć u odluci šta s vrtom. Onda prihvatit rješenje. A čije nego moje. Ne želi ON nagrabusit. Pa da mu poslije danima ronzam kako mu je ideja bila loša. Investirali. Krenuli sami u radne akcije. U dva dana zgotovili sve. Bome, bez stajanja. Još nam je, kad ogrije sunce, iznijet vrtne garniture. Sieste na teraci mogu započet ovogodišnju sezonu.
Verdura je ipak otpala. Al zato su uletili limun mjesečar i naranča wašingtonka. Šljunka je išlo dosta. Al to je išlo preko Njegovih leđa. Trava posijana. To je već išlo preko moje ruke. Sad čekamo zeleni tapetić kao ukras.
Dok smo raduškali, s laptopa je cvrkutao Oliver. Nas dvoje cvrkutali po vrtu. A Stari se razvezao o Edenu. Rekla mu da ne brine. Da, ni za živu glavu, u vrt neće ić stablo jabuke. Razdora neće biti.
A zmije smo ionako ostavili u Vali. Nadam se samo da će i drugi bit milostivi prema njima kao šta smo bili mi. Ne treba bespotrebno ubijat.
Eto, da smo mlađi pjevali bi onu dječju, Kad se male ruke slože. Ovako smo, uz kopanje i sadnju, pjevušili našega sa škoja, Laku noć Luiđi, laku noć Bepina i još puno njegovih.
U svakom slučaju, susjedi nam se nakon pjevanja i dalje javljaju.
četvrtak, 02.03.2023.
Supetarsko jutro
Foto: Morska
Prihvaćanje je umijeće života. To smo naučili već puno ranije. Raspoređujemo se kako situacija nalaže. Zbog Starog smo uvijek u pripravnosti. Da budemo prisutni na kontrolnim punktovima. Koji su svi u stanu. A ima ih više.
Nema putovanja. Nema izleta. Nema dužih izbivanja.
Ipak smo se umakli. U jučerašnje kišno jutro. Trajekt za Supetar u 6.15. Stari spava snom pravednika. Odradili u Supetru šta smo trebali. Do povratka u 10.30 uspjeli sjest u Barbare. I popit jednu mirnodopsku kavu.
Lilo je ko iz kabla. More po južini. Zapjenjeno i valovito. Ne zarezujemo to. Nema ovdje zastoja trajekta na svaku veću. Nije to Vala. Ovo je na pljuc do Splita.
Ukrali smo tren. Ispunili ga mirom. Jedno divno pretmurno jutro ukrali za sebe. Odmakli se od uvriježene šprance.
Stigli doma na vrijeme. Stari taman ustaje. Dalje je sve kolotečina. Pod kontrolom i nadzorom.
A nas dvoje zadovoljni. Kao da nam uopće puno treba.
