morska iz dubina

petak, 29.10.2021.

U ove dane..



Foto: Otočka

Danas se pekla riba na gradele. Pa je Starog, za vrime kave, otvorilo na uspomene. Zadnje ribarenje s mamom. Kad je ona uvatila gofa. Odnosno, još se ne zna ko ga je od njih dvoje uvatija. Ali ako ne saznan danas, kad ću?

Otisli se njih dvoje na pučinu. Veli i Mali Pržnjak. Stari panulava na iglicu. Onda je propela iznenada stala vrtit u prazno. Tribalo je na mistu rješit problem pa je vrsni ribar da mami da drži tunju. I dok se on debelo prignija priko krme o kaića i zavida šta je tribalo, mama je stala vikat da joj se nešto velo zakačilo na udicu. Od nevjerice do zbilje, uz dodatno po ure muke, na kaić se izvuka gof od 27 kila. E sad, tu je nasta perpetum mobile. Koji se do danas ni otpetlja. Stari tvrdi da je on panulava i da je to njegova lovina. A ja se sićan da je mat uvik govorila kako ga je ona peškala.

Pa san danas presudila. I rekla Staron da je tega gofa uvatila mama. Neko i nju mora zastupat od kad je nima. Neko mora držat do pravice i kad smo s onu stranu zbilje. U ove otužne dane, kad misli vrludaju po nebu. Tražeći glas, znak, išta.

I tako smo kavu posvetili mami. Njenim bezbrojnim smijadama. Di je bila nedostižna. Njenoj ljubavi prema životu i energiji koju nije ispuštala iz svojih uzda do zadnjih sekunda. Nadajući se da će bit jača od zviri koja ju je izjedala. Umisto groblja upalili smo uspomene.
Na kameno zdanje ćemo tek kad minu svi ovi dani. Kad se sve oko mrtvih stiša.
Kad buden znala da ću bit sama kad palin sviću.
Onako kako volin. Utiho.

29.10.2021. u 14:44 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 25.10.2021.

Intermezzo



Foto: Otočka

Kraj listopada na pomolu. Još uvijek ručamo na teraci. Posloženi tako da svi troje gledamo u more. Bonacu. Škoj. Milijun puta dnevno zahvaljujem na ljepoti koja mi je dana uživati. Svjesna nepodrazumijevanja, svake sekunde slavim život. Glorificiram plavetni beskraj neba i bistrinu mora. Miris procvala ružmarina i lavande. Utapam se nirvanski u osamu, tišinu i odsustvo ljudi. Toliko je tiho da se čuje samo zujanje u vlastitim ušima. I toliko čarobno da se često uštipnem kako bi se osvjedočila u vlastitu budnost. Pripadanje trenu koji je sada i ovdje. I osvijestila vlastito prelivanje u eter. Koje mi se vraća stostruko. Mirom, spokojem i prihvaćanjem.

25.10.2021. u 15:05 • 30 KomentaraPrint#

nedjelja, 24.10.2021.

Sjeta



Foto: Otočka

Pogleda uprtog u zemlju
tražim otiske
najdražih šapica.
Kroz šipražje,
među oblake,
po pustopoljinama.
Nema te.
Samo bol nedostajanja
para srce.
Jedino mjesto
gdje si se doživotno
ugnijezdio.
Ljubav nema predznak.
Samo znamen
da jest.
Vječna.

24.10.2021. u 16:11 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.10.2021.

Pasalo je vrime



Foto: Otočka

Bi je pra pra dida Ivan. Pa je bi je šukun dida Ivan. I živili su o zemje. O mriža. O mora.
Ni bilo letrike. Voda iz gustrine. Špaker na drva. Krušna peć. Vani oganj i tronožac. U istu pojatu su spali oni i kokoši i ovce i koze. Žene su rajale. Porodile dicu. Podigle ih na noge. A onda dica u svit. Trbuhon za kruvon. Iz Australije su stizala pisma. U njima po koji dolor. Za nadožuntat nevoju. I tako, deboto, svaka kuća je imala nekoga vani.

Kad je doša veli rat, Talijani su okupirali moj škoj. Ni se moglo ni tamo, ni vamo. Glad vela zavladala. Baba Ana je porodila trećega sina. I dok je parala zeje, iza ograde o loze, Talijani su joj na oči streljali susidu. Od šoka je izgubila mliko. A mali Velko je preživi tako da je baba žvakala rogač. I slatku pljuvaku o njega stivala Velkotu u justa.

Kad su dica malo stasala, svi su partili u obećanu zemju. Smistili se u Melbourneu i javjali se pismom i ponekim umetkom u njemu. Za popit biru ili stit malo mesa na žeravu.

Oni najstariji davno su pomrili. Nekad dica, sad starci, javjaju se iz stranog svita. Žude za doć umrit na svojoj stini. Podno svoga bora i masline. Zaboravili da je ovdi sve zareslo. Rastočalo. Nestalo.

Samo je vrime za na vik.

18.10.2021. u 15:24 • 38 KomentaraPrint#

petak, 15.10.2021.

Život gre...


Foto: Otočka

Nabrala san ti mišancu. I istribila. Dođi je vazest, rekla je teta na mobitel. Ni još gnjiva. Ma će ih bit, samo neka dođe još jedan dažd. Sempre ih najden na isto misto. Oko pasike o maslin. Bit će za te i za me. Uvik je teta dilila. Sve šta je imala. Taka je od kako znan za nju. A znan je od malih nogu. Jer me ona prva čuvala kad mat ni bila dobro. I kad je bila tri miseca u bolnici.

Bila san oko obida pa san Njemu rekla neka to gre vazest u Selo. Teti san stila u tobolac kavu i veći komad freškeg kuglofa i kruva, šta san ga taman učinila. U drugi san stila puno spize o mog Rokija. Krekere, konzerve, grickalice, neotvorenu Foresto ogrlicu i pakiranje glukosamina u prahu za zglobove. Sve da se odnese u azil. U Korčulu. Jer ja još nisan spremna za ikakve susrete s napuštenin četveronošcima. Rekla san, nikad više.

On se brzo vrni nazad. Su tri kese. U jednoj obilato zeja. U drugoj mandarine. U trećoj šipki. Iz tetinog vrtla. I tako mi oduvik. Dajemo i vazimjemo. Ne mirimo ko će više dat. Ni ko će više vazest. Uvik smo sritni da nešto možemo šušnit. I razveselit.

Jadno je lipo ovo zeje, reka je Stari.
Sutra ću ga sparićat, odvratila san. Ima još slanih inćuni pa ćemo to izist.

I tako, u sjeni Rokija, život gre daje. Šaka suza, vrića smija......

15.10.2021. u 14:10 • 35 KomentaraPrint#

utorak, 05.10.2021.

Zbogom voljenje



Nekad je teško pisati. Riječ izustiti. Jer šutnja
zna bit sveobuhvatna. Dostatna. Rječita u svojoj bezglasnosti. Ali ti, ljubljeni moj, zaslužuješ da izađem iz težine koja me saplela. Iz ranjenosti. Iz nemjerljive tuge. Opraštam se u nevjerici.

Oko moje, bio si radost, razigranost, bezuvjetno davanje i čista, nepatvorena ljubav. Bio si učitelj oprosta, učitelj ljubljenja i voljenja. Bio si ravnopravan član naše obitelji. Bio si toplina mog krila u zimskim danima. Bio si plišanac koji se uguravao između nas dvoje. Pa se gnijezdio kod jednog, onda kod drugog. Znao si sve naše staze i pustopoljine napamet. Jer rijetki su bili dani, svih ovih godina, a da ih nismo odšetali. Bio si punina koja je toplila dom. I ostao si toplina kroz ove potoke suza koji nezaustavljivo teku.

Ne znam šta se dogodilo zadnjih mjesec dana. Ne znaju ni veterinari i njihove poliklinike kod kojih smo se te vodili i odradili brdo pretraga. Kopnio si. Samo su ti oči bile žive. I pratile svaki naš korak. Svaku riječ. Odbijanje vode i hrane je neminovno vodilo u kraj.

Dizali smo te i spuštali s kreveta na pod jer sam više nisi mogao ništa. Ležala sam uz tebe da te mogu mazit i tepati ti. Izlila sam i izlivam ocean iz sebe nesvjesna da su suze tako nepresušne. Nezaustavljive kao i bol koja mi je zaposjela srce, dušu, um.

Jutros si, ljubavi, učinio čudo. Skočio si na krevet koji je bio tvoj koliko i naš. Stisnuo si se uz mene. Uvalio mi šapu u ruku. Pogledao me posljednji put i otišao.

Hvala ti, anđele moj. Oplemenio si naše živote. Učinio sva sjećanja živim, a buduće dane izuzetno teškim. Opustošenim. Ako su na nebu zapisi ljubavi onda je jutros jedan utkan u nebo. Volimo te beskonačno, voljeni naš Roki.

05.10.2021. u 17:52 • 46 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi