morska iz dubina
subota, 30.01.2021.
Vikend by Vala
Foto: Otočka
Turbulentni su ovo dani, mjeseci, godina.
Nakupi se svega.
Na kraju dobijemo matematički zbroj svih stresova i svega dobroga.
Razlika prevagne. Pa smo dobro. Ili baš i ne.
Vikend je.
Predahnite u miru i dobrom zdravlju.
Svaki vikend je dragocjen.
Jer je neponovljiv.
Prigrlimo ga.
utorak, 26.01.2021.
Strah od straha
Foto: Otočka
U nekom davnom prostor vremenu jedna sretna djevojčica se rješavala straha.
Bilo je to vrijeme kada se u Vali čistio teren za kuću. Bez vode, struje, ceste, ikakvih komunikacijskih veza. Vrijeme koje se zaustavilo u neposrednoj blizini mora. Posred guste borove šume. U bušaku prepunog raslinja. A u makiji gmazova, pauka, škorpija, gusjenica i svekolikih letećih projektila da ih se nagledat ne možeš. Noću komarci nisu dali spavati. Svesrdno pijući krv. Danju su jurišale ose, ostavljajući mi nabubrene tragove crvenila. I bolnog otoka. Al sve je to bila sastavnica života. Kojeg sam upijala na ljetnim praznicima. I sve mi je bilo normalno. Štapom odbacit zmiju. Zgazit škorpiju. Ronzat na komarce. Hladnim morem vidat ubode, ranjena koljena, ogrebotine i razderotine, iglicom vadit ježeve bodlje. I uza sve ne kmezat zbog ičega. Sve stoički podnosit. Rješavanje straha od noći i mraka je potrajalo. Al i toga belaja sam se riješila. Izvukla se noću iz šatora. Bosih nogu nabadala nekih desetak metara. Zatvorila oči i brojala do 100. Ako me imalo nešto šćapit, neka bude. Strah od mraka je bio gori od pomisli da će me sedmoglavi zmaj spržit na svom jezičavom ognju.
I tako sam na relaciji Grad-Vala izrasla u hrabru djevojčicu.
Danas se ponekad priupitam gdje sam se pogubila. Ona ista ja koja je morala plivat brže i dulje od dječaka. Ronit dublje od njih. Trčat brže od njih. I penjat se na bor ostavljajući ih debelo iza sebe.
Sad se bojim za djecu. Hoće li autom stić na odredište. Javit mi se na vrijeme. Hoće li bit sretne. Zadovoljne. Hoće li se znat izborit za sebe ili će im drugi uvijek biti prvi. Hoće li moj Slatkiš bit dobro. Izrast u velikog i dobrog dječaka. Hoće li moji prijatelji bit zdravo. Hoće li ON bit dobro. Ili, ne daj Bože, da mu se dogodi ono prije nego li meni.
Kako i kada sam izgubila moći iz djetinjstva. To čarobnjaštvo koje me stalno izazivalo da budem odvažna, hrabra, neustrašiva. I dok se preispitujem, opet ne osjećam strah za sebe. Samo za one koji mi život čine životom. Morat ću se upisat u Hogwarts, školu čarobnjaštva. Kad može Harry Potter, mogu i ja. Možda uspijem povratiti moći neprocjenjive vrijednosti. Bez kojih bi život bio puno lakši.
srijeda, 20.01.2021.
Infuzija
Foto: Otočka
U Splitu smo. Na danima intenzivne infuzije. Sliva se u nas tolika količina ljubavi da se prelijevamo. Pa onda tu silinu emocija prosljeđujemo di god stignemo. Oduvijek smo se prelivali. Po milijun puta dnevno izgovarali volim te, ljubavi, najdraža, grlili, ljubili. Onda su cure postale odrasle žene, a naša međusobna retorika je ostala ista. Do dana današnjeg.
Najmlađi član obitelji u našem je fokusu. Gurkamo se ko će ga dignuti, nosit, maziti, tepati mu. Pri tome ne zaobilazimo ni naše dvije. Zet je malo zatečen. U njegovoj mnogoljudnoj obitelji toga nije bilo. Zato ga diskretno uključujemo u naš anđeoski krug. Smiješkom se privikava. Kao da se na dobro teško naviknut.
ON cvate. Lice mu poprima blagost i nježnost. Dobiva sve više glasova kako unuk sliči na njega i Stariju. Pa se šepuri ko paun. Rukometne utakmice su drugom planu. Liga prvaka i svekoliki nogomet u trećem. Promatram ga sa strane i vidim kako ga je ozarenost preplavila. Kad hoda, ko da ne dodiruje zemlju.
A ja, ja sam u stalnom osmjehu. Treperava duša mi često natjera vlagu na oči. Vlagu radosnicu.
Samo poneki grč u želucu me opomene da se ipak moram vratit u Valu. I onda to osjetim kao pukotinu. Želim ipak vjerovati kako sve ima svoj smisao i svoje zato. Pa i moj život na dva kolosijeka.
Ispred nas je produženi vikend. I neprepričljiva dimenzija ushita. U kojoj ćemo nastavit grlit, ljubit. I glasno izgovarat, volim te, ljubim te.
subota, 16.01.2021.
Obiteljsko stablo
Foto: obiteljski album
Nevjerojatno je kako malo slika imam na kojima smo nas četvero. ON, ja i naše dvije. Nešto iz njihovih mlađih dana, da. A onda je uslijedila faza koja još traje.
Neeeee!!! Ne nas slikavat, vrište!!! Jednostavno ne vole. Ne daju. Ko da im radim book za karijeru modela, a ne za svoj gušt. Da mogu gledat. Kad me u Vali uhvati mala snaga. Ponekad škljocnem. Kriomice. Al prepredene su. Ništa im umač ne može.
Listam stare albume i nalazim obiteljske slike ranijih predaka. Takve su se naprosto podrazumijevale. I često stizale iz svih krajeva svijeta. Gdje se obitelj Starog raselila. Trbuhom za kruhom. Sad na njima gledam svoje pretke. I teško mi dođe. Neke zajedničke, obiteljske, više ne mogu napraviti. Nitko nije vječan. Samo su uspomene doživotne.
Danas su slike većinom u mobitelu. Malo tko razvija. Razmjenjujemo ih wats upom, mailom, viberom. Pa brišemo. Dolaze nove. Hrpimice. Uređujemo ih. Dodajemo filtere. Sjene. Svjetlost. Neće više biti onih požutjelih. Okrznutih u generacijskoj primopredaji. S mirisom uspomena. Osjetom pripadanja. Titrajem karike koja nas sve drži na okupu. Ma gdje bili. S ove ili one strane horizonta.
Novo vrijeme. Nove nevezanosti. Novi običaji. Ja sam na raskrižju puteva. Jednom nogom u prošlosti. Drugom u tehnološkom dobu kojem pripadam. A srce, srce je ionako uvijek tamo gdje su oni koje volim.
utorak, 12.01.2021.
Rani otočki dani
Foto: obiteljski album
Dani listanja starih albuma. Otočka faza djetinjstva. Prije Vale. Gledam koliko je život bio jednostavniji. Materijalno opustošen do minimuma potrebitog. Malo je bilo dostatno za puno. Znalo se da u kuhinji mora bit kredenca, špaher na drva, stol, dva velika banka i po koja derutna drvena stolica. Ljeti se ionako kuhalo vani, na ognjištu. Tronožac i bronzin. I uvijek je bilo bučno.
Kad je barba došao iz Australije donio je veliki radio kazetofon. To je bio space shatl za svih nas. Zauzimao je veliki dio stola. I bilo je, gledaj i ne diraj. Uglavnom je treštao Mišo, Milo Hrnić, Dubrovački trubaduri, Đo Maračić Maki, Dalibor Brun i cijela postava tog vremena. Koju bi naši iseljenici snimali na kazete i puštali glasno. Do besvijesti. Da se zna da su došli na holiday. Na svoj rodni škoj. U svakodnevni govor su ubacivali iskrivljeni engleski, kako bi si dali na važnosti. Svjetski putnici.
Stari je ribario. Znalo se za njega. Lovio je prvoklasno i obilato. Tako da se meni podrazumijevala stara kredenca, okrznut pjat, aluminijska žlica ali i manistra od jastoga, feta od zubaca, kirnje, gofa, lignje u izobilju, hobotnice kad god i svakog blaga iz mora. Miris gradela je bio sveprisutan. Isto kao i miris lešade, brodeta, friganih kozica, girica, gavuna i srdela.
Stari bi pekao, teta bi frigala kumpire, mama bi čistila zelje, mi dica bi postavljala stol i niko nikome nije govorio šta da radi. Svak se samoinicijativno hvatao onoga šta je trebalo. A kad bi spiza zasjela na postolje, sve je brboćalo od glasova i uzvika, jaaaa lipo ti je ovo i lipo ti je ono. Rijetko kada se nije pjevalo. To je bio uglavnom desert. Pa raspremanje stola. I dalje svak na svoje.
Tako je funkcionirala moja prvobitna otočka zajednica.
Evo već druge fotografije u ruci. Novi bljesak u sjećanju. Ostavljam to za drugi put.
nedjelja, 10.01.2021.
Marenda
Foto: iz obiteljskog praalbuma
Dok sam radila, marenda je bila najslađi obrok u danu. Bilo nas je pet kolegica u firmi i svaki dan je jedna kupovala ili pripremala za sve. Tako je svaka imala svoj dan u tjednu. Muške kolege nisu bile zainteresirane za takav udio. Bar ne na neko vrijeme.
Do tada sam bila užasno lošeg apetita. Nikad gladna. Hrana mi nužno zlo. Volila sam kuhat. Al jest jako malo i slabo. I onda me dopala ekipa teških bonkulovića. Količina marende je premašivala sve normative. Pa čak i one iz snova. A usud je htio da smo sve bile štrkljave i da smo mogle jest do besvijesti. Ni grama nam se ne bi primilo. Trebala su mi obilata dva tjedna da napokon probudim zvijer u sebi. I počnem jest slatko. S guštom. Apetitom. Tek u svojoj 26.-oj godini.
Kad smo prerasle sendviče, u kojima bi svaka pojela svoju štrucu kruha, donosile smo kuhano od doma. Mira gurmanluke iz Bosne. Maja iz Sinja. Ja sa škoja. Vinka iz Zagore. Danica iz Slavonije. U slijedećoj fazi, od direktora, smo izmolile mali špaher s pećnicom. Pa onda i frižider. E, onda je krenuo master grumanluk. Šubićeva u Splitu je blizu ribarnice. Pa bi se trknulo minut kupit gavune, srdele, trljice, muzgavce...očistit ih i na brzinu pofrigat. Ili smotat brzinski burek. Frigat jaja sa šunkom. Ako su bili teži mirisi, špaker bi bija na balkončiću koji je gledao na drugu stranu Šubićeve. Bile smo brze i spretne. Iskreno rečeno, marende su znale potrajat cijeli sat. Svakako, nije prošlo dugo, muški dio posade se prebacio u gurmansku ekipu. Nas dvanaest u maloj sali za sastanke.
Ostaju uspomene i činjenica, dok smo dijelili trpezu, međuljudski odnosi su bili na najvišoj razini. Posao je cvao. Nikad više realiziranih projekata. Nikad više namjenskih sredstava za realizaciju istih. I nikad boljih završnih računa. Krajem 80.-ih počela se polako politika uvlačit za stol, među obroke. Došlo je do razvoda od stola i stolice. Svak se raspršio na neku svoju životnu frontu.
A meni je do danas u ostavštini dobar apetit i dobacivanje: za Gospu blaženu, koliko možeš izist, a da ti se ne vidi.
subota, 09.01.2021.
Zaljubljena
Foto: Otočka
Došlo doba života kad stalno nešto vrtim unazad. Pa analiziram jel moglo ovako il onako. Jel moglo bolje, brže, racionalnije, s manje ili više empatije. I onda, naravno, uvijek isti zaključak. Nešto je moglo, a nešto nije. Ostaje jedino činjenica da sam stjecanje materijalnog odavna odbacila kao ikakvu nit vodilju u životu. Ne mislim pri tome na skroman život i minimalne egzistencijalne potrebe.
I dalje me privlače mali stanovi, mikro kuće, minimalizam u domaćinstvu, male potrebe i malo svega. Često mi u Vali ponestane nečega pa se naprosto snađem. Jelo i bez toga bude ukusno. Kolač pohvaljen. Poneka gastro želja prigušena do dana odlaska u kupovinu. Koja uglavnom pokriva najmanje dva tjedna života. ON mi često kaže da nisam normalna u svojoj skromnosti. Ali ja se u svojoj koži osjećam dobro.
Umjesto male kućice, dobila sam veliku. Preveliku. Mogu spavat na jednom krevetu, sjedit na jednoj stolici, tuširat se u jednom kupatilu. I to koristim. Ostalih sedam soba, 7 kupatila...sve zatvoreno. Zjapi. Jer Stari je pronalazio sebe u dizanju katova. Sad sam u zamci. Između potrebe i fizičkih mogućnosti održavanja. Između dovoljno i preglomazno. Između htjeti to. Ili uopće ne.
I dok god sam ravnodušna prema bilo kakvom imetku, samo jedan jedini me razvaljuje. Preko svih granica. To je moj neodoljivi Slatkiš. Osjećaj punine koji me preplavi dok ga držim u naručju. Miris bebe koji je neodoljiv. Mekoća lica, toplina malih ručica, paperjasta stopala i pogled koji me kupuje u vremenskim mikro jedinicama. Gugutanje nepostojećeg jezika ljubavi. Plač grčića, crna kosica i zelene oke koje tek spoznaju svijet. Neusporedivo bogatstvo s ičim.
Vratila sam se iz Splita. Posejdon se smilovao i smirio sinje more. U Vali je i dalje sve olovno, naleglo, turobno. Al ja vidim samo svjetlo. Srce mi cvrkuće. I fućka mu se jel kiši il snježi. Preplavljeno je tolikom količinom ljubavi da se zaista prelijevam u svim smjerovima. Naprosto zaljubljena.
Brzo će opet četvrtak.
srijeda, 06.01.2021.
Hoće, neće..
Foto: otočka
Odavna se bojim koristit riječi plan, planiranje. Zna se zašto. Često se izjalovi. Subjektivno, objektivno, viša sila. Onda vidaj rane, razočarenje i tugu. Pa sam to zamijenila sa "bilo bi mi drago."
E, pa bilo bi mi drago da mi sutra da isplovit sa škoja. Da bilo šta vozi. Jer ne vozi. Da mogu do Splita. Vidit svoje. Mog najmlađeg slatkiša. Zagrlit. Poljubit. Koronu nemam. S nikim nismo u doticaju. Samo nas troje, Roki i mace posvuduše. Vidit zimi nešto ljudsko u Vali je ravno novom osvajanju Mjeseca u programu Apollo. Samujemo. Ko da i živimo na Mjesecu.
Dakle, bilo bi mi drago. Sve sam pripremila. Al hoću li, to u ovom trenu nitko ne zna. Valovi ogromni. Vjetar fijuče ko zmija ljutica. Ako ne isplovi iz Splita prema ovamo, nema se šta ni vratit. Tako dan provodim u zatočeničkim mislima. Pogledavam svako malo na sinje more. Osluškujem tramontanu. I gledam hoće li nebo razmaknut koprenu sivila.
Leđa me dobrano stisla. Ko da su se urotila s vremenom i mojim "bilo bi mi drago." Jedva da se mogu sama sa stolice pridignut. Al forca brufena će odradit svoje. Neće one u Splitu ni znat šta me snašlo. Samo nek se i ovo drugo odmota samo po sebi. I otvori put.
U mislima vidim Mojsijev štap. Bacam ga u more. Ono se razdvaja i ja sretna odlepršam.
Onda me ON prodrma i kaže, rekla si da ti ne dam zaspat. Jer nećeš moć po noći. Pa bolje da te u prvoj minuti razbudim.
I dalje na čekanju.
ponedjeljak, 04.01.2021.
Intermezzo
Foto: otočka
Samo na tren se nebeski urnebes smirio između niza sljedova proloma oblaka i grmljavine. Svi vrtovi su 30-ak centimetara pod vodom. A slapovi se, svako malo, sjure niz skale. Nit roba suha, nit terace čiste. Sve tufinano, vlažno, glibavo. Zaredalo ovako već danima. Iz svih gustirni voda curi vani. Prelivaju se od punine. Presaugani limuni truni i padaju na zemlju.
Iza ručka, na tren, nalegla utiha. Nestali svi glasovi. Osim kliktanja dva umirovljena galeba. Prelijena doletit na komadiće kruha koje sam im bacila. A onda sam shvatila kako su mudri. Čekaju da ribice počnu čokat kruh, a onda se sjure i obruše po pravi dalmatinski obrok. Koji je postao tako izlovljen i rijedak. Pa se galeb, simbol Jadrana pretvorio u škovacina. Na stotine ih kopaju po deponiju smeća.
I tu smo uspjeli, nekontroliranim ulovom, iz pohote, napravit disbalans u prirodi. Kao da je nama uopće stalo do ravnoteže. Možda samo do punog takujina. Kojim mislimo kupit i potkupit sve.
Al ne prolazi. Buna stiže iz zemlje i s neba. Opominje. Poziva na skromnost, skrušenost, poniznost i prihvaćanje poretka poštivanja viših sila. Ništa mi iz povijesti naučili nismo. Ni jedno udaranje po prstima nije bilo dostatno. Pamćenje nam od sveg postojećeg najkraće.
Ljudski rod. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji.
I onda se opet prolomilo s neba.
nedjelja, 03.01.2021.
Crta razgraničenja
Foto: otočka
Spavam malo. Premalo. Zato, u tim kratkim intervalima, sanjam neobjašnjivo puno. Plitkim snovima koje čak i zujanje jednog jedinog komarca prekida. U potonućima od minute, tri ili deset, ja naredam slojeve snova koje bi mogla prepričavat satima. Kad krenem pričat, ON uglavnom zakoluta očima pa sama kopam, analiziram. Tražim znakovlje. Poruke.
Gotovo bi se zaklela da me mama sinoć milovala po kosi. Svjesna da spavam, sanjam, nisam htjela otvarat oči. Prekidat tu čaroliju topline, radosti, ushita. Srce mi je lupalo sto na sat. Al prepustila sam se. Onda je sve stalo. Podigla sam kušin, gledala oko sebe i osim mraka, Njega i Rokija posred kreveta, nikoga. Prozor širom rastvoren. S pogledom na mračne oblake, mjesec koji se među njima pomalja i munje koje paraju nebo. Al osjet na glavi je ostao. Osjet u srcu je ostao. Ako su i samo snovi, divni su. Ponekad poslože susret, zagrljaj i prelivanje ljubavi s onostranim.
Zar i budni ne sanjamo?
Gdje je uopće crta razgraničenja stvarnosti od iluzije?
subota, 02.01.2021.
Dan očaja
Foto: otočka
Dan kad je nebo navuklo crni flor
Prekrilo se tugom
Nadvilo nad more
Zamolilo zemlju
Da priguši jecaje svoje
I svevišnje sile
Da pruže bar zrno utjehe.
Jer mame je nemoguće utješiti.
petak, 01.01.2021.
Labirint
Foto: otočka
Najdraže čestitke pristižu stalno na wats up. Mlađa zna. Teško nam pada ova udaljenost. Razumije zašto je tako. I da trenutno ne može bit drugačije. Pa u kontigentima šalje slike našeg Junaka. Našeg Mini Otočkoga. Koji je iz zdrave majčine utrobe zaronio u tren nebrige sustava. I morao se borit između ondje i ovdje. Između tame i svjetla. Nebo je dalo snagu svjetla. Isplivao je. Raste na oči. Prekrasno moje.
Sustav je toliko podbacio da ne treba biti pravnik i na temelju otpusnih papira, sa milijun posto sigurnosti, dobiti tužbu. Za nemarom ugrožene živote. Pretrpljeni strah. Neizvjesnost. Moguće posljedice. Nitko od nas nema za to ni volje, ni živaca. Iako bi vrijedilo. Kao opomena. Za svaku slijedeću trudnicu. I dijete koje ugleda svijet. Jer svijet je toliko mali da se sve brzo sazna. Isti sustav pogreški, propusta, straha, mogućih posljedica dogodio se, samo mjesec dana ranije, mladoj ženi s otoka. Čija kuća je na samo stotinjak metara od naše. U dva mjeseca, dva identična propusta.
Ali, kao i sve u životu, sam život ima svoje lice i naličje. Taj isti sustav, koji nas je zamalo zavio u crno, spasio je život mom Starom. Teški infarkt. Šansa preživljavanja operacije manja od 1%. Struka i ono šta ide u kuvertu odradili su posao maestralno dobro. Šansa od 1% pretvorila se, već treću godinu, u kvalitetan život.
Ista bolnica. Liječnici. Samo ljudi i oni koji su to malo manje.
Ostavljam ovo debelo iza sebe. Iako, strah je vrag. Svako malo izviri iznutra. I zavapi.
Gledam svog dječaka. Po milijunti put se prelivam preko svojih gabarita. Preplavljena emocijama za koje, do jučer, nisam ni znala da postoje.
Jutro je oblačnjikavo. Al sunce se pomalja i daje znak ko je gazda na nebu. Zahvalna sam na svjetlu, toplini i smislu života. Pa čak i onda kad sve izgleda bezizlazno. Život je labirint. U kojem ipak znamo vrata ulaska i vrata izlaska. Sve drugo je traženje sebe.
