morska iz dubina
subota, 09.01.2021.
Zaljubljena
Foto: Otočka
Došlo doba života kad stalno nešto vrtim unazad. Pa analiziram jel moglo ovako il onako. Jel moglo bolje, brže, racionalnije, s manje ili više empatije. I onda, naravno, uvijek isti zaključak. Nešto je moglo, a nešto nije. Ostaje jedino činjenica da sam stjecanje materijalnog odavna odbacila kao ikakvu nit vodilju u životu. Ne mislim pri tome na skroman život i minimalne egzistencijalne potrebe.
I dalje me privlače mali stanovi, mikro kuće, minimalizam u domaćinstvu, male potrebe i malo svega. Često mi u Vali ponestane nečega pa se naprosto snađem. Jelo i bez toga bude ukusno. Kolač pohvaljen. Poneka gastro želja prigušena do dana odlaska u kupovinu. Koja uglavnom pokriva najmanje dva tjedna života. ON mi često kaže da nisam normalna u svojoj skromnosti. Ali ja se u svojoj koži osjećam dobro.
Umjesto male kućice, dobila sam veliku. Preveliku. Mogu spavat na jednom krevetu, sjedit na jednoj stolici, tuširat se u jednom kupatilu. I to koristim. Ostalih sedam soba, 7 kupatila...sve zatvoreno. Zjapi. Jer Stari je pronalazio sebe u dizanju katova. Sad sam u zamci. Između potrebe i fizičkih mogućnosti održavanja. Između dovoljno i preglomazno. Između htjeti to. Ili uopće ne.
I dok god sam ravnodušna prema bilo kakvom imetku, samo jedan jedini me razvaljuje. Preko svih granica. To je moj neodoljivi Slatkiš. Osjećaj punine koji me preplavi dok ga držim u naručju. Miris bebe koji je neodoljiv. Mekoća lica, toplina malih ručica, paperjasta stopala i pogled koji me kupuje u vremenskim mikro jedinicama. Gugutanje nepostojećeg jezika ljubavi. Plač grčića, crna kosica i zelene oke koje tek spoznaju svijet. Neusporedivo bogatstvo s ičim.
Vratila sam se iz Splita. Posejdon se smilovao i smirio sinje more. U Vali je i dalje sve olovno, naleglo, turobno. Al ja vidim samo svjetlo. Srce mi cvrkuće. I fućka mu se jel kiši il snježi. Preplavljeno je tolikom količinom ljubavi da se zaista prelijevam u svim smjerovima. Naprosto zaljubljena.
Brzo će opet četvrtak.
