morska iz dubina
srijeda, 24.04.2024.
Riječi
Rekao je neću. A učinio je.
Rekao je, učinit ću. A nije.
Rekao je, možda. Odustao.
Rekao je, doći ću. Nije.
Rekao je, popravit ću. Pokvario.
Rekao je, molim te. Eksplodirao.
Rekao je, nikad više. Odmah ponovio.
Rekao joj, volim te. Ostavio modar trag na licu.
Pitao je zašto?
Okrenula mu je leđa i rekla, nikad više.
I onda zaključala vrata.
/Posvećeno mojoj voljenoj rodici/
ponedjeljak, 22.04.2024.
Mišanca
Hodi, srce moje, sve će tebe teta naučit pa ćeš znat sama poć uparat zeje. Dok smo vrludali oko suhozida, po maslinicima i vinogradima, zastajkivala je i s malin britulinom vadila iz zemje govoreći, ovo je morač, ovo žutinica, pa kozja bradica, divji luk, divja mrkva, loboda, tušt, broćika, kostrić..... Činilo se da nikad neću zapamtit sva ta imena, a kamo li napravit ikakvu razliku od najobičnije trave.
Punog naramka bi došli doma i sve istresli na stol pokriven plastičnon tavajon. Onda me teta učila kako se mišanca čisti. Moji rođaci su to već znali i velikon brzinon su razdvajali očišćeno i retaje. Teta bi kajinon vadila vodu iz gustirne i prala to zeje dokle god voda ne bi bila čista. Dala bi mi ogulit dva kumpira da ih izrežen na kockice i pokazala mi kako se to sve stavi u bronzin na vatru, a mišanca u kipuću vodu.
U veliku terinu bi sve procidila, obilato zalila s maslinovin ujem i začinila s krupnon soli. Na trpezi su već bila očišćena jaja u tvrdo, koja je to jutro digla ispod koka u štalici. I onda bi mi svi sjeli i obidovali.
Ma kako skroman, bio je to obred pun topline, nježnosti i privrženosti jedni drugima.
A sad hote spat, rekla bi teta i nas četvero bi se bez pogovora uputili na kat i polegli na slamarice.
I dok su Tonči, Mera i Vinka spavali ja sam poluglasno ponavjala, žutinica, kozja bradica, divja mrka i onda bi zastala.
Tek desetljeća kasnije sve mi je bilo prepoznatljivo po ledinama mog škoja. Al nikad više tako slatko kao za tin starin, drndavin stolon, s poslaganin škvorcanin latenin pjatima i klupi na kojoj smo sidili stisnuti jedni uz druge.
A sve ovo samo zato jer san danas bila na pazaru. I na jednon banku vidila stog mišance.
subota, 13.04.2024.
Bivša, 2.dio
I dio /objavljen na blogu 04.01.2024./
Dani uzavrele duhovne strasti, u kojima je Nebesko SVE kolalo njenim venama, mislima, udahu i izdahu, njenom sviješću i podsviješću, snovima i vizijama, njenom sada, ovdje i svemu što je, naprosto je presušilo.
Nakon toliko godina služenja potrebitima, nakon uzleta života, istinske spoznaje smislenosti sebe i svega što je, reda i poretka, dubokog razumijevanja svega i svih, nektar je ishlapio iz njene duše i našla se u bezdanu. Opustošena. Ogoljena. Prazna. Suvišna. Pogubljena. Dezorijentirana.
Od trena svoje samosvjesnosti odabrala je Svjetlo za život, Ljubav za vodstvo, Milosrđe za dušu, Oprost za razumijevanje.
U danima najveće zgužvanosti bila je s Njim i On s njom. Tek velikim protekom vremena javila se bolna suhoća duha. I to je presudilo da shvati da se ne uklapa. Da počinje krojit vlastita pravila. Prkosit tradiciji i obredu. Da je jedinstvena i neponovljiva na ovoj razini. Da ju je upravo Bog, u prskajućoj raznolikosti svoje kreacije, punine i svega što jest, stvorio upravo takvom kakva je.
Nakon 30 godina služenja, izašla sam iz reda, javila mi je. Skinula sam odoru časne sestre. Idem kao civil u misiju. S lakoćom se nosim s osudama. Znam da me ON ne osuđuje jer sam njegovo dijete. Možda samovoljna ali Njegova. Idem Mu služit. Na drugačijoj razini ali i dalje puninom srca.
Javim ti se čim se uhodam.
II dio
Mila moja, u Ruandi sam. Smjestila sam se. Ako možeš zamislit kako izgleda jad onda budi sigurna da je on gori od najgore noćne more. Na prostoru veličine pola Hrvatske stanuje 10 milijuna stanovnika. Posljedice strašnog genocida i danas su prisutne. Nedostaje hrane, lijekova i osnovnih potrepština za život. Smrt je domaćin na ovim prostorima. Ima nas jako malo, a potreba je nadljudski velika. Često sam puna 24 sata u pogonu. Dajem sve od sebe, beskrajno zahvalna da sam među najmanjima i najpotrebitijima među nama. Otišla sam iz sigurnosti samostana u nesigurnost vlastitog života. Al, kao da je to važno. Samo jedno prigrljeno dijete u mom zagrljaju, moj je svemir. Nebrojeno ih je tokom svakog dana.
Kud hrli ovaj svijet, slijep, gluh i glup? Ništa nije tako daleko da bi bezdušno zatvarali oči i samim time mislili kako zlo i nevolja ne postoje. Kako itko može mirno spavati u spoznaji da bi jedna jabuka, čaša mlijeka ili korica kruha istrgla dijete iz hvata smrti? Odlazak na Mjesec je ljudima prihvatljiviji od potrebitog djeteta pod nebeskom kapom. Molim i radim. Molim za ljudsko osviještenje dok ne bude kasno, ako kasno već nije, a radim jer je to smisao i svrha mog života.
Mila moja, hvala ti na potpori kad sam dvojila. Hvala ti jer nisi sudila ni osuđivala. Često sam i sama gladna al utažujem je zagrljajima. Javit ću ti se kad bude prilika. Ako ne, ne brini. Tu sam gdje pripadam. Svrha mog rođenja se ispunjava.
Grlim te sa još stotinu malih rukica koje ne znaju za bolje.
četvrtak, 11.04.2024.
Vrtuljak
Pita učiteljica malog Ivicu koliko je dva plus dva.
Pet, kaže on.
Ma, Ivice, razmisli malo, dva plus dva?
Pet, ponovi on.
Ivice, ako imaš dvije jabuke i ja ti dam još dvije, koliko je to.
Ma pet, boga ti gluvoga.
Evo, ovako izgleda svakodnevna komunikacija s mojim dragim Starim.
Ja u kupe, on u špade.
Ja šumom, on drumom.
I onda zavičem.
A on, šta se dereš.
I tako, u krug.
ponedjeljak, 08.04.2024.
Pobogu, zašto?
Zašto se ljudi vole svađati ispod razine dostojanstva? Svatko tko je povrijeđen, na bilo kojoj razini, može reć dosta je, ne želim više s tobom bit u paralelnom hodu, ovo je naše zbogom u daljem životu.
Umjesto toga, još dugo ispijaju jedno drugom krv na slamku, komuniciraju "biranim" riječima izravno ili preko posrednika, časte se uvredama, kletvama, psovkama, projektilima i inima. Zar civilizacijski doseg ide toliko unazad?
Postojalo je mirnodopsko vrijeme sklada i prijateljstva, druženja i tepanja, smijeha i suza, međusobne sapletenosti u emocijama. I onda, kad dođe kraj, umjesto imperativa sačuvat uspomene na segment suživota koji je bio lijep, kontaminira se sve, pa i vlastita osobnost koja je dionik svega. Bez obzira na kojoj strani bila.
Slušam mlađu ženu koja hoda ispred Starog i mene na dugoj šetnici i svađa se preko mobitela:
..kozo jedna, dabili kozo debela, koji me k... maltretiraš...koji oprost....odj... iz mog života, bile smo prijateljice, sad više nismo....j.... me se za tvoje zdravlje i oćeš li sutra crknut, crkni šta prije, popišat ću ti se na grob.... ti ćeš reć da sam ja bila s njim, a nisam, krvi mi Isusove, zadavit ću te j...... prasmaro..
Sve dalje je bilo puno ružnije od ovoga. Stari slabo čuje pa ga se ovo nije ni očešalo, al meni je zgrčilo želudac. Mogli smo samo usporit, iako je teško sporije od našeg prolaznog vremena. Mogli smo se okrenut, al, Stari zna reklamnu tabelu do koje hodamo i to je njegov amen.
Čula sam još završni dio kad ju je poslala u pič...mič, strpala mobitel u boršu i dalje nastavila pričat sama sa sobom.
Rekao bi čovjek na prvu, moderna mlada dama, skockana od glave do pete po posljednjoj modi, svježe fenirane duge kose, vidljivo njegovana. Al na drugu, nema tu ni d od dame.
I asfalt se pod nama topio od nelagode.
Zar ljudi zaista zaboravljaju kako je manje više?
Pa tako lako je reći zbogom. I ne osvrtat se.
srijeda, 03.04.2024.
Ande
Koliko je nagon za životom velik pokazali su preživjeli u padu aviona u Andama te davne 1972.godine.
Često sam propitivala šta bi napravila da sam bila sudionik te nevolje i pad preživjela?
Bi li bila spremna, u svrhu preživljavanja, jest ljudsko meso stradalih?
Ovo pitanje ne umanjuje činjenica da sam više od pola svog života vegetarijanac.
U pitanju su ipak život i smrt.
Je li uopće moguće odgovorit na ovo pitanje iz udobnosti vlastitog toplog doma. S prepunjenim policama frižidera i ledenice. Ormarima punim odjeće prilagodljive svakom vremenu. Higijenskim potrepštinama za jutro, dan, noć, zimu i ljeto, a sve na dohvat ruke.
Javno mnijenje je po saznanju kanibalizma bilo podijeljeno.
Od zgroženosti do odobravanja.
Nisam od onih koji osuđuju.
Ja bi se zasigurno začahurila i odlepršala na onaj svijet.
Ili nas, ipak, vanredne okolnosti stavljaju pred životne, moralne, etičke, religijske i svekolike dileme?
