morska iz dubina
nedjelja, 14.11.2021.
Baš novo vrijeme
Foto: Otočka
Svako lice nosi i svoje naličje. Tako i cesta koja se počela gradit prema Vali. Radovi započeti. Mehanizacija na terenu. Siječe se, na žalost, šuma, masline, planika. Bušilice ropću po stjenjacima. A vani teška južina. Kiša. Grmljavina. Glib do koljena. Kažu, radovi će trajat nekih šest mjeseci.
Eto, nove okolnosti na koje se treba priviknuti. Zaobilaznica nam sada ružni makadam. Dobar za kamione i džipove. Za vozila običnih smrtnika poguban. Al šta je, tu je. Do prvog trgovačkog centra nam sad treba 25 kilometara u jednom pravcu. Do prvog ičeg urbanog obilatih 20 km.
Postavljat će se i novi kabeli za telefone, pa kako je kopanje krenulo, veze se već gube. Internet još danas, možda sutra i gotovo. Izolacija nikad nije tako velika da ne bi mogla bit još veća. A s njom dolaze kušnje izdržljivosti i strpljivosti. Izdržljiva jesam. Strpljiva nisam.
Kako ću se sa svime nositi, već je priča za sebe.
Ako me nema na blogu, nisam otišla. Ni u primisli nešto tako.
Ako me nema na blogu da pišem, da vas čitam i komentiram, osjećat ću se loše.
Jer dio vas postao je moja svakodnevica. Lijepa i radosna.
Sad se i toga moram lišiti. I dobro promisliti čime i kako ispunit tu prazninu.
Još uvijek vjerujem u tehnološka čuda. Da će operater nekako doskočiti. Ništa ne obećavaju. Ništa ne govore. Osim da su ovo su velika infrastrukturna ulaganja. Pa kao takva valjda uključuju stentanost.
Do uspostave tehničkih postavki za meni dragi blogoživot u životu, svih vas pozdravljam i grlim. Da ne nabrajam poimenice. Oni koji se prepoznaju znaju da je od srca i s ljubavlju.
A ja ću još do sutra s radošću blogouživat.
subota, 13.11.2021.
I takih dana ima
Foto: Otočka
.....kad nemir svlada me
na pola
se dijelim
i ne znam
želim li bit
prva
ili ona druga
iz tog
.... bezvremenskog kruga
Obećala sam sebi da biram onu hrabru, snažnu i dostojanstvenu.
četvrtak, 11.11.2021.
Dan od privida
Foto: Otočka
Još jedan divan poklonjen dan s neba. Prepun sunca. Topline. Bonace. Spokoja. Barem privid da je sve tako kako vidim. S TV-a samo ružnoća. Brojke. Smrt. Neposluh. Nebriga za ikoga. Ni za same sebe. Ne mogu ne slušat. Bar jedne dnevno. Ionako smo posve izolirani pa da ne bude da smo i neinformirani. Neznanje ne opravdava. A znanje unosi nemir.
Vala zalegla u svoju mirnoću. Ovisi o nama. Našoj svijesti o važnosti održanja ravnoteže u svemiru. Ljubimo je pa nam uzvraća. A da li baš svi? Zasigurno ne. Za južine se nabije previše ljudskog otpada, nebrige i tolerancije na vlastiti smrad, zamotan u vječnu plastiku i gumu. Pa struje samo odnose i donose podsjećajući kako smo nestabilna stvorenja. Bez milosti za one koji dolaze poslije nas.
Iza ručka Stari u horizontali. On na nekoj makadamskoj stazi u kilometrima sam sa sobom. A ja lovim zrake ovog novembarskog dana, zahvalna na tolikoj količini svjetla. Zahvalna na mirnoći ovog bistrog mora. I pogleda uprtog u nebo. Njemu se svi okrećemo kad molimo. Za sebe. Bližnje. Druge. Svijet. Pa eto, molim milost za djecu i mlade. Da budu bolji od nas. Osvješteniji za prirodu i bližnjeg. Osvješteniji za opće dobro.
Na nebu oblačak. Poput ptice u letu. Zamolim ga da prenese molitvu. Jer oblaci najbolje znaju adresu primatelja.
ponedjeljak, 08.11.2021.
Mr.Bean
Foto: Otočka
Dok smo još bili svi na okupu u Splitu, cure na študiju, mi na poslovima, On nas je užasno nervira nepostojećin jezikon. Kojin je naziva stvari, pojave, ljude. Njemu je to bila komična baza, koja se godinama uvriježila. Pa danas imamo redovnu upotrebu riči ka Buhas, interplet, koku ruz, čuče, začičkarat, kokolo bokolo, kukvi, enčalo benčalo, čučurlu bučurlu i milijun takih. Cure su pinile, ja kolutala očima. Al On je osta ustrajan u svom novokomponiranom jeziku. Naravno, za kućne potrebe. Kojin je prebrisa 50% postojećih, u jeziku uvriježenih.
Onda smo došli u Valu. Cure su predahnule. Preuzele dil Njegova vokabulara. Ali samo u prigodama kad njima paše i kad in je baza. A meni je osta lingvist na 24 satno sučeljavanje.
Pa bi se ja na neka pitanje oglušila. Na odgovore ponajviše. Činila fintu da ga ne čujem i ne vidin. A bi On pojača dozu, svjestan da nervira ali i da je komičan.
Zadnjih misec dana dalo mu na pivanje. Doduše, super On piva. Al sad je krenija s izmišljenon mužikon. I još u nju uvaljuje nove, nepostojeće riči. Stalno me, huncut , pogledava i smijulji se. Ako počnen ronzat to je ka da san stisla papučicu od gasa. Ako mučin, grintan u sebi. Ka da je to zdravo?
I onda san zaključila da je ovo novokomponirano pivanje sve od pfizera. Neka je prošlo četiri miseca od druge dože, ma sigurno je od tega. Muko moja, šta će bit od treće. Eno se raspiva na Nadalinu, al ni jednu rič, šta to ona muti, ja ne razumin.
Spustila se do mora. Ono je trenutno utiho. Pa pričan ka pametna s pametnin.
A Njega san stavila na mute i ignore postavke.
petak, 05.11.2021.
Euro poticaj
Foto: Otočka
U firmi od puno zaposlenih puno je kompleksnih odnosa. Svakog bi se ponaosob moglo na pregršt načina secirat. I zaludit od zločestoće, zlobe, ljubomore, podvala, hijerarhije. Tko bi tu listu nijansi uopće mogao i nabrojat. Ipak, našlo se nas šest bliskih u kompi za dnevne kave. Za zajedničke marende u sobi. Za proslave rođendana. Za ulet jedna drugoj u volji i nevolji.
U međuvremenu, slijedom godina, razletile se mi na sve strane. Ali wats up grupa uvijek aktivna. Za podjelu radosti i tuge. Za davanje ili pružanje podrške. Najaktivnije smo za rođendanska čestitanja. Kad uvaljujemo slike. Svaka iz memorije svog mobitela. Onda se obilato rugamo. Bilo je pregršt radosti i bezbrižnosti kojih smo se danas tako rado sjetile. Neke druge brige su nas tada morile. Minorne. A ova današnja, sveopća nedaća, svima ledi krv u žilama. I sve odreda konstatiramo, jadna naša djeca. Kakva ih budućnost čeka? Je li moguće da je najbolje iza nas?
Divno je danas Euro napisao. Nije važno koliko je godina u našem životu, već koliko je života u našim godinama. Hvala ti, Euro, za dodatni poticaj. Kad već nisu sredstva EU za poticaj razvoja otoka, nek bude poticaj za život životu.
utorak, 02.11.2021.
Šta je nama?
Foto: Otočka
Je li nas zaista nije strah?
Je li nam svejedno?
Je li homo sapiens mutirao u gnjidu?
Jesmo li slijedom toga postali bešćutni?
Jesmo li umrli unutar samih sebe?
Gasimo planet. Bestijalno ubijamo. Ljude i životinje. Druge i drugačije. Međusobno smo si netrpeljivi. Dijelimo se na one i ove. Nestajemo.
Zaista nas nije strah?
Ili smo samo bahati?
