morska iz dubina
četvrtak, 11.11.2021.
Dan od privida
Foto: Otočka
Još jedan divan poklonjen dan s neba. Prepun sunca. Topline. Bonace. Spokoja. Barem privid da je sve tako kako vidim. S TV-a samo ružnoća. Brojke. Smrt. Neposluh. Nebriga za ikoga. Ni za same sebe. Ne mogu ne slušat. Bar jedne dnevno. Ionako smo posve izolirani pa da ne bude da smo i neinformirani. Neznanje ne opravdava. A znanje unosi nemir.
Vala zalegla u svoju mirnoću. Ovisi o nama. Našoj svijesti o važnosti održanja ravnoteže u svemiru. Ljubimo je pa nam uzvraća. A da li baš svi? Zasigurno ne. Za južine se nabije previše ljudskog otpada, nebrige i tolerancije na vlastiti smrad, zamotan u vječnu plastiku i gumu. Pa struje samo odnose i donose podsjećajući kako smo nestabilna stvorenja. Bez milosti za one koji dolaze poslije nas.
Iza ručka Stari u horizontali. On na nekoj makadamskoj stazi u kilometrima sam sa sobom. A ja lovim zrake ovog novembarskog dana, zahvalna na tolikoj količini svjetla. Zahvalna na mirnoći ovog bistrog mora. I pogleda uprtog u nebo. Njemu se svi okrećemo kad molimo. Za sebe. Bližnje. Druge. Svijet. Pa eto, molim milost za djecu i mlade. Da budu bolji od nas. Osvješteniji za prirodu i bližnjeg. Osvješteniji za opće dobro.
Na nebu oblačak. Poput ptice u letu. Zamolim ga da prenese molitvu. Jer oblaci najbolje znaju adresu primatelja.
