morska iz dubina

ponedjeljak, 28.11.2022.

Nepoznate duše




25.11.2022. Petak. Mračina. Dva sata u noći. Stari kašlje. Hriplje. Dižem se. Podižem mu kušine. Mirim fibru. Dajem topli čaj. Vraćam se nemirna u svoj krevet. I da hoću, ništa od spavanja. Pa tako već desetak dana unazad. A po kući sam užurbana. Sutra je moj dan i obiteljski ručak u punom sastavu. Moj prvi rođendan s dva nova člana obitelji. Najdražim bićima pod nebeskom kapom. Tim više jer slavimo moj i unukov rođendan u isti dan. Vadim špikovani frikando iz paca. Pašticada u povojima. To oni vole. Biskvit za tortu se peče. Krema pod mikserom. Sve miriše na feštu. Usred šušura zvoni mobitel. Zlokobno. Tata vam ima upalu pluća. Vodite ga na hitni pulmološki.

Ostavljam sve. Odlazimo. Želudac mi u grču. Pulmologija. Na njoj sam svakodnevno provela maminih zadnjih 6 mjeseci. Tu sam joj utisnula zadnji poljubac. I zadnji put je držala za ruku. Sve dok nije prešla s onu stranu. I ostavila mi vječni osmijeh. Suze nahrupile. Al ne dam. Takva sam. Sve u sebi zadržavam.

Četiri sata su. Popodnevna gužva. Nama je čekati. Nervozno šetam gore dole. Ne znam gdje s rukama. Gdje sa sobom. Gdje s mislima. Grlim tatu i tapkam ga po leđima. A on tih, miran, s beskrajnim povjerenjem u svaki moj pokret. Al kašlje i kašlje. Pet sati. Ništa se ne zbiva. Šest. Ništa. Sedam. Ništa. Onda je došla smjena. Opet ništa. Hladno je. Skidam jaketu i prebacujem je Starom preko nogu. Uzimam mobitel. Kopam po njemu. Idem na blog. Nisam bila danima. Naprosto nije bilo kada. Listam. Širim oči. Neke nominacije. Pozitivka!! Šušunjara!! Ja??
Čitam. I onda se ono nešto prelomilo u meni. Zaplakala sam bez imalo nelagode. Bez imalo srama. Taklo me do epicentra. Toliko topline od nepoznatih žena. Toliko srdačnosti od nekoga koga nikad vidila, ni čula nisam. I dok sam otirala suze, pogledavala me starija žena s vidljivom blagošću u očima. Sa štakom pod pazuhom, pridigla se, prišla mi i zagrlila me. Bit će sve u redu s tatom, ne brini. U tom trenu kao da je na mene izlila novi zdenac suza. Kako joj išta objasnit? Zagrlila i ja nju i rekla joj, bit ćete i vi dobro.

Nepoznati ljudi i nevidljive niti koje spajaju. Koliko veličine u onoj "svi su ljudi braća." Svi jesu, osim onih koji nisu. I koji to nikada neće biti. / Pozitivka i Šuši, hvala vam velika. Nije meni do nikakvih nominacija. Meni je do duše. A izlile ste je na mene obilato./

Osam sati. Ništa. Devet sati nešto. Deset sati, čekamo nalaze. Zar ću zaista dočekat rođendan u ovom hladnom hodniku prepunom pokretnih kreveta. A na njima ljepljive trake s ispisanim "za popravak."
Jedanaest sati. Upute specijaliste: strogo ležat na visoko, nastavit s antibiotikom i kontrolni rtg. U slučaju pogoršanja doć hitno.

26.11.2022. Subota
Ponoć. Kući smo. Upravo vrijeme koje mi je upisano u rodni list.

I da, taj dan smo profeštali. Sve sam stigla i ubrzano nadoknadila. Stari je vrckasto pokušavao izračunat koliki bi bio zbroj mojih i njegovih svjećica na torti. Nije važan broj, rekla sam mu. Važniji je broj osmijeha kojeg dajemo i primamo. A tu me Nebo bogato nagradilo.

28.11.2022. u 15:22 • 36 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.11.2022.

Obaveze


Foto: Otočka

Nekad se prostor vrijeme zaista zgusne. U brdu obaveza, dužnosti, ljubavi, pažnje, brige i skrbi. Poput spužve upija sate u danu. I on odjednom postane prekratak za išta van akutnog i aktualnog.
To je moja trenutna faza.
Prihvaćam. Odrađujem. Reduciram sve šta nije pod moranje. Tako otvaram prostor za one koji su u potrebi. Stavit ih u centar zbivanja. I pružit im šta potrebuju u svakom pogledu.

Ako me na neko vrijeme nema, samo da se zna zašto.

10.11.2022. u 09:13 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.11.2022.

Nježnica


Foto: Otočka

Misec studeni. Još uvik kratki rukavi. Šetamo lučicom na Mornara. Upijan sunce. Ono je meni sve. Svitlo života. I mog krvotoka. Koji prede na toplinu. Na moru utiha. U zraku isto. U Vali smo znali u ovo doba godine još zaplivat. Više ON nego ja. Al i ja sam se junačila. U prosincu. U siječnju. U veljači. Čim bi mi ON reka da to nije za mene, zapalija bi fitilj. I bilo bi po moju. Oduvik sa mnon tako. Ne rodilo šta nije za mene.

Taka san od malena. Na svaku izgovorenu, nije to za tebe, započinjala bi sve. Pituravat zidove soba. Drverinu. Karton deverom strugat parkete. Lakirat ih. Starom pomoć oko pajola iz kaića. Veslat. Peć na gradele. Ništa od toga nije umanjilo navečer se skockat. Sredit se po zadnjoj modi. Obuć postole na take. I bit dama.

Nikad nisan volila da mi iko kaže da nešto nije za mene. Jer san žensko. Nježniji spol. U Dalmaciji je taj nježniji spol nosija na leđima naramke drva. A muž hoda iza njih. Prva moja teta. I veliki dil žena na škoju. Svojim dičjim očima sam to gledala.

Žene su trpeće. Iznile su, kroz povijest, čudo na svojin plećima. I u svojin srcima. Žene nose trudnoću. Rađaju. Doje. Majke su. Ma kako poslovno uspješne bile, domaćice su. Svojin muževima su žene. Neviste svojin svekrvama. Dica svojin starin roditeljima. Ne kaže se zaludu da žene drže tri kantuna kuće. Meni je mama govorila, muko moja, cila si nježna i krhka. Al ko te ne zna reka bi da si maslačak. I da će te propuh raznit. Al nisi. Na mene si. Jaka i svoja. Taka i ostani. Tako i dicu odgajaj. Šta više znaju, više će vridit.

I dok, šotobraco, šetamo lučicon, ON meni: sad bi ti reka, evo da se nećeš okupat...al neću ti to reć. Evo, nisan to reka.
I nasmijemo se.
Inače, zna se šta bi mala, zvana nježniji spol, napravila.

07.11.2022. u 15:10 • 28 KomentaraPrint#

srijeda, 02.11.2022.

Kokošinjac s pogledom


Foto: Otočka

Stari i mama u Vali. Već dobrano domoroci. Bez struje, vode, ceste. Zazivanje kiše skoro ko obred. Da napuni gustirnu. Mali frižider na plin. Prepoznatljiv miris petrolejke za noć.
Mama ko zmajica. Nosi blokete. Pomaže u gradnji. Ide u ribe. Vesla. Diže parangal. Kuha za 20 kad je nalivanje terace. Kuha za 30 kad se skupi šira obitelj. Jer se uvik za sve feštavalo u Valu. Čiji god rođendan bio. Koji god praznik bio. Znalo se. Mama ko kapo od svega.

Odlučila ona kupit pet koka nesilica. Svakoj dala ime. Nosile su te koke zlatna jaja. Jer im je davala ostatke hrane. Ali i kuhala male bodeče iz mriža popuna. Koje nisu jeli. Jer su bili razmaženi na oboritu ribu. Kao i ja. Tako me naučilo. Pa im dodavala u jelo maslinovo. Pa doručak. Pa ručak. Pa večera. Za međuobrok su kljucale po izboru. Jer su bile slobodne. Samo noćile u kućici. Kućici s pogledom. Valjda su im zato jaja bila ko dragulji. Rekoh, jaja po zlato.

Koke nosile i nanosile. Mama ih skupljala. Ukrcavala u trajekt. Ja dočekivala. Djeca jela. I tako, dugo, dugo. Dok nisu prestale nosit.

Onda je rekla. Sad ću ih "sredit." Pa će dica imat lipo domaće.

Ja se žestoko pobunila. To nije pošteno. Godinama ti donose i obilato daruju. Sad, kad su za penziju, ti ćeš ih ubit. Par dana mog godišnjeg pretvorio se u žestoku raspravu zašto da, zašto ne. Na kraju sam pretužna rekla, tako bi onda trebalo tebe i tatu. Kad budete stari. I kad ne budete više plodonosni. Znala sam da sam im "čudna." Da ne jedem meso. Da bi ko Noa sagradila arku i u nju potrpala sve životinje svijeta. Da sam s ulice svega i svačega živoga donosila doma. Hranila, udomljavala, oživljavala. Ali, ovo im je bilo neshvatljivo.

Mjesec dana kasnije stigao je trajektom paket iz Vale. Dočekala ga. Smrznute lignje, sipe, hobotnice. Fete gofa, zubaca, kirnje. I više komada četvorina koke.
I cedulja ispisana maminom rukom. "Ti jedi šta i kako oćeš. Punoljetna si. A unuke nek same odluče kad budu na to spremne. I kad odrastu. Voli vas svih mama, baka i punica."

Preispitivala sam puno puta koliko sam licemjerna. Ne jedem meso. Jedem ribu. Licemjerna sam. Prihvaćam.

Ovaj post je za tebe, mama.
Zbog Starog ne mogu na otok. Upalit ti svijeću. Stavit cvijet.
Znajući te, draže ti je ovo i ovako. Pogotovo kad priznajem krivnju.:-)
Nisi bila od klanjanja mramoru. Na tebe sam. I još puno stvari sam na tebe. Nadam se da vidiš. Gledaš. I da se smješkaš. Žao mi do neba da ne pjevam ko ti.

Mami, volim te. I naravno da ono nisam mislila zaozbiljno.

02.11.2022. u 14:53 • 32 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2022 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi