morska iz dubina
ponedjeljak, 28.11.2022.
Nepoznate duše
25.11.2022. Petak. Mračina. Dva sata u noći. Stari kašlje. Hriplje. Dižem se. Podižem mu kušine. Mirim fibru. Dajem topli čaj. Vraćam se nemirna u svoj krevet. I da hoću, ništa od spavanja. Pa tako već desetak dana unazad. A po kući sam užurbana. Sutra je moj dan i obiteljski ručak u punom sastavu. Moj prvi rođendan s dva nova člana obitelji. Najdražim bićima pod nebeskom kapom. Tim više jer slavimo moj i unukov rođendan u isti dan. Vadim špikovani frikando iz paca. Pašticada u povojima. To oni vole. Biskvit za tortu se peče. Krema pod mikserom. Sve miriše na feštu. Usred šušura zvoni mobitel. Zlokobno. Tata vam ima upalu pluća. Vodite ga na hitni pulmološki.
Ostavljam sve. Odlazimo. Želudac mi u grču. Pulmologija. Na njoj sam svakodnevno provela maminih zadnjih 6 mjeseci. Tu sam joj utisnula zadnji poljubac. I zadnji put je držala za ruku. Sve dok nije prešla s onu stranu. I ostavila mi vječni osmijeh. Suze nahrupile. Al ne dam. Takva sam. Sve u sebi zadržavam.
Četiri sata su. Popodnevna gužva. Nama je čekati. Nervozno šetam gore dole. Ne znam gdje s rukama. Gdje sa sobom. Gdje s mislima. Grlim tatu i tapkam ga po leđima. A on tih, miran, s beskrajnim povjerenjem u svaki moj pokret. Al kašlje i kašlje. Pet sati. Ništa se ne zbiva. Šest. Ništa. Sedam. Ništa. Onda je došla smjena. Opet ništa. Hladno je. Skidam jaketu i prebacujem je Starom preko nogu. Uzimam mobitel. Kopam po njemu. Idem na blog. Nisam bila danima. Naprosto nije bilo kada. Listam. Širim oči. Neke nominacije. Pozitivka!! Šušunjara!! Ja??
Čitam. I onda se ono nešto prelomilo u meni. Zaplakala sam bez imalo nelagode. Bez imalo srama. Taklo me do epicentra. Toliko topline od nepoznatih žena. Toliko srdačnosti od nekoga koga nikad vidila, ni čula nisam. I dok sam otirala suze, pogledavala me starija žena s vidljivom blagošću u očima. Sa štakom pod pazuhom, pridigla se, prišla mi i zagrlila me. Bit će sve u redu s tatom, ne brini. U tom trenu kao da je na mene izlila novi zdenac suza. Kako joj išta objasnit? Zagrlila i ja nju i rekla joj, bit ćete i vi dobro.
Nepoznati ljudi i nevidljive niti koje spajaju. Koliko veličine u onoj "svi su ljudi braća." Svi jesu, osim onih koji nisu. I koji to nikada neće biti. / Pozitivka i Šuši, hvala vam velika. Nije meni do nikakvih nominacija. Meni je do duše. A izlile ste je na mene obilato./
Osam sati. Ništa. Devet sati nešto. Deset sati, čekamo nalaze. Zar ću zaista dočekat rođendan u ovom hladnom hodniku prepunom pokretnih kreveta. A na njima ljepljive trake s ispisanim "za popravak."
Jedanaest sati. Upute specijaliste: strogo ležat na visoko, nastavit s antibiotikom i kontrolni rtg. U slučaju pogoršanja doć hitno.
26.11.2022. Subota
Ponoć. Kući smo. Upravo vrijeme koje mi je upisano u rodni list.
I da, taj dan smo profeštali. Sve sam stigla i ubrzano nadoknadila. Stari je vrckasto pokušavao izračunat koliki bi bio zbroj mojih i njegovih svjećica na torti. Nije važan broj, rekla sam mu. Važniji je broj osmijeha kojeg dajemo i primamo. A tu me Nebo bogato nagradilo.
