morska iz dubina

utorak, 29.06.2021.

Rossovki


Foto: Otočka

Kriza je dio sinusoide života. Pa mi naleti. Očekivano ili ne. Ponekad baš iznenadi nenadanošću. Zgužva mi nutrinu. Izokrene stvarnost. Realnost se na tren poljulja. Sve dobro mi postaje manje dobro. Imati se transformira u bolje ne imati. Svo svjetlo i sunce preblještavo. More premodro. Sama sebi tijesna pod kožom. Pa zaronim u vlastite dubine guleći se sloj po sloj. Pitanja puno, a odgovora malo. Nedostatno. Rovarim tako po sebi. Satima, rjeđe danima. Stavljam ljutu travu na ljutu ranu samoranjavajući se nepostojećom krivicom. Kao da je Split na kraju svijeta.

Onda, na blogu, vidim sliku drage Rossovke. Koja slavi četvrto novorođenje. Nasmijana i sretna na danoj prilici novog života. Svjesna da se od vlastitog sebstva više ništa ne daje u ništa i isprazno. I dalje piše iz razrovane Petrinje, suočena svakodnevicom grada koji izdiše pod vlastitim bremenom urušenosti.

Pa se trgnem. Ljuta, ko zmija ljutica, na samu sebe. Na poskliznuće u ništa. I na ništa. Na stranputicu u bezdan, kojom posrnem. Na zgrčenost bez razloga. Na ljutnju bez ljutnje. Na usukanost bez povoda.

Draga Rossovka, samo pogled na sliku poslije tvoje prometne mi je bio dostatan. Da se otčahurim. Otpetljam. Udahnem. Rastresem. Odljutim. Nasmijem. I nastavim di sam u rano praskozorje na tren zastala. Jer mi se Split učinio nedostižnim.

Hvala ti, draga. Uvijek, baš uvijek odašiljemo poruke. Samo je pitanje prepoznajemo li ih.

29.06.2021. u 21:22 • 37 KomentaraPrint#

subota, 26.06.2021.

Bilo jednon (10)



Foto: iz obiteljskog albuma, ja maturantica

Sva dica restu i jednon narestu. Tako i ja. Naj san volila litnje školske praznike jer ni bilo dileme di ćemo poć. Hodili smo i zimi na škoj. I lipo je bilo u sva doba. Uvik puno posla oko kuće koja je resla nebu pod oblake. I uvik veselo s mojin kužinima, di nan je samo nebo bilo granica.

Mero je, od nas tri ženskice, najprin postala cura. Prva je počela nosit ređipet. A ja san još dugo bila taka da mi se samo po licu znalo šta mi je sprida, a šta zada. Kod mene je sve to nekako išlo sporo i ka da mi nešto ni dalo da izresten brzo. Nego da šta duje frajam u dobu, koje mi ni sad ne da mira koliko je bilo lipo.

U trećen gimanzije san došla na zimske praznike i na poklade, di je Mero bila Zoro, a ja prinčipesa.
Tad san se prvi put pojubila onako zapravo. I deboto onesvistila kako je bilo lipo. Dopisivala san se nekoliko miseci s tin momkom koji je bi pomorac, ma kad je došlo pismo u kojen mi je napisa da su crnčuge na brodu line i ništa ne fatigaju, dobi je oproštajno pismo. Ja san bila odgojeno i osvišteno dite. Niko se nikad ne smi zvat pogrdno i bez poštivanja.

Lito, nakon mature, je bilo zadnje lito mog redovitog i učestalog dolaska na škoj. Već san pomalo škicavala, vadila se na litnje rokove na fakultetu, ispite, rad preko student servisa. Al zato su otac i mat već bili u Vali za stalno.

Mero se puno rano udala i rodila. Vinka isto tako. Samo san ja išla nekin "normalnin" puten di je najprin tribalo završit fakultet, zaposlit se, udat pa onda ić na dicu.

Moja dica, moje voljene cure, znaju skoro sve o mom ditinjstvu. Puno san in o njemu pričala. Često, prid spavanje, umisto Pepeljuge i Snjegulice. Prenila san in i govor škoja pa danas znamo u zezanciji bacit turu kad nas raspoloženje odvede u ten smjeru.

Odavna nisan mala djevojčica iz priča "Bilo jednon", al ona u meni živi ka upaljena šterika i ka pik misto u koje se rado skudrin. Sad san već i baka prelipog unuka. Opet u Vali, ka na početku priče. I vajda samo nebo zna je li Vala moje zadnje odredište ili će mi ispunit žeju i vratit me u Split. Di pripadan.

26.06.2021. u 13:58 • 32 KomentaraPrint#

petak, 25.06.2021.

Bilo jednon (9)



Foto: ja, Mero, Vinka...iz obiteljskog albuma

To šta san jedinica me rastuživalo oduvik. Nikad nisan pribolila da neman brata ili sestru. Dok su svi oko mene imali doma s kin se igrat, ja san stalno tražila družbu. Zato mi je lito bilo posebno u srcu. Jer na škoju me uvik čekalo mojih troje kužina. Mero, Vinka i Tonči. Bili su mi i ostali najbliži. Najveći dil svega, šta san pregrmila u ranon ditinjstvu, bilo je u kumpanji š njima. Kad bi došla, pokušavala san u najkraćen vrimenu svladat njihov govor. Da se šta prin uklopin. I buden posve Blajka iz Blata. I kad bi, držeći se za ruke, šetale Zlinjama, ispod mirisnog tunela o lipa, stare žene bi kukuvižavale i govorile, ove dvi bile su Pavetove, ma ova črna je Zoričinka. Moj pra, pra, pra dida je bi poznat po tome da se diza puno rano za poć u poje. Pa je dobi nadimak Zorica. Tako naše prezime nosi ti dodatak. Po njemu se razlikujemo od puno familja s istin prezimenon.

A nas četvero dice se penjalo di se ne smi, kupalo di se smilo još manje, ronilo do bola u ušima, lomilo ruke, noge i ka tajnim zavjeton štitili jedni druge. Ako bi bili u kazni, Mero se svađala, Vinka bi uvik činila kuco i gledala u pod, Tonči, najmlaji, se krivija, a ja bi, ka gradsko dite, sve izgladila na lipo sa skužajte, nećemo više nikad. I digla bi se na prste pojubit tetu i reć joj da mi je ona najdraža o svih. Onda bi nan ona brzo oprostila pa smo mogli nastavit di smo stali. Od svih smo mogli malo više ušićarit osin mojoj mami. Njena je bila prva i zadnja. I amen je bi njen. Nismo ni pokušavali jon zdrucnit na išta njeno. Činili bi kuco da se zrak pročisti dok nan se ne bi otvorila rajska vrata od dvora, koji je zapamtija od svega i svih najviše. Na kamenu ploču smo, krivin i nemuštin potezima, urezali početna slova naših imena. Neka se zna ko je tu bi. I neka dvor priča, bilo jednon.....

25.06.2021. u 14:13 • 33 KomentaraPrint#

četvrtak, 24.06.2021.

Bilo jednon (8)





Foto: iz obiteljskog albuma

Otac je puno strpjenja i truda uloži u prvi drveni kaić. Bira je drvo, meštre, sve je stentno nadzira. To su lito arivali iz Australije baba i dida. Imali su nike carinske povlastice za kupovat bilu tehniku, elekroniku i još nešta pa je otac, na didino ime, vazeja Yanmar motor. Svi su govorili da je kaić jadno lip i prva liga.

Ka je bi gotov, došlo je vrime za porinut ga u more. Otac je reka da ću ja, ka jedino in dite, bit kuma. Meni se to činilo nešto puno veliko. Malo san se pravila važna jerbo san vidila da su kužini Mero, Vinka i Tonči đelozi na mene.

Barba mi je doda bocu o šampanje i reka kako da udren o provu. Ma ja san se jadno pripala da ću raseč ruku. Tako nisan ni vazela bocu kako triba nego san je samo itila na korniž o prove. Boci ni bilo ništa. Pala je u more cila cilcasta. Teta je rekla da to ni dobar znak i to me jadno zabolilo i najidilo. Izvadili su bocu i drugi put san s njon oštropila svon snagon tako da se razbila na milijun bokuni. Brod je bi kršten i otac je s cilon familjon učini đir do Vale. Tu smo se prvi put iskrcali na zemju, na kojoj će posli izrest kuća.

Teta je opet spominjala krštenje broda i govorila mi, ma zlato moje, kako to nisi uspila razbit o prve. Ni to dobro. I tako mi je taj lipi dan osta u sjeni da nešto nisan učinila kako vaja. I uša mi straj u kosti oće li se zbog toga potopit i otac i kaić. Mat me strog pogledavala i glasno rekla, danu se ne musi, jesan li ja tebe, možda, učila da viruješ u bapske priče.

Povijest te lipe barke je bila sve samo ne tužna i tragična. Osin po ribe. Otac je s njim bi svugdi. I po bonaci i po velikin neverinima. Jednon ga je zakačila i pijavica u lastovski kanal, ma srićon ne njen središnji dil. Doni je ti kaić puno veseja, druženja, izleta, a ribe da ne govorin. Bi je veli i težak za veslat, ma puno puti san ga, ja žilogriz, veslala kad smo noću išli svitili. I sve san komande naučia: šija s desnon, voga s livon, nazad obe, naprid obe. Jer tribalo je bit precizan, da otac iz škafa o barke ostima dođe iznad ribe i itne ih na nju. A ja sam tada imala samo 10 godina.

Plavi kaić je prošlost. Otac ga je proda neken kužinu i kupi plastičneg s kabinon. Taj plastičnjak je voda o cukra u odnosu na prvi drveni. Osta je lišen priča o njemu, ostaće i daje kaić bez karizme. Jednostavno, pojia ga prvi. Najboji.

24.06.2021. u 13:49 • 27 KomentaraPrint#

srijeda, 23.06.2021.

Bilo jednon (7)







Foto: iz obiteljskog albuma


Kad su moji baš ugrubo digli prizemje sa dvi prostorije, ni nan prestala dolazit kolona svih koje smo znali. Nešto stare mobilje su donili iz Splita, nečega su se rišili susidi, svakako, jedna kamara je bila pristojna. Sve se prenosilo kaićem jerbo ni bilo ceste. Još uvik ni struje. Drugi dil kuće u prizemju je bi magacin od oca. I tu je bilo sve o ribe. Mriže, parangali, vrše, alat i jedna stara posteja. Vonjalo je po freškini ali nama je ti miris bi svakodnevica. Sve je to bilo još ugrubo napravjeno, samo s bloketama, ništa inkartano, ništa sređeno. Al bi je, kao se reče, krov nad glavon

Dolazila je tu sva rodbina iz Australije, prijateji iz Splita i cile bivše Juge. Pomalo i prijateji od prijateja. Sve se kod nas slavilo šta se liti slavi. Državni praznici, rođendani, imendani, a često se slavija sam život. Bez posebnog povoda. Spavalo se po podu, na teraci i na provi od kaića. Nikoga ni bilo briga di će leć. Samo da se imaju di opružit. I da se zna da pripadaju jednoj kući. Jednoj familji. Puno se pivalo. Deboto svaki dan i svaku noć. Mat je predvodila jer je imala puno lipi glas.
Svima se bilo drago kupat i sunčat. Posebno hodit s ocen na more A ni izist bokun lipe ribe ni bi na odmet. Mat je jadno lipo sparićavala spizu, a otac je bi zadužen za gradele. Ribe ni falilo jer se stalno hodilo u đitu i dobro se ćapavalo.

Jednon je teta pitala mater da kako ona može izlazit na kraj s toliko čejadi kroz kuću. Da je to priko svake mire. I još je lito i vrućina i ona ni baš najbojeg zdravja. I da kako to sve čini s osmjehon, veselo, u letu i s lakoćon. A mat je odgovorila, jebeš, Mare, kuću u koju niko ne dolazi. Ili ne vaja kuća ili ne vajaju judi u njoj.

Prošlo je jadno puno lita od tada. Ma se uvik sitin te mamine. I činin isto kako ona. Džaba otvorena vrata korte o kuće ako je srce zatvoreno.

23.06.2021. u 14:01 • 30 KomentaraPrint#

utorak, 22.06.2021.

Bilo jednon(6)



Foto: iz obiteljskog albuma

Doručak, obid i večera su bila tri jela koja su se poštivala. Voće je reslo oko kuće pa ako bi mi dica ogladnili sami bi ubrali, izili i bili mirni. Serviranje ni postojalo. Vazeli bi poticu, iz terine kaciolom nalili čaj i sa grede, na kojoj je visija kolut tvrdih kolača, bi vazeli jednoga, pripolovili, točavali i to je bi doručak. Teta bi znala dignit freška jaja ispod kokoši, probužat dvi buže na svakon kraju i dat dici da to posrču. Nakon šta san se prvi put na to izrigala, bila san povlaštena, pa bi meni jaje žbatila s cukron. To je bilo lipo. U gradu bi mi mat kupila toplu kiflicu i namazala s maslon, uz to topli kakao, stol je uvik bi šestan, uredan i složen za svaki obrok. Ma kad bi došla na škoj, ništa od tega ni bilo tako.

Za obid bi teta stila na trpezu veliku terinu punu zeja, kojeg je jutron brala. Uz to bi pofrigala srdele, gere, gavune ili bi u lateni pjat stila očišćene slane u maslinevon uju. Kruv u tete nikad ni bi freški. Ona bi ga utorkon pekla u krušnoj peči za cilu setemanu, ali bi ga dala jist tek u sridu. Da se ne nagulozamo na freški i sve izimo prvi dan. U tete su bili lateni pjati, aluminijske žlice, a brljava justa od jela smo brisali o ruku. Lipo je ona varila i uvik san boje jila na škoju nego doma.

Kad bi kogod od starih, na tovaru, doša iz Sela, doni bi u masni papir martadelu ili paštetu koja bi zavonjala po kući i u dvoru. Onda bi oni rastrli tu kartu na kameni stol, seli bi i izili. Iz istog pota, koji je kruži okolo, svi su pili vino. Mi smo dica vodnili narančadu. Koja se prodavala u malin narančastin bidunima.

U konobi je vonjalo na stare bačve, tufinu, vino i kvasinu. I govorili su da su stili otrov za miše. Tu nisan ulazila jerbo se stalno pričalo kako je miš doša na posteju od očeve najmlaje sestre i ugriza je za prst o noge. I da je jedva izvukla živu glavu. Tako smo miši i ja zauvik ostali zakleti neprijateji.

Navečer bi teta užegla petrolejku. Onda bi svi bili na okupu. Na ognju bi, u jednoj staroj teći, pofrigala pršurate i toga smo uvik mogli izist jadno puno. Opet bi dobili čaj od mažurane i čeline jubice. Poslin večere bi se prostrli po podu, na starin krturima, malo pričali, smijali se i pozaspali do novog jutra.

22.06.2021. u 15:10 • 28 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 21.06.2021.

Bilo jednon (5)


Foto: Lastovo 1964. Otac i mat s terinom popare

Otac je za marendon reka svon bratu Velkotu i mami, šta se vama čini da gremo koji dan na Lastovo. Velko je odma reka ala homo, a mat je izbečila oči. Meni je srce zatrepećalo od radosti. I sparičali smo se. Kruh, voda, konzerve, uje, vino, kapula. Sve drugo za izist, šta se ulovi tamo.

Iskrcali smo se na Sestrice. Učinili su šator od starih deka. Bidune s vodon su vrgli u more da se puno ne steple, a kruh se obisija na granu o bora. Nigdi ni bilo žive duše.

Jadno tvrdo i grbavo je bilo spat u šatoru. Cidili smo se u znoju. Komarci i papatači su nas izili. Ma o tome se ni vele pričalo. Vengo samo o tome kako će se vrć mriže i ćapat obid. I parilo se da smo se podilili na grupe. Veli o velon poslu, a ja mala o svon. Skakučući po mrkenti i po omiljenim mi grotama išla san učinit đir oko cileg škoja. Kad bi se umorila sela bi u hlad ili skočila u more. A naj sam volila plutat na leđima. Umirila bi se, deboto prestala disat, kako da san mrtva. I zatvorila bi oči. Parilo se da san na nebu. Uvik san sanjala kako letin lakoćon pera. I onda je u moru to bilo baš to. Dok san tako lebdila i maštala di bi odletila da san tica, struja me odnila daleko od obale. Na otvoreno more. Za dobru dužinu bazena. Znala san da je toliko jer sam puno plivala u bazen na Mornara. Pripala san se. Ispod mene se samo modrilo, crnilo. Da san i vikala ni me moga niko čut jer san bila na vanjsku stranu o škoja. Ma ja san se pripala i nečega puno više. Kazne. Jer, ako moji saznaju, više me neće tit vodit sa sobon.

Bila san žgoljava, ali bila san i žilogriz. I dobro san plivala. Uprla san iz sve snage. Bilo mi je sve u knap za izdurat, ali dokopala san se strme mrkente. Srce mi je tuklo da san ga čula u ušima. I dok san skakutala na drugu stranu škoja, do šatora, odlučila san ovo premučat.

Uz samo more, na mrkenti, daleko od šume, moji su užegli oganj i na tronošcu je mat sparičala poparu od freške ribe. Sve šta je u mrižama bilo viška vrgli su u more.

Ostali smo četiri cila dana. Nalovilo se čudo od ribe. Ja nisan izlazila iz mora. Rugali su mi se da će mi, ka ribi, izrest lustre po škinji. I bila san crna. Jedina od cile očeve strane nisan bila biluša. S bilin vlasima, obrvama i plavin očima. Bila san na moju mat. Crnka.

21.06.2021. u 16:27 • 32 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.06.2021.

Bilo jednon (4)



Foto: iz obiteljskog albuma

Otac je, prin nego je iša panulavat, nas dicu baci na škoj Lukovac. Sa svih bandi okružen dubokin moren. Osin uz samu mrkentu. Nas četvero, ja i troje mojih kužina, išli smo uparat lumpare i grce. Jerbo je teta rekla da će učinit lipi rizot za obid. I da donesemo koju vlasuju za isfrigat. Gacali smo po grotama u japankama na čepe. I baš uvik se natjecali ko će prin napunit lateni pjat. Škvorcan. I na velike plave i crvene balote.

Brzo smo ih napunili. I pokrili morskin bragon. Sunce je dobro užeglo. Bilo nan je vruće. I znali smo da se triba smočit. I nać hlad. Kojeg ni bilo. Jer osin malih grmova kapara ni bilo ničega. Japanke su nan svima proklizale. Čepi na njima pukli. Pa smo se spustili u more i jednon rukon plivajući, drugon držeći pjat tražili čudo. Na punti od škoja ukazala se lipa spilja. Sa prostrtin žalon sve do u more. Bila je to velika i nezaboravna radost. To nan je u igri bila kuća. Nas tri rusulice smo je malo uredile, izbacile suvu morsku travu, a Tončić je roni na hobotnice. Bez maske. I doni je tri. Iz plićaka. Posve male. Uhvati ih je rukon. Bilo nan je puno lipo. Kad smo ogladnili izili smo cili pjat sirovih lumpari. I opet ga brzo napunili pošadon sa okolnih stina. Onda je doša otac. Na provi od kaića ležala je velika riba. Bija je to gof od 42 kila. Plus ono šta smo mi uparali. Išli smo doma nasmijani i brbljavi.

Oca je s gofon slika susid. I završija je u Slobodnu. A mi smo i dalje, godinama koje su slidile, molili oca da nas baci na Lukovac. U samo našu spilju. Uživali smo je godinama. I kad smo postali veliki.

20.06.2021. u 13:42 • 31 KomentaraPrint#

subota, 19.06.2021.

Bilo jednon(3)



Foto: Otočka

Otac je užega furmile i zapali oganj. U mrižama je to jutro bilo obilato ribe pa je mat rekla, danas gradele. Ja san volila čistit lustre s ribe, ma ono iznutra nikako. Na škarpinu su se već ranije bili uboli otac i mat. Zavijali su kako čaglji. Jadno ih je bolilo. I ruka in je otekla. Oboje su tukali primit injekcije.

Lipo je riba zavonjala. Ka i uvik. Dobri bokuni su činili voju. I taman kad smo seli za trpezu čuli smo glasno dozivanje, eeeej, zenso, jesi li doma. Susidi, koji su tek počeli gradit ka i mi, došli su na svoju parcelu. I doveli svoje dvoje dice. Darku i maloga Primeta.

Mat se odma digla, obrisala ruke o travešu i sva ozarena rekla, sedite, hote obidovat s nama. Oni su se malo mislili, ma pogled in je cilo vrime bi na pijadeli o ribe. A lipo si peška, zenso, svaka čast. Di si vrga mriže. Put Lastova, reka je otac i učinija mista da se na banak može sest. Ma samo ćemo popit bevandu, oglasija se susid i svi su zaseli. Mat je već posložila pjate i penjure, dodala čaše i u trenu smo svi bučno jeli.

Mi dica smo se spustili na more. I preplivali na škoj preko puta. Nismo ni pitali jel možemo. Mogli smo. A oni su do kasna bacali na briškulu i trešetu. Za večeru je mat isikla pancetu i pome pa se posli zapivalo. Mali ferali na petrolju su treperili. Komarci su grizli. I sol na koži je grizla.

19.06.2021. u 13:12 • 22 KomentaraPrint#

petak, 18.06.2021.

Bilo jednon (2)



Foto: Otočka

Stari Stipan je bi prignut deboto do kolina. Oslanja se na šćap i svaka druga mu je bila beštimja. Žena mu Pama šufigavale je kapulu i pome pa bi na to bacila žbaćena jaja. To je bi obid. I Stipanu još pun žmul crnega. Bez vode. Onda bi se on izvrnu u posteju i zaspa. Puno je hropa pa smo ga mi dica mogli ćut u dvor. I onda bi roktali kako gudini praveći se da spimo. I to bi nam bilo smišno. A teta Pama bi izlazila iz konobe i stalno govorila psssstttt, činite kuco. Probudit ćete ga. Onda ćete čapat šćapom.

Dilili smo dvor s njima. Jer, bili smo rod. Pa bi tu moja teta stavila maštilo s daskon i rekla, ala, dico, pomozite. Donila bi saplun, kojeg je ona sama činila i ni baš vonja lipo, ali drugega ni bilo. Niti smo za boje znali. Onda bi se izredale Mero, Vinka i ja sa žejon da teta pohvali koja je bila najboja. I kad bi istrljali svoje mudantice i majice od žutca, teta bi u dvor donila terinu toplih fritula. I sve bi zamirisalo. Mi bi se prijili pa bi nas posli boli stumak. A stari Stipan bi se probudi i vika bi, Pamaaaa, jesi to isfrigala fritule. Danu mi ih donesi. I ne zaboravi žmul. Do večeri bi Stipan već bi pripit. I jezik bi mu zaplita. A Pama se krstila i govorila na glas, Gospe moja, pomozi. Umrit ću prin njega, a ko će njega onda trpit. A moja teta bi, u prolazu, doviknila, trpit će ga crni vrag, ka šta je i on.

18.06.2021. u 14:33 • 27 KomentaraPrint#

četvrtak, 17.06.2021.

Bilo jednon.....



Foto: Otočka

Ti ćeš spat ku nas, u kamaru, na velu posteju, rekla je teta. Jadno je grubo vrime. Nećeš se ti nama krivit sad kad ku tebe ni oca, ni matere.

I udrija je grom. Negdi blizu. Sve se zatreslo. Barba Vinko se cili uzdrća. Teta je stalno ponavjala kako se on boji lampanja. Svoju dicu, Meru, Vinku i Tonča je stila spat na slamaricu. Na pod. A ja san se sklupčala u sredinu vele posteje. Između njih dvoje odraslih.

Opet je sparalo. I opet se streslo. Krupne kapje su tukle po krovu. Puno je bučalo i škrabalo. Barba je beštima cilo vrime. Za kurbu gudu, za pasju gudu, kad će ovo više fremat.
Svitlo o šterike je podrhtavalo i na drvene daske o zida bacalo grube sjene. Jadno je puno lampalo. Al mene ni bilo straj. Jedva san čekala kad će opet i opet sve strest jer se barba ni gasi. A meni se ni spalo. I bilo mi je drago da neko stalno govori. Teta mu je dobacivala da čini kuco. Da niko od njega ne može spat.

A onda je grunilo na najjače. Iz predsoblja su zacvilili moji rođaci, a barba se skočija iz posteje i zavika, benti pasa jarca, kurbu gudu, Marija, ti ležiš kako guda, nego te briga šta kuća kisne. Teta me pokrila krturon po glavi, pojubila i rekla, danu, srce, zaspi. Brzo će jutro.

I ja san zaspala. Ne znan koliko je posli bilo grubog vrimena i grubih riči. Teta je ujutro imala crvene oči. Barba me pomazija po glavi i reka, maci moj, nego je tebe straj.

U čikarama na trpezi pušija se čaj od mažurane. Svi smo dobili pola tvrdoga kolača. I umakali ga da omekša. Mi dica smo bili brbljavi. I spremni penjat se na velu smokvu i igrat ko će skupit više prndeja.

17.06.2021. u 14:12 • 22 KomentaraPrint#

utorak, 15.06.2021.

Zapad



Foto: Otočka

"Na zapadu sunce palo
na kameno stijenje
palo pak se rasprštalo
u drago kamenje."
J.J.Zmaj


Nekad riječi nisu dovoljne. Opisat ljepotu. Jer ih ona nadilazi. Oduzima dah. Kamo li ne riječi.
Pa ostaje slika. Upijajući pogled. I zahvalnost za dar spoznaje. Samo živom čovjeku je dano. Stoga ne razbacujmo se danima. Naši su. Isprepletimo ih u suživotu. Koji je tik uz nas. U nama. I svugdje okolo.

15.06.2021. u 15:06 • 28 KomentaraPrint#

nedjelja, 13.06.2021.

Nedilja


Foto: Otočka

Već je jutro mirisalo na utihu. Dan u prolazu imao je isti osjet. I sve u meni je mirovalo. Posloženo kako treba. Dajem maksimum od sebe. To je taj mir. I prepuštanje. Neka sve teče kako ima biti. Ne mogu plimi i oseki gospodarit. Ni smjer sunca okrenut. Mogu samo volit. I iz ljubavi se davat. To činim.

Bonaca se pridružila. Popila moj mir i ugnijezdila se uspavana mazit me spokojem. Nebo se navuklo neodlučnošću. Hoće oblaci. Možda i neće. Dok se misli šta će, naleglo je na more istom bojom. Da se ne zna gdje slano počinje. Gdje eteričnost se uranja. Samo sam zaronila. Okupana hladnoćom mora i vrelinom srca. Gucnila bistrinu i zahvalila Nebu. Mir je neprocjenjiv.

13.06.2021. u 14:03 • 31 KomentaraPrint#

četvrtak, 10.06.2021.

Laku vam noć



Foto: Otočka

Kolotečina mi nikad nije bila dosadna. Uvijek je predstavljala spoznaju da oko mene i u meni sve štima. Uhodani rituali. Sljedovi. Telefonski pozivi. Razgovori. Poruke. I na kraju dana zaokruženost. I zahvala Kreatoru.

Rutina mi je sada bitno narušena. Puno trčanja kod liječnika. Zebnja. Tuga. Strah. Sve se uvuklo u moju dnevnost. Koja se odrađuje. Najbolje moguće. S nadom. Željom. Jer potrebitost člana obitelji otvara oči i srce. Zatvara sebe. Stari je u dobrim rukama. Zbrinut, maksimalno moguće. Motrim ga i kad sam mu leđima okrenuta. Miran je. Jer sam kraj njega.

Dan je dug. Dijelim ga na sekvence. Briga o Starom nije sekvenca. To je ljubav. Ostale rubrike popunjavam da sve ima smisao. Svrhu. Motivaciju. I radost. Ne umire se prije smrti. Živi se dok je života svakom od nas. Vrt mi cvate. Kupam se iako more kaska s temperaturom. Kuham. Ponešto uspijem pročitat. ON i ja u dnevnom ritualu pikada. Tko je bolji. Poneki film. I razbijanje čudnog fluida u zraku. Samim životom i životnošću. Tako i ružnije stvari poprimaju ružičaste tonove.

Noć postaje moje novo vrijeme za druženje. Laku noć vam, dragi blogeri.

10.06.2021. u 22:47 • 26 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 07.06.2021.

Sutra



Foto: Otočka

Sutra je Split. Ustajanje u praskozorje. Druga doza cjepiva. Pa grljenje i maženje najslađeg. S Mlađom i Starijom u zagrljaju bez granica. Kava i druženje s najboljim prijateljima. Dan prepun prelivanja emocija. Srce i duša u radosnom pulsiranju.
A onda, po povratku u Valu, slijede pune ruke posla. Oko Starog.

Al najprije je sutra.

07.06.2021. u 14:38 • 39 KomentaraPrint#

subota, 05.06.2021.

Intermezzo


Foto: Otočka

Utiha nalegla. More se ugnijezdilo. Najavljena naoblaka se pozicionirala. Gladni galebovi kriče. Uzalud nadlijeću. Pregladnjeli, usmjeravaju navigaciju put deponija smeća. Tamo će već nešto naći. Susjed Marin vadi mreže. Nezadovoljan, klima glavom. Prazne i vrše. Ništa mu od planiranog dana. Mačke mi se rastežu. Znaju one kad je vrijeme ručka. Čekaju stentano. I Roki se razbacao po pločicama dnevnog. Šta od starosti, šta od fjake.

U vrtu berem prve kukumare i tikvice. Salate još ima. Pome se zelene. Bit će i njih uskoro. Proradit će moj mini pazarić. ON bere kapare. Stari se vrti oko kuće. Pokunjen. Kateter mu smeta. Ne može od posla ni ono malo šta bi htio. Žao mi ga. Al ne mogu ništa više od onoga šta dajem i pružam. Tješim da će ga za koji dan dignut i da će sve proradit. Tješim, a ni sama nisam sigurna u to šta govorim. Al svaki dan utjehe je utjeha.

Ručak na teraci protječe u miru. Neda se nikome pričat. Svi jedemo i gledamo šta u more, šta u nebo. Razlike ionako nema. Uvukla se utiha i u nas. Poslije pite od jabuka, svako u svoj kutić. U svoj svijet. Svoj mir. U snove ili zbilju. Kako kome pita.

05.06.2021. u 13:56 • 24 KomentaraPrint#

srijeda, 02.06.2021.

400



Foto: Otočka

I tako, dogurala ja do brojke 400. Jedan dio kao Dnevnik jedne otočke, drugi dio kao Morska iz dubina. Na samom početku nisam ni slutila koliko radosti će mi ovo blog putovanje priuštiti. Mislila sam, svratit ću, ko na kavu, pa odšetat. Sve šta sam mislila u more sam bacila.

Robinzonski život na otoku je romantičan samo na nekoliko dana. Tjedana. Možda na filmu. U realnom životu je zaista samo za jake. Koji vole prirodu. Koji su njome opčinjeni. Kojima je interakcija s borovima, makijom, morem i nebom najnormalniji suživot. Kojima poskok, stonoge, škorpije i crna udovica ne izazivaju stres. Koji znaju podnositi beskonačni zimski mrak. Bez ljudi, urbanih sadržaja, socijalnih kontakata u okruženju. Stentano, na prvi grom, danima živit bez struje, telefona, televizije, interneta. I bit 24 sata dnevno upućen na jedine dvije osobe iz neposrednog života, Njega i Starog.

I onda je blog ušetao u moj život. Napokon sam ponovno osjetila slast razlivanja riječi, kontinuitet i imperativ obaveze prema sebi. Biti življa. Da me u potpunosti ne proguta tišina. Spoznala sam divotu virtualnog prijateljstva. Ljudi, s kojima me spojilo slovo, riječ, emocija, duša, prepoznavanje. Mnoge od njih bi rado susrela. S njima popila kavu. Zagrlila ih. I zarobila u krug prijateljstva.

U beskonačnom sustavu brojki, 400 je neznatnost. Nevidljivost. Meni je, kao kutija prve pomoći, udahnula radost u prostor vremenu jedne Vale. Udaljene i osamljene. Sklone takvom i ostati.
Pa mi ovaj prostor dođe kao izlazak iz komforne zone. Kao poticaj, izazov i promjena. Želim vjerovati u dalje i više. Ovo je dobro mjesto. Puno bolje nego li mu se pripisuje. Zar Čarapica danas nije dokaz tome. I mi svi koji ćemo se uključiti.

02.06.2021. u 18:16 • 42 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2021 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (5)
Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (8)
Listopad 2023 (9)
Rujan 2023 (7)
Kolovoz 2023 (11)
Lipanj 2023 (7)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (10)
Veljača 2023 (10)
Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi