Kolotečina mi nikad nije bila dosadna. Uvijek je predstavljala spoznaju da oko mene i u meni sve štima. Uhodani rituali. Sljedovi. Telefonski pozivi. Razgovori. Poruke. I na kraju dana zaokruženost. I zahvala Kreatoru.
Rutina mi je sada bitno narušena. Puno trčanja kod liječnika. Zebnja. Tuga. Strah. Sve se uvuklo u moju dnevnost. Koja se odrađuje. Najbolje moguće. S nadom. Željom. Jer potrebitost člana obitelji otvara oči i srce. Zatvara sebe. Stari je u dobrim rukama. Zbrinut, maksimalno moguće. Motrim ga i kad sam mu leđima okrenuta. Miran je. Jer sam kraj njega.
Dan je dug. Dijelim ga na sekvence. Briga o Starom nije sekvenca. To je ljubav. Ostale rubrike popunjavam da sve ima smisao. Svrhu. Motivaciju. I radost. Ne umire se prije smrti. Živi se dok je života svakom od nas. Vrt mi cvate. Kupam se iako more kaska s temperaturom. Kuham. Ponešto uspijem pročitat. ON i ja u dnevnom ritualu pikada. Tko je bolji. Poneki film. I razbijanje čudnog fluida u zraku. Samim životom i životnošću. Tako i ružnije stvari poprimaju ružičaste tonove.
Noć postaje moje novo vrijeme za druženje. Laku noć vam, dragi blogeri.