morska iz dubina

utorak, 31.08.2021.

Susret



Foto: Otočka

Sretoh je. A trebalo je da se nađemo puno ranije. Kad smo i planirale susret. Kojeg smo obje izbjegavale. Jer znale smo da ne slijedi ništa lijepo.

Ostavila si me na cjedilu, rekla je.
Nisam. Samo nisam imala hrabrosti ćut sve šta mi imaš reč. I nisam znala kako dalje postupit. Tješit te. Prihvatit priču šutke. Osuđivat. Komentirat. Otići. Draga si mi. I to mi otežava.

Nisam bila željeno dijete, nastavila je. Ispala sam rano iz gnijezda i ko samoniklo bilje se samopodizala. Moji su mi, do svog kraja, ostavili gorčinu života. Međusobnu netrpeljivost. Mržnju. Zidove šutnje. Koji su gromoglasno bolili. Vozila sam veleslalom života. Između prilika i neprilika. Dokopala se cilja. Svrhe. I smisla. Ranjena. Izudaran. Krvava. Al, preživjela.

Izgradila sam vlastiti život. Bježeći od ičeg sličnog njihovom. Postigla i dostigla. Ali sad me, u smiraju života, sustižu uspomene. Falilo mi je sjest u krilo. Naslonit glavu na rame. Bit pomažena. Voljena. Njihova. Bila sam zadnja rupa na svirali. Smetnja. Uzrok zbog kojeg su ostali skupa. I kojeg se bilo bolje riješiti. Kao i drugih.

Sad sam klizla ispod crte. Demoni prošlosti i bespoštedne borbe za preživljavanjem me sustižu. A ti mi tek sad dolaziš. Kad je kasno. Kad je u meni sve ravno. Bolno ravno.

Zagrlila sam je. Oprosti, rekoh joj. I oprosti sebi. Bez toga nema dalje.
Idemo kući. Tamo nam je mjesto.
I otišle smo zajedno. Napustile mjesto mraka. Mjesto provalija. Mjesto pakla.

Sad je dobro. Voljena je. Pažena. Sa mnom je u Vali. I bit će. Bar na neko vrijeme.

31.08.2021. u 23:15 • 20 KomentaraPrint#

subota, 28.08.2021.

Nevera



Foto: Otočka

Ja ovako zamišljam pakao, rekla je Mlađa ujutro za doručkom. Šta je ono bilo noćas? Zar nešto tako uopće postoji? Nagledala se gromova i nevremena, al ovo je bilo prestrašno. I tako se nastavila zgražat i čudit, u nevjerici, gotovo cijeli dan.

A bilo je apokaliptično. Mjesecima ni kapi kiše. Ožeđala zemlja raspukla se u svom bolu, a raslinje povenulo izdišući i zazivajući ime vode. Lako za kišu koja nas je obilato podarila. Lako za poplavu po kući. Lako za nestanak struje, telefona, interneta, mobitela. Sve je to bilo minorno u odnosu na ono šta se zbivalo na nebu. A zbivao se kaos i veličanstvenost u svojoj paralelnosti. Dva sata su munje parale nebo nad Valom. Istovremeno, to isto nebo nije stalo treperit prijetećim igrokazom svjetlosnih bljeskova. Prozori su podrhtavali. Pod nogama je podrhtavalo. Iz susjedne kuće turisti su se prestrašili i čulo se kričanje koje je samo ponekad nadjačavalo razulareno nebo. Roki je plakao ko sinji kukavac tresući mi se na glavi koju sam pokrila kušinom. Izgledalo je kao smak svijeta. Osjećala sam se mrvičasto malom spram gromade od više sile. Bespomoćnom i prepuštenom usudu. Kako li samo umišljamo da smo moćni. I veliki. A nevidljivi smo u svemirskim razmjerima.

Oko četiri ujutro, oluja se uputila prema Lastovu.
A jutro, jutro je osvanulo u svoj svojoj nevidljivosti pod naletima novog udara kiše.
Pune ruke posla oko kuće i saniranja. Samo zemlja prede. Iz dubine čujem njeno zahvalno, napokon da utažim žeđ!

28.08.2021. u 22:17 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.08.2021.

Dugo, toplo ljeto


Foto: Otočka

Kod mene ko u danima full sezone. Kad sam nekad iznajmljivala.
Smjena mojih cura, njihovih prijatelja, naših prijatelja, rodbine, svojte. Pokretna traka s novim likovima stalno u pogonu. Posla ko u priči. Kuhanje, nakuhavanje, pečenje kolača, pranje posteljine, peglanje. Sve prepuno žamora, komešanja, kupanja, sunčanja, pričanja, kavenisanja. Naravno da su dobra hrana i piće najbolji motiv za okupljanje oko stola. Gdje se odvija pravi društveni život. Bez stege i kočnica. Jer ljeto je. Svima su godišnji odmori. Pa smijeha, šale i viceva ne fali.

Jesam li umorna? Jesam! Ali radosno umorna.

Volim sve koji nam dođu. Glavom mi odzvanjaju vječne mamine riječi, di čeljad nije bijesna, kuća nije tijesna. U okruženje te mudroslovije sam odrastala. I naučila da po kući bude prometno. I srdačno. A kuća u Vali je sve samo ne tijesna. Svima bi htjela dat najbolji dio sebe. I vrelog ljeta. Da ih žari u ostatku godine. Kad su u svojim radnim filmovima. Pa da ih uspomena na boravak i veselu atmosferu resetira. I potakne na naprijed. Kao i mene kad vratim film na sve njih,

Ko sunčev kolektori, skupljam sve likove, glasove, priče, dogodovštine.
Jer prebrzo dođe onaj dugi dio godine u kojem caruje tišina. I nijemost. Jer svi napuste Valu. I ostave je nama, njenim stalnim stanovnicima. Tad nalegne tišina. I rani zimski mrak. Nigdje traga životu. Civilizaciji. Ičemu. Osim raskošne i podatne prirode. Koja je moje najbolje napajanje. Utočište pogledu. I duši.

Zato uživam u ovom šušuru. Dok mi fizičke mogućnosti i korona okolnosti daju. Jer živim za sada i ovdje. Ne za tamo i poslije. Život je predivnoća. Zato je ljepota druženja zaista ljepota.

23.08.2021. u 14:59 • 35 KomentaraPrint#

subota, 21.08.2021.

Patologija ljudskog uma



Foto: Otočka

Di si, nazvala me susida Danka, koja je došla iz Splita u posjet svojima. Stavi kavu, dolazim.
Ja se silno obradovala. To mi je kolegica po struci. Mlađa od mene. Pametna, sposobna, snalažljiva i nadasve duhovita. S njom je uvijek raskošno veselo i nasmijano. Moje cure je obožavaju upravo zbog neodoljivog šarma komičnosti, kojim plijeni sve oko sebe. Kontam, sva razdragana, ajde neka se proveselimo.

Došla je na teracu vidno ljuta. Nije pravo ni sjela kad je krenula salva ružnoće prema mužu, inače poznaton splitskon likaru. Pas mater, ovakav, onakav, lud, opsesivan, posesivan, ljubomoran. Čista patologija. To već ionako dugo znamo. Al očito se nakupilo puno toga.
Pišat će on krv kad mu počnen sve vraćat, kaže Danka. Navila se ka da je na četverotaktni pogon. Ne staje ni dok između riječi hvata zalogaje moje orahnjače i ispija gutljaje kave. Ne dolazim do riječi. Puštam je. Temu proširuje na sinove. Pa oplela po njima. Pa po mami i tati. Bratu, nevisti, nećakinjama. Onda je proširila temu na posao. Na kojem niko ne valja. I svi rade priko nike stvari.

Ispuhala se i otišla. Ni š od šale. Od smijeha još manje. Viceva i sprdoludnje ni u primisli.
Ostavila mi težinu neprepoznatljivosti. Breme dugogodišnjeg održavanja privida sretne obitelji ostavilo je na njoj dubokog traga. Došla je do točke u kojoj se prelila. U kojoj prihvaća ostat s njim ali vraćat udarce niskosti. Potpuno bespotrebno.. Jer razvod je također za ljude. Stega crkvenog braka, kojim prihvaća trpljenje, jer šta Bog sastavi neka čovjek ne rastavi, doveo ju je u stanje prilične rastrojenosti.

Nisam uspjela s njom pričat. Jer pričala je samo ona. Otišla je jutros za Split. Jer on ne može potrpit da nije uz njega. I ako nije uz njega tko zna s kim je. I šta rade.

Sva sreća da je u prirodi sve postavljeno jin jangovski. Pa sam uzavrelu glavu, prepunu košmara, uronila u uspavanu bonacu. Koja me razbistrila i vratila na zdrave postavke. Ne treba nikada previše preturat po tuđim problemima jer onda oni postanu vlastiti.
Blaženo more. I njegova bistrina. Koja se prelila na me. Al Danka me žulja duboko u potsvijesti.

21.08.2021. u 17:21 • 29 KomentaraPrint#

utorak, 17.08.2021.

Mala Luce



Foto: Otočka

Mala Luce o susida, na korti o terace, čini kuc, kuc.
Ma Luce mala, šta kucaš. Ulizi, rečen joj. Šta ti triba, srce moje?
A, je li može doć i brat?
Može, jube moja. Neka dođe i mali Ante. Oli se štogod dogodilo?
Ja bi van nešto šapnula na uvo.
Reci, srce. I prignen se.
Moji se jadno grubo svajaju. Pa bi jan da mi budemo malo ku vas.
Progutan veli njok. Prigrlin oboje i uveden ih u kuću.
Na stol izvadin Čovječe, slikovnice, kolačiće. Malo ih nasmijemo. Malo ih ON digne u zrak pa vrže na posteju na leđa. Škakjemo ih. Smiju se. Pa smo zapivali medu Brundu. Pa malo zatancali. Onda obidvali skupa. Stila ih site leć. A oni, ka dva lipa anđela, zaspali jedan ku drugega.

Onda je posli doša otac o dice. Veli Ante.
Vidi san da su dica otišla ku vas. Fala van. Nisan stiga ni zamolit da se tu sklonu jerbo je bila vela frka. A zna san da će tu dica bit na sigurno. Oni moj ludi brat je doša nadrogiran. I sta vriđat svih odreda. Proša je glavon kroz caklena vrata. Sav se zakrvavi. Dobro da to dica nisu vidila. Eno su ga odveli na hitnu. Ja bi sad vazeja dicu.

Ma oni ti sad spu. Nemoj ih, molin te, budit. I neka ih tu do navečer. Dok se to kod vas malo smiri. Nama je drago da su tu. A i njima.
Ostali su do navečer. I bilo nan je puno srce te lipe dice. Čiji su roditelji mladi i dobri judi. Al imaju zafrkanu familju. Zafrkanu do mire da ih je puna crna kronika.

Jutro je započelo jakon južinon. I velin valovima. Do navečer se zbonacalo. I more i judi.
Fala nebesima.

17.08.2021. u 15:14 • 38 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.08.2021.

Smrt vreba


Foto: Otočka /crvena točkica je mjesto utapanja ronioca/


Foto: Otočka /Poljaci u adrenalinskom pohodu na kupače/

Vala je okružena nizom malih otočića. Nema nijednog od njih da ga nisam u cijelosti zaokružila skakutanjem po mrkenti. Vađenjem školjki i priljepaka. Plivanjem. Branjem motara. Ili naprosto uživancijom. Od malena slušam kako se u podmorju otočića Trstenik, u mojoj neposrednoj blizini, nalaze špilje koje su roniocima naprosto neodoljive. Moj Stari se u mladim danima vrzmao oko njih, Roneći na dah puškom. U lovu na kirnje. Koje prebivaju u velikim dubinama. I čije je meso, na gradele, neusporedivo s ičim. Puno puta je pričao kako je taj cijeli splet špilja izuzetno opasan po život.

I tako je prije par dana, jedan entuzijast, Francuz, očito krivo upućen i bez dodatnih upozorenja, zaronio u bezdan. I više nije izronio. Maloljetni sin je pokušao nemoguće. Izronit oca. Sad je u splitskoj barokomori. Bori se za život. Očev je izgubljen.

Nisu oni jedine žrtve adrenalina. U Vali smo svjedoci više hitnih intervencija. S ishodom beskrajne tuge. Jer život se ugasi za tren. Bespovratno. Adrenalin mora bit dobro potkovan znanjem. I postupanjem. U suprotnom, zna se.

Jet ski je hit. Već dugo. Al ovu godinu su prava pošast. Susjedi iznajmljuju bez upozorenja šta se smije, šta ne. Daju ključeve kuća za odmor i nestanu. A gosti rade ama baš sve zakonom zabranjeno. Pa tako jučer, 2 Poljaka, ni manje ni više, tuta forca na 30-ak metara od obale. Dobrih sat vremena. Svi kupači izišli iz mora. Brdo djece s napuhancima. Prestravljeni. A s jat skija se ori adrenalinsko arlaukanje.

Okrenem broj Lučke kapetanije u Vela Luci. Prijavim događaj i prijavim svoje ime. Ništa anonimno. Kaže dežurni, pa stalno imamo prijave iz Vale.
Imate prijave, ali vas nema, kažem.
Objasnim da sam ja svoje napravila. U pokušaju da spriječim nevolju. Na žalost, njihova neaktivnost će bit naplaćena. Nadam se samo da će djeca bit pošteđena. Jer odrasli, ama baš uvijek, mogu preventivno reagirat. Al svima je izgleda tlaka. I ne bi se zamjerili.

12.08.2021. u 15:41 • 38 KomentaraPrint#

nedjelja, 08.08.2021.

Otok i ljuta Otočka



Foto: Otočka

Nisan rođena na škoju al san prava otočka. Odrastala na škrtoj mrkenti od svojih najranijih dana. Kad ni bilo vode, ceste, struje. Upijala sol najbistrijeg mora. Upoznala, tada još netaknuto, podmorje. Hranilo me to isto obiljem. Srcen i dušom najduhovitijih ljudi. Čije hrapave ruke, srasle sa zemjon, lozon i maslinon su znale podnit teret života na škoju. Koji ima milijun lipih boja. Al ima i one škure. Jahala san na tovaru kao jedinon prevoznon sredstvu. A do škoja, često puta iz Splita, iako radosna srca, napatila se riganjem priko palube. Jer bi vajalo priko mire. I gingalo malu Porozinu u koju ni moglo stat vele judi.

Čitan kako se javja grupacija "osvještenih" da se zaštite otoci od povezivanja s moston. Jer da otok s moston nije otok. To govore oni koji dođu na škoj 5 dana popit bocu pošipa, koktel sa suncobranon u žmulu, izležavat se na ležaljci i poslat milijun selfija u svit.
Jer oni pojma nemaju, dakle, pojma nemaju da je škoj s mostom i dalje škoj. I dalje ga sa svih strana oplakuje more. I dalje su na njemu ljudi otvorena srca i vedra duha. Upućeni jedni na druge u veselju i tuzi.

Znaju li ti mlatimudani:
- da u jednoj godini katamaran i trajekt više puta ne voze nego li je zatvoren auto put A1 Split-Zagreb...koji uzgred rečeno ima zaobilazne pravce;
- da u te i takve dane se do Splita ili Dubrovnika može doć samo preko Orebića, ali ako tu kratku dionicu vozi trajekt. Ako ne vozi, nema mrdanja sa škoja;
- da u takve dane, a puno ih je u godini, do škoja ne može ni helikopter pa će umrit star čovik, mlad čovik, dite, rodilja;
- da za hitne slučajeve dođeš na otočku hitnu i nađeš cedulju," na intervenciji smo, doćemo brzo." A brzo je u hitnin slučajevima relativan pojam;
- da se za većinu ozbiljnih pregleda i pretraga MORA ić u Split, Dubrovnik ili Zagreb
- da se kemoterapije ne odrađuju na otoku;
- da je otočki život jako skup jer se transport do njega nadožuntaje na cijenu
- da su svim političarima usta puna otoka kad treba punit proračun, al da veći dio otoka nema pitku vodu, kanalizaciju uopće, a o cestama da ne govorin;
- da veliki dio vala po škoju nema signala za mobitel, o internetu da ne govorin;
- da moje Blato, nekad davno najveće selo u bivšoj Jugi, nema kino dvoranu, o teatru da ne govorin;
- ...... i mogla bi do sudnjeg dana mlatimudanima nabrajat objektivnost jer oni nemaju pametnijeg posla nego solit tuđu pamet, jer svoje nemaju.
-
Bi li se Krk odreka svog mosta?

Doma nas je trenutno 15. Puna kuća ljudi i posla. Al, neka. Otočko srce zna pripoznat radost onih koji su iz Splita, priko Neuma, putovali 10 sati . Jer se na trajekt nisu mogli ukrcat zbog gužvi od turista i domaćih. Ne bi in smetalo da su Pelješkin moston došli do Orebića. A da onda, u neko buduće vrime, ne moraju opet stat u red, nego moston do Korčule.

Tako misle pravi otočani. Kojima je korijenje u ovoj škrtoj i raspucaloj zemlji. Tako misle školovana dica koja se vraćaju radit na svoj škoj. I žele ga učinit boljin miston za život.
Tako jedino ne misle mlatimudani koji ponovo skupjaju bodove ili žetone za uć u Sabor.
Jebe se njih i za okok i otočane. Njima je uvik i oduvik bilo do njihovog dupeta. I selfija.

08.08.2021. u 10:14 • 40 KomentaraPrint#

četvrtak, 05.08.2021.

Zadnje branje



Foto: Otočka

Suša predugo traje. Kod nas ni kapi kiše. Zemlja se raspucala ko ranjena. Ni obilato zalivanje više ne pomaže. Ubrala sam zadnje povrćke iz vrta. I spremila za dio ručka.

Ni do koljena master Čarapici. Ni do koljena master Draženu. Znam da nema puno kalorija, al koliko ima to bi samo naš meštar znao.

Svakako, Mlađa i ja ćemo bit zadovoljne. Moji mesojedi isto. Nisam na njih zaboravila.
A za Najdražega će se uvijek naći nešto iz eko uzgoja. Barem dok je kod nas na škoju.

05.08.2021. u 11:34 • 31 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.08.2021.

Sreća najveća



Foto: Otočka

Zapeklo sunce s neba. Do jedva izdržljivosti. Južina, poput užeglog fena, uskomešava zrak. Dišem ko riba na suhom. Hvatam hlad i klimatizirano. Al stalno ulazim i izlazim. Pa šok toplo-hladno još više pojačava uzavrelost. Ne kukam. Meni more tuče pod prozore.

Ipak, postoji mjesto koje zaista vrije. U kojem se zbiva vatromet emocija. Korito iz kojeg se izlijeva milina i radost. Paperjasta nježnost i mekoća. Toplina i veselje. Voljenje do beskonačnosti. Moje srce je udomilo ljepotu postojanja. Bitka i bivstvovanja. Moje srce pulsira na frekvenciji najuzvišenije dragosti.

Jer, pod borom, u dubokom hladu, dok valovi oplakuju moju otočku mrkentu, oči mi miluju zlato duše moje. Koje spava. Snom blaženstva. Okružen debelim slojem ljubavi. Ugniježden štitom emocija. U kojem svaka stanici vrišti. I raspucava se poput prskalice. I baš svaka iskrica rasplinjuje u eter riječi, volim te, srećo najveća.

02.08.2021. u 14:47 • 29 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2021 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Listopad 2021 (3)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi