morska iz dubina
subota, 28.08.2021.
Nevera
Foto: Otočka
Ja ovako zamišljam pakao, rekla je Mlađa ujutro za doručkom. Šta je ono bilo noćas? Zar nešto tako uopće postoji? Nagledala se gromova i nevremena, al ovo je bilo prestrašno. I tako se nastavila zgražat i čudit, u nevjerici, gotovo cijeli dan.
A bilo je apokaliptično. Mjesecima ni kapi kiše. Ožeđala zemlja raspukla se u svom bolu, a raslinje povenulo izdišući i zazivajući ime vode. Lako za kišu koja nas je obilato podarila. Lako za poplavu po kući. Lako za nestanak struje, telefona, interneta, mobitela. Sve je to bilo minorno u odnosu na ono šta se zbivalo na nebu. A zbivao se kaos i veličanstvenost u svojoj paralelnosti. Dva sata su munje parale nebo nad Valom. Istovremeno, to isto nebo nije stalo treperit prijetećim igrokazom svjetlosnih bljeskova. Prozori su podrhtavali. Pod nogama je podrhtavalo. Iz susjedne kuće turisti su se prestrašili i čulo se kričanje koje je samo ponekad nadjačavalo razulareno nebo. Roki je plakao ko sinji kukavac tresući mi se na glavi koju sam pokrila kušinom. Izgledalo je kao smak svijeta. Osjećala sam se mrvičasto malom spram gromade od više sile. Bespomoćnom i prepuštenom usudu. Kako li samo umišljamo da smo moćni. I veliki. A nevidljivi smo u svemirskim razmjerima.
Oko četiri ujutro, oluja se uputila prema Lastovu.
A jutro, jutro je osvanulo u svoj svojoj nevidljivosti pod naletima novog udara kiše.
Pune ruke posla oko kuće i saniranja. Samo zemlja prede. Iz dubine čujem njeno zahvalno, napokon da utažim žeđ!
