morska iz dubina
ponedjeljak, 30.06.2025.
Dan jučer
Ovaj mlađi stari, pod klimom, gleda zarana neku kaubojštinu.
Stari Stari na teraci, okružen limunon, narančon, maslinama, lavandon, lovor višnjama, tendon i montiranin ventilatoron. Čita naslove novina, a onda napad na osmosmjerke.
Ja kužinajen u nešto manjen obimu jer su dica i dica od dice razasuti duž obale, na moru i u moru.
Zatvorin, na tren, oči i vidin se u nekon hotelu s olimpijskin bazenon. Plivan do iznemoglosti. Ne zanima me ni spiza, ni da me drugi dvori, ni fensi šmensi išta, samo zamasi ruku i lice uronjeno u ladnu vodu. Tako mi se pričini da bar na tren pobjegnem od moranja.
Prinošenje žrtvi je povijesno oduvik bio neki obredni ili vjerski ritual. Kod mene žrtva ima drugi prizvuk. Nije lišena ljubavi al štrukaje do iznemoglosti.
Osjećan se ka tica kojoj su srezali krila. Ka sloboda kojoj su vezali noge. Ka riba na suvon. Ka trkačica na 100 metara s rezultaton ispod 9 sekundi al mi stazu stalno produljuju.
Onda pomislim na one koji su po rovovima, na one koji nemaju dici šta dat jest ni pit i pojam slobode se otvori ka obzor pred izlazećin suncen.
Dobro je. Sve je dobro.
četvrtak, 26.06.2025.
Oooo, mooooreee
Gospođo, dok san ja pliva u moru vi ste došli i stavili pola vašeg šugaman priko moga.
Kako da ovo shvatin, pita ju je ljut ali uljudno.
A gužva je, nisan imala di.
Vrteći guzovima i izbačenin prednjin trapon odlepršala je u more.
Zarola je šugaman, stavija ga ispod ruke, doša doma i reka, benti lito i kulturu.
Upalija je TV, National geographic i zabljuzgija na Koraljni greben.
A šta ću mu ja.
Vala je prošlost.
Živi se sada i ovdi.
srijeda, 25.06.2025.
Ulični prizori
Spizu obavljam rano jutrom. Tip sam koji mora imat sve uplanjeno i po škafetima posloženo. Raspored mi donosi mir i nadzor nad dnevnom rutinom i obavezama. Takva sam oduvijek.
Prizor prvi
Ispred pekare, malo postrance, stoji stariji čovjek, visok, nikako neuredan, nikako zapušten.
Pozdravlja i uljudno pita nešto eura. Pitam ga zašto mu treba. Kaže da je gladan. Nudim mu da uđemo unutra zajedno i da izabere šta god želi pojest. Prihvaća. Bira sendvič i jogurt. Ostavljam mu mogućnost da izabere još, ako nešto želi. Uzima samo naručeno. Zahvaljuje. Izlazi iz pekare, okreće se i još jednom uljudno kimne glavom. Ja zadovoljna.
Prizor drugi
Starija žena sjedi na rubniku prodavaonice voća i povrća, tik do spomenute pekare. Zapuštena je i ne baš ugodnog mirisa. Drži ispruženu ruku i pita mi dva eura. Kaže da je gladna. Nudim opciju da uđemo zajedno u prodavaonicu i da izabere šta god želi. Ali ne, ona hoće novac. Odbijam i odlazim.
Čujem iza leđa kako me šalje u materinu... Ipak, ja zadovoljna.
Ne propitujem zašto. Ni prvog, ni drugu.
Male sitnice nam čine život.
Ili ga prezačine.
Nevažno.
Mirna savjest je od neprocjenjive vrijednosti.
utorak, 24.06.2025.
Kako to, kako to?
Djevojčice moja, hvala ti, kaže Stari po milijunti put u danu.
Ma di san ti ja djevojčica, šta je tebi?
Jesi, jesi, jesi!
Odustajem.
Sretan ti imendan, kažem mu donoseći kavu na teracu.
Gleda me zbunjeno, nešto prevrće očima, a onda iz petnih žila zapjeva: o, sveti Ivane, božji krstitelju, od strane Isusove prvi prijatelju.
Utišavam ga, al on je već u drugom filmu.
Prevrće ručak po pjatu, pola je na podu, nešto ustima, ostatak po majici.
Ignore je spas, inače ode glava u vrčinu.
Čistim kad legne ili se makne od stola da teren bude spreman za slijedeći obrok.
Kad se tuširaš zatvori kabinu, ponavljam svako veće već 3 godine. Kad izlaziš ostavi otvoreno.
Spremam ga leć. Iza njega u banju poplava. Vrata otvorena dok se tušira. Zatvara ih kad iziđe.
Ako nemate pojma kako se trenira strpljenje, slobodno me pitajte.
nedjelja, 08.06.2025.
Bivša (3.dio)
I dio /objavljen na blogu 04.01.2024./
Dani uzavrele duhovne strasti, u kojima je Nebesko SVE kolalo njenim venama, mislima, udahu i izdahu, njenom sviješću i podsviješću, snovima i vizijama, njenom sada, ovdje i svemu što je, naprosto je presušilo.
Nakon toliko godina služenja potrebitima, nakon uzleta života, istinske spoznaje smislenosti sebe i svega što je, reda i poretka, dubokog razumijevanja svega i svih, nektar je ishlapio iz njene duše i našla se u bezdanu. Opustošena. Ogoljena. Prazna. Suvišna. Pogubljena. Dezorijentirana.
Od trena svoje samosvjesnosti odabrala je Svjetlo za život, Ljubav za vodstvo, Milosrđe za dušu, Oprost za razumijevanje.
U danima najveće zgužvanosti bila je s Njim i On s njom. Tek velikim protekom vremena javila se bolna suhoća duha. I to je presudilo da shvati da se ne uklapa. Da počinje krojit vlastita pravila. Prkosit tradiciji i obredu. Da je jedinstvena i neponovljiva na ovoj razini. Da ju je upravo Bog, u prskajućoj raznolikosti svoje kreacije, punine i svega što jest, stvorio upravo takvom kakva je.
Nakon 30 godina služenja, izašla sam iz reda, javila mi je. Skinula sam odoru časne sestre. Idem kao civil u misiju. S lakoćom se nosim s osudama. Znam da me ON ne osuđuje jer sam njegovo dijete. Možda samovoljna ali Njegova. Idem Mu služit. Na drugačijoj razini ali i dalje puninom srca.
Javim ti se čim se uhodam.
II dio /objavljen na blogu 13.04.2024./
Mila moja, u Ruandi sam. Smjestila sam se. Ako možeš zamislit kako izgleda jad onda budi sigurna da je on gori od najgore noćne more. Na prostoru veličine pola Hrvatske stanuje 10 milijuna stanovnika. Posljedice strašnog genocida i danas su prisutne. Nedostaje hrane, lijekova i osnovnih potrepština za život. Smrt je domaćin na ovim prostorima. Ima nas jako malo, a potreba je nadljudski velika. Često sam puna 24 sata u pogonu. Dajem sve od sebe, beskrajno zahvalna da sam među najmanjima i najpotrebitijima među nama. Otišla sam iz sigurnosti samostana u nesigurnost vlastitog života. Al, kao da je to važno. Samo jedno prigrljeno dijete u mom zagrljaju, moj je svemir. Nebrojeno ih je tokom svakog dana.
Kud hrli ovaj svijet, slijep, gluh i glup? Ništa nije tako daleko da bi bezdušno zatvarali oči i samim time mislili kako zlo i nevolja ne postoje. Kako itko može mirno spavati u spoznaji da bi jedna jabuka, čaša mlijeka ili korica kruha istrgla dijete iz hvata smrti? Odlazak na Mjesec je ljudima prihvatljiviji od potrebitog djeteta pod nebeskom kapom. Molim i radim. Molim za ljudsko osviještenje dok ne bude kasno, ako kasno već nije, a radim jer je to smisao i svrha mog života.
Mila moja, hvala ti na potpori kad sam dvojila. Hvala ti jer nisi sudila ni osuđivala. Često sam i sama gladna al utažujem zagrljajima. Javit ću ti se kad bude prilika. Ako ne, ne brini. Tu sam gdje pripadam. Svrha mog rođenja se ispunjava.
Grlim te sa još stotinu malih rukica koje ne znaju za bolje.
III dio (tek pristiglo)
Draga i mila moja,
žao mi je ako si mislila da mi se dogodilo nešto loše. U ovoj sparušenoj zemlji mi nemamo struju, internet, živu vodu ni zasađena polja voća i povrća. Pošta rijetko dođe na odredište i tako u oba smjera. Ovdje zapravo dobro ne postoji. Samo nas nijanse lošeg, lošijeg i najlošijeg čine manje ili više sretnim.
Nisam više u Ruandi. Prebačena sam u dječji kamp duboko u zaleđu Somalije, u neposrednoj blizini granice s Kenijom. Ako je Ruanda bila deveti krug pakla, ovo je njegov epicentar. Borbe klanova, kalifati, fundamentalizam, izgladnjelost naroda, nedostatak ičega naprosto sije smrt kao pošast. A djeca, šta da ti pišem o djeci koja mi svakodnevno umiru na rukama. Željni gutljaja vode, zalogaja hrane, potrebiti lijekova, zagrljaja, topline duše i osjetu pripadanja.
Teško je, mila moja, al ako me je moj Gospod poslao ovamo onda je moje poslanje služiti srcem. Kada je strah neprestano prisutan 24 sata prestaneš se bojati. Postaneš pomirena s činjenicom da je ovaj dan možda tvoj posljednji. I tako svaki dan iznova . Međunarodna pomoć stiže teško i rijetko. Ako je i poslana, kontingenti završe u rukama uličnih borbi i ne dopiru do nas. Vapaj se očito ne čuje daleko. Jer ako se čuje, a oglušen je, onda se ljudski rod transformira u monstrume. Ima li više išta smisla?
Hranim se zagrljajima ove djece bez roditelja ili naprosto napuštene zbog nemogućnosti ikakve brige o njima. U nama vide utočište, a ja u njima nemoć jedne točkice u svemiru da namiri potrebu potrebitih, da zaustavi potoke krvi i da mirom i ljubavlju obavije ovaj napaćeni svijet.
Tek sada vidim koliko je meni bilo potrebno napustit sigurne i tople odaje samostana. Nikada, mila moja, nisam bila bliža svom Stvoritelju koji je u ovoj zemlji apsolutno zabranjen. Nemam odoru ali služim srcem i dušom. Ne znam hoće li me već sutra biti. I hoće li biti ove djece koja me okružuju. Svrhovitost mog postojanja je ispunjena i ne znam koliko puta da ti zahvalim na potpori kad s drugi osuđivali.
Ljubim te, drago moje sunce, molim za tebe, a znam da uzvraćaš molitvom za svaku malu dušu koja se bori izborit život.
Ne boj se. Kako god da završi davala sam i dajem sebe. Želim vjerovat da će ovo pismo nekad doć do tebe. Ako i ne dođe naše misli se isprepliću. Grlim te.
srijeda, 04.06.2025.
Ništa kontra ikoga
Foto: Morska
Provocira ova AnčiBonči. Najprije stavi unukove slike s otoka. Ali ne bilo kojeg otoka. Ni manje ni više nego s Korčule!!! Pa mi pušća Rojena Valo i moga Olivera. Onda utisne Pogledi, izgledi, ogledi i p(r)oziva me raskošnin bungavilama i moren koje joj tuče pod noge.
Oće ona morski dvoboj al nema šamse. Ja jesan otočko dite. More mi u krvotoku. Suze slane, al in ne dan vani. Grane maslina moj su kostur. Bonaca mi u srcu. Neverini tek trenutni pad koji se zna uvatit za prvu zraku izlazećeg sunca i resetirat se u kraće od kratko. A samo zato jer san do neba zahvalna na svakon danu koji svane, a ja u njemu budna. Sva zapinjanja noge su tek noga u dupendaru za trgnit se i iz kvadratnog korijena izvuć optimalno po svih. Pari se teško i neizvedivo al alternativa je pustit da ti voda ne bude do grla nego priko glave. A to meni nije opcija.
Tri godine su otkako san otišla iz Vale. Stalno slušan jel ti žao, pa ko bi ostavija onu lipotu, pa ne bi ja za ništa na svitu, pa kako možeš zaboravit ona buđenja dana i zalaske sunca i da ne nabrajan.
Ništa ja ne zaboravljan. Ni sekunde ditinjstva, ni sve šta mi je Vala dala popit, upit, utisnut, zapečatit. Al ja san tip koji bi moga živit u Tunguziji. Vežen se za ljude, za blokete nikako. A lipe prirode svugdi. Uspomene su žive, al ni traga nostalgiji.
Kompenzacija su moje cure, koje viđan kad god oćemo i možemo i tri para plavooka koja gledan kako rastu, dišu, uče, grle, ljube.
Da san naučila stavjat slike na blog, a nisan po ovon novon, uzvratila bi ja arhivom Korkyre Melaine. Ovako ću izvuć samo jednu za kontru, al još iz onog blog segmenta di se moglo lako. Bar meni.
Naravno, ne provocira Anči mene. Samo me se siti kad joj more dođe do gležnja, pogled ode do horizonta, čuje Olivera ili joj voda dođe do grla.
Budi mi, Ane, dobro i zdravo.
ponedjeljak, 02.06.2025.
Najdraži
Vrime učini da pomalo zaboravin velike fibre vlastite dice, cijepljenja, grlobolje, vađenje tonzila, uhobolje, sportske ozljede, pet operacija kolina, žgincane noge, šivanje rascvitale brade, zalipljene o skale u dvoru i to u ratnin godinama kad nije bilo konca za šivanje. Naprosto potisneš.
Novo doba donosi novo. Sad su odrasle, svoje, prave ljudinice na koje san do neba ponosna.
Al fibre ovih mojih troje mačića, grlobolje, punti na arkadi, punti na zapešću, začepljen nosić, a beba dojena, konjuktivitisi, varičele i sve šta mališ i veliš pokupe i donesu iz vrtića....e, to već boli pravo u srce. Treperin od poruke do poruke, a sve između ka da ne postoji. Mobitel ne gasin ni dan ni noć jer nikad ne znan oće li bit potriba uletit u vrime koje je nevrime.
ON in kupuje autića milijun, a ja san zadužena za knjige. Mlađa viče, dostaaaa s igračkama, a dida joj kaže, ne pizdi, ja san dida i uzet ću šta vole. Ti se nisi bunila na milijun barbika kad san ti kupova ka maloj.
A onda, kad nediljon ručaju, svi se sjate oko najmlađe, a moja dva hahara ulete na veliku postelju. Ja u sredini, njih dvoje, svaki naslonjen na moje rame i viču, bako, čitaj. I tako bi ja mogla do besvijesti. Kad se zasite čitanja ima baka cili repertoar izmišljenih priča, punih "nevolja" jer te su in najdraže.
A na odlasku zagrljaj i poljubac. Šapnen in na uvo, volin te puno, a dva para velikih plavetno zelenih očiju odgovaraju i ja tebe volin, bako.
Tako valjda izgleda stanje bingo uma kad progutaš sunce, udre te munja, misec te obasjava, krošnje propupaju, more se zacakli, zvizde zatrepere, ljubičice zamirišu i pari ti se da od svih organa imaš samo jedan jedini. Veliko srce koje pulsira radošću. Veliko zahvalno srce.
