morska iz dubina
srijeda, 31.01.2024.
Prije i posli
U to vrime smo se, mi prijateljice, dogovarale dan prije. Nać se na bus stanici ispred Maje ili priko puta kazališta. To je bija amen. Samo teški crnjak je to moga prominit.
U to vrime smo se suboton nalazile točno u 4 popodne na stanici busa za Omiš i zajedno odlazile u Lava na disco matineju. Niko nije kasnija.
U to vrime san govorila mojima da ne brinu, da ću bit doma navečer u 9. I bila san u sekundu.
U to neko vrime On me čeka isprid faksa i došla bi točno. Ni u primisli kasnit.
U to neko vrime je rič bila nešto vridno. Imalo je značenje i težinu. Dogovor je bija pouzdan. Odgode i kašnjenja na kapaljku.
Tek puno, puno kasnije doša je mobitel, a s njin i sve skuže svita. Kad si već na pragu za izić vani, iz borše se čuje prlju, prlju.
Sorry, kasnin 15 minuta.
Uf, nije doša ovi bus u manje kvarat.
Gužva je u prometu, kasnit ću.
Ajme, zaspala san.
Nije mi nešto dobro, odgodimo za sutra.
Skočila mi je, evo, fibra pa bolje ne.
Čekan malu isprid škole pa ću malo kasnit.
A šta ću, red je u butigi, neću stić na vrime, ajde ti pa ćemo se nać tamo.
I ko bi to sve nabroja......
Uvik je bilo vrime prije i uvik dođe vrime posli.
I uvik, baš uvik u ton vremeplovu bude nešto dobrega i nešto lošega.
Meni su ovo uspomene na vrime kad ni telefon nismo imali, a ovoj današnjoj dici je mobitel alat za življenje. /Telefon smo dobili 1976. i bili smo dvojnici/.
Baš me zanima kakvo će bit vrime prije i vrime posli ove generacije sadašnjih mladih.
Možda in skuže neće ni tribat jer će teleportacija bit ka dobar dan.
Prlju, prlju..stiže poruka od Starije...ništa od dogovora ujutro...dobila san fibru i grlo me boli jako.
nedjelja, 28.01.2024.
Čarobnjaštvo
U pravilu je nedjeljom prošireni obiteljski ručak. Ako netko ne može taj dan, dogovaraju se međusobno i biraju subotu. Meni ionako svejedno. Samo da dođu. Nek bude bučno, šušurno i veselo.
E, sad, šta im spremiti je pravo slalomsko velerješavanje za mene.
Stari voli sve na žlicu i da je mekano. I ono šta se jede perunom i nožem iz plitkih pjata da mu isto bude mekano pa da se može jest žlicom. Kolač, po mogućnosti, mekši od pamuka. Kuhanje za njega graniči s čarobnjaštvom.
ON ne bi nikakve juhe ni išta tekućinasto ali zato ide sve njokasto i naglašeno hrustavo, uz meso ili ribu. /Divan spoj sa Starim./ Od slatkog, ne rodilo šta ne voli. Čokoladasto ipak bez konkurencije. Tu sam najčešće mađioničar.
Starija je ponor bez dna. Na svoju mamu. Može jest ogromne količine, a kile nikad ne nabacat. To su te male privilegije pravih gastro kušača koji si mogu dat oduška, a na vagi uvijek malo fali. Ali, ne voli ona mljeveno, točeve i nikakve kremaste kolače. Samo suhe. S njom je, u pravilu, lako.
Mlađa je, kao bivša vrhunska sportašica, bila sljedbenica vege kulinarstva, ali udajom se tu sve izokrenulo. Zadržala si je gušt sa šta više povrća, salata, voća, šta manje tjestenine, a od mesa pileća prsa koja, uzgred rečeno, Stari ne može smislit. Slatko redovito preskače.
Zet je priča za sebe. Tjestenina na sve načine, al svako povrće i voće maknit šta dalje od njega, uključujući i fritule bez grožđica./Divan kulinarski spoj s Mlađom/. Palačinke s nutelom su hit ali i sve torte i kremasti kolači ako se ne osjete krupniji orašidi. Ovdje sam već vilenjak.
Mališi će pojest bakinu juhu. Sve dalje je plod moje mašte da umeljam sve potrebne namirnice u neke mafine, pogačice ili slično kako bi konzumacijom jednog unijeli sve šta treba. Torte, kremasti kolači, keksići, sve im je to voljena poslastica. Za njih bi dubila i na trepavicama. Ništa teško. Još manje preteško.
Ja sam vege tip pa za sebe uvijek iskemijam nešto brzo i jednostavno. Može i bez slatkog. Kad mi padne cukar, čokolada je nezamjenjivo slatko.
Dakle, treba složit ručak za 8 osoba, a da ne sliči na kondicijske pripreme za svjetsko prvenstvo.
Sva sreća da sam u dobroj kondiciji. Plivanje sam već popela na dva puta tjedno po 3.000 metara. I dok tako, plivajući leđno popravljam kralježnicu, kemijam i slažem vikend jelovnik.
I smješkam se.
Ne mogu oni bit toliko komplicirani koliko ja mogu pojednostavnit.
I stvorit iluziju kao da je sve po njihovom gastro guštu.
Jer druženje i smijeh su nam ipak na prvom mjestu.
utorak, 23.01.2024.
Bajka
U neko davno izmišljeno doba došao vladar međ svoj puk i zagrmio:
vidite li onu ograđenu ledinu?
Ljudi se pogledaše međusobno pa mu u glas odgovoriše:
vidimo ledinu al ne i da je ograđena.
Ne vidite da je ograđena jer sam vam dao veliku površinu koja seže u daljine.
U tom prostoru možete šta god hoćete. Jel to ok?
To je Ok, vladaru naš, povikala masa. To je prava demokracija.
U danima koji su uslijedili, uskomešala se raja ko mravinjak po ledini. Milina od mira i spokoja. Al tamo, u neke dane krenuli se grupirat pa sve grupa do grupe. Treba vlast osvojit, počelo se šuškat. Naježili se jedni na druge, dokopali se razglasa i započeli arlaukat. Prvi da su najljepši, drugi da su najpametniji, treći da najbolje pišu, četvrti da su najbolji govornici, peti da su znalci u čitanju između redaka.... stoti da najbolje poznaju zakone, sto osmi da su najbolji trgovci, petstoti da najbolje ratuju i tako redom sve najbolji od najboljih. Zaiskrilo opasno i opako.
Vidi vladar da će mu se obećanje razbit o glavu, da će ostat bez podanika pa zagrmi. Od sada pa nadalje, sve šta imate reć jedni drugima napišite. Ni glasa da čujem, samo slova da vidim.
Najljepši se riječima obrušiše na pametne, pametni na ratnike, ratnici na trgovce, trgovci na pisce...uf kakav papirnati konfužjun je nastao. Kad su svu vatru iz sebe izrigali, skupi vladar te silne papirušine, ispromiješa ih, uveže u knjigu, da je tiskat u masu primjeraka i podijeli svojoj raji da čitaju.
Fuj, odgovoriše svi odreda. To je šund. Ta tko bi ovo smeće čitao. Ovo je sve nepismena gamad. Mi smo iznad toga.
Ujutro se probudiše i u prvi tren se činilo da ih je mnogostruko više. A onda su polako počeli nazirati svoja lica, svoja tijela, sebe.
Pa to je ograda koju nam je vladar stavio. Sama zrcala. Nismo ih na prvu vidjeli. I to uopće nije tako veliki prostor. Samo nam se učinilo.
A onda je vladar zagrmio: i meni se na prvu učinilo da vam mogu pustit sve na volju. Al bez reda i poretka, bez pravila i nadzora, bez kazni i sankcija vi ste samo knjiga koju ste sami napisali.
Za kaznu je i čitajte.
ponedjeljak, 22.01.2024.
Snig u Vali
Te su godine na vijestima rekli da će sutra past snig i na otoke.
Oćemo pokrivat limune i mandarine, pitala san?
Ma koji snig, odgovorija je Stari i mahnija rukon. Nema toga ovdi. Najlakše je palamudit i zaludit svit. Neće ić ispod nule.
Ooookeeej, kako ti rećeš, odgovorila mu ja i nastavila stivavat drva u peć. Znala bi uzet katridu, sest posve joj blizu, držat otvorene vratnice i gledat igru plamena, žara i pucketanje drva. Ništa draže od toga. Na špakeru se kuvala raštika iz vrtla, iz pećnice je mirisa kruv, a On je priprema gradele na vanjskon kaminu. Baš je zaladilo, reka je trljajući ruke. Moga bi snig.
I proša je dan.
Došlo je jutro.
Ostala san bez daha. Ono šta san vidila kroz ponistru ni bila moja Vala. Sve, baš sve je zabililo, a snig je pada tako gust da se ni na more ni ništa vidilo. Ajme šta je lipo, reka je On. Ja san isto rekla da je lipo al da će nan sve pozebst u vrtlu i da to neće bit lipo.
Iz prizemlja smo čuli, za Gospu blaženu, ma je li ovo zabililo. I onda iza toga, ajme, pa san, pa san, pomozite. Izletili nas dvoje, pa niz skale, ali ka šta nije žvaka za seljaka nije ni snig za svakoga. Otresla i ja priko skale, zameljala se u snig, a Stari je ajmeka, pala je i ona, pala je i ona.
Ja san se odma digla jer mi ni bilo ništa. Digli smo i Staroga. Ni mu bilo ništa osin šta mu se bilo teško dignit s poda. A On se samo uvatija za glavu i reka, jeba te led, ka da je meni lako živit s Ivicon i Janicon Kostelić.
Volin ja snig, da ne bi bilo zabune. Al kad pada kod vas, a ne kod mene.
četvrtak, 18.01.2024.
Marta
Prozor trajekta bio je posve mutan. Sasušena sol s vanjske strane, šporkica s unutarnje. Njen pogled je bio još zamućeniji. Suze su zastajale na rubovima donjih kapaka, a ugrizom usne sprječavala je da poteknu niz obraz. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Dvije suze su ipak pobjegle i skotrljale se niz blijedo i ispaćeno lice.
Marta, dušo, bit će sve dobro, stiskala sam joj ruku. I to je bilo sve šta sam rekla. Na tren je otvorila oči i pogledala u beskraj ničega. Bila je to zadnja kemoterapija koju je odradila. Svaka teška na svoj način jer je trebalo doć do Splita. I trebalo se vratit na otok. Po svakom vremenu i nevremenu.
Iza nje 28 godina života. Pred njom strah. Ogoljen do kosti.
Pričati je bilo besmisleno. Šutit još mučnije. Zrak težak i ustajao od pretjeranog grijanja, a valovi preveliki. U salonu vruće, na palubi prehladno. Kao urotnici na ionako krhko i ranjeno tijelo.
Teta, rekla mi je jedva čujnim glasom, od svega šta prolazim najviše me boli da me on ostavio. Ostavio me jer sam bolesna. Rekao je da se ne može nosit s time. Da mu oprostim. I otišao. Otišao kao da nikad ništa jedno drugom nismo značili. Kao da pet godina nismo zajedno živjeli.
Kakvi su to ljudi, teta? Kakvi su to ljudi koji te ostave kad ti je pomoć najpotrebnija, a podrška neophodna. S bolešću ću se borit i dat sve od sebe, al kako da povratim povjerenje u ljude.
Zagrlila sam je i tako smo u šutnji uplovili u luku.
Od tada je prošlo pet godina. Marta i još netko su danas svratili do nas. Redovna kontrola.
A ona, predivna mlada žena, zdravstvena radnica, hrabra i snažna. Svi nalazi su uredni. U sretnoj je vezi s novim njim, koji dolazi na svaku njenu kontrolu, na sve njene pretrage. Gotovo da joj pred nama ruku nije ispuštao iz svoje.
Nekad je život krajnje surov. Odvajanje od smeća je ponekad bolno samo zato jer nismo svjesni da je smeću mjesto na odlagalištu. Nikako u suživotu. Nikako u životu.
srijeda, 17.01.2024.
Brokve
Priča kaže da je bio dječak s lošom naravi. Otac ga je dugo pokušavao nagovarat da se promijeni. Jednom prilikom mu je donio kutiju punu brokava. Rekao mu je da svaki put kad nekog povrijedi ili o nekome kaže nešto ružno i neprihvatljivo zakuca brokvu u ogradu.
Bilo je toga u ogradi dosta. I previše. No, s vremenom je dječak naučio kontrolirat svoj bijes i ljutnju pa je došao dan kad je prestao zabijat brokve. Ponosno se obratio ocu, a otac ga je pohvalio i rekao da u svakom danu kad uspije kontrolirat svoju narav iščupa jednu brokvu iz ograde. Došao je i taj dan. Sve su brokve bile izvađene. Konačno je sin mogao pokazat da se promijenio.
Baš si to lijepo napravio, pohvalio ga je otac. Ali moraš znat da ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš ružne stvari, one ostavljaju ožiljak poput ovih rupa u ogradi. Verbalna rana je bolna kao i ona fizička.
**
Kada se 1986.godine dogodila nesreća u Černobilu mnogi su iz udaljenijih zemalja govorili kako je to daleko od njih. Par dana kasnije su shvatili da se kontaminirano područje širi. Nema nedodirljivih. Nema zaštićenih.
**
Ja sam jedno posve prosječno čeljade. Možda različita u nijansi da se zaista, zaista ne volim svađat. Mir mi je neprocjenjiv, a svi koji me desetljećima dobro poznaju kažu da sam baš svoja. Uvijek unutar gabarita. I teško me izbacit van njih.
Možda zato ne shvaćam i ne prihvaćam potrebu ljudi da se na zajedničkoj platformi međusobno vrijeđaju, pljucaju, ponižavaju i ogoljavaju u najružnijem pogledu. U kontaminiranom području, u kojem boravi nebrojeno ljudi, nitko se ne osjeća dobro. Zauzimanje strana u dvobojima, trobojima ili višebojima mi je gotovo ponižavajuće.
Zato, mir s vama blogoljupci. U vlastitom domu radite šta god hoćete, želite, možete. U zajedničkim prostorijama bonton je nužnost.
I svima, bez izuzetka, ostavljam pozdrav.
četvrtak, 04.01.2024.
Bivša
Dani uzavrele duhovne strasti, u kojima je Nebesko SVE kolalo njenim venama, mislima, udahu i izdahu, njenom sviješću i podsviješću, snovima i vizijama, njenom sada, ovdje i svemu što je, naprosto je presušilo.
Nakon toliko godina služenja potrebitima, nakon uzleta života, istinske spoznaje smislenosti sebe i svega što je, reda i poretka, dubokog razumijevanja svega i svih, nektar je ishlapio iz njene duše i našla se u bezdanu. Opustošena. Ogoljena. Prazna. Suvišna. Pogubljena. Dezorijentirana.
Od trena svoje samosvjesnosti odabrala je Svjetlo za život, Ljubav za vodstvo, Milosrđe za dušu, Oprost za razumijevanje.
U danima najveće zgužvanosti bila je s Njim i On s njom. Tek velikim protekom vremena javila se bolna suhoća duha. I to je presudilo da shvati da se ne uklapa. Da počinje krojit vlastita pravila. Prkosit tradiciji i obredu. Da je jedinstvena i neponovljiva na ovoj razini. Da ju je upravo Bog, u prskajućoj raznolikosti svoje kreacije, punine i svega što jest, stvorio upravo takvom kakva je.
Nakon 30 godina služenja, izašla sam iz reda, javila mi je. Skinula sam odoru časne sestre. Idem kao civil u misiju. S lakoćom se nosim s osudama. Znam da me ON ne osuđuje jer sam njegovo dijete. Možda samovoljna ali Njegova. Idem Mu služit. Na drugačijoj razini ali i dalje puninom srca.
Javim ti se čim se uhodam.
