morska iz dubina
četvrtak, 18.01.2024.
Marta
Prozor trajekta bio je posve mutan. Sasušena sol s vanjske strane, šporkica s unutarnje. Njen pogled je bio još zamućeniji. Suze su zastajale na rubovima donjih kapaka, a ugrizom usne sprječavala je da poteknu niz obraz. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Dvije suze su ipak pobjegle i skotrljale se niz blijedo i ispaćeno lice.
Marta, dušo, bit će sve dobro, stiskala sam joj ruku. I to je bilo sve šta sam rekla. Na tren je otvorila oči i pogledala u beskraj ničega. Bila je to zadnja kemoterapija koju je odradila. Svaka teška na svoj način jer je trebalo doć do Splita. I trebalo se vratit na otok. Po svakom vremenu i nevremenu.
Iza nje 28 godina života. Pred njom strah. Ogoljen do kosti.
Pričati je bilo besmisleno. Šutit još mučnije. Zrak težak i ustajao od pretjeranog grijanja, a valovi preveliki. U salonu vruće, na palubi prehladno. Kao urotnici na ionako krhko i ranjeno tijelo.
Teta, rekla mi je jedva čujnim glasom, od svega šta prolazim najviše me boli da me on ostavio. Ostavio me jer sam bolesna. Rekao je da se ne može nosit s time. Da mu oprostim. I otišao. Otišao kao da nikad ništa jedno drugom nismo značili. Kao da pet godina nismo zajedno živjeli.
Kakvi su to ljudi, teta? Kakvi su to ljudi koji te ostave kad ti je pomoć najpotrebnija, a podrška neophodna. S bolešću ću se borit i dat sve od sebe, al kako da povratim povjerenje u ljude.
Zagrlila sam je i tako smo u šutnji uplovili u luku.
Od tada je prošlo pet godina. Marta i još netko su danas svratili do nas. Redovna kontrola.
A ona, predivna mlada žena, zdravstvena radnica, hrabra i snažna. Svi nalazi su uredni. U sretnoj je vezi s novim njim, koji dolazi na svaku njenu kontrolu, na sve njene pretrage. Gotovo da joj pred nama ruku nije ispuštao iz svoje.
Nekad je život krajnje surov. Odvajanje od smeća je ponekad bolno samo zato jer nismo svjesni da je smeću mjesto na odlagalištu. Nikako u suživotu. Nikako u životu.
