morska iz dubina
četvrtak, 18.01.2024.
Marta
Prozor trajekta bio je posve mutan. Sasušena sol s vanjske strane, šporkica s unutarnje. Njen pogled je bio još zamućeniji. Suze su zastajale na rubovima donjih kapaka, a ugrizom usne sprječavala je da poteknu niz obraz. Duboko je uzdahnula i zatvorila oči. Dvije suze su ipak pobjegle i skotrljale se niz blijedo i ispaćeno lice.
Marta, dušo, bit će sve dobro, stiskala sam joj ruku. I to je bilo sve šta sam rekla. Na tren je otvorila oči i pogledala u beskraj ničega. Bila je to zadnja kemoterapija koju je odradila. Svaka teška na svoj način jer je trebalo doć do Splita. I trebalo se vratit na otok. Po svakom vremenu i nevremenu.
Iza nje 28 godina života. Pred njom strah. Ogoljen do kosti.
Pričati je bilo besmisleno. Šutit još mučnije. Zrak težak i ustajao od pretjeranog grijanja, a valovi preveliki. U salonu vruće, na palubi prehladno. Kao urotnici na ionako krhko i ranjeno tijelo.
Teta, rekla mi je jedva čujnim glasom, od svega šta prolazim najviše me boli da me on ostavio. Ostavio me jer sam bolesna. Rekao je da se ne može nosit s time. Da mu oprostim. I otišao. Otišao kao da nikad ništa jedno drugom nismo značili. Kao da pet godina nismo zajedno živjeli.
Kakvi su to ljudi, teta? Kakvi su to ljudi koji te ostave kad ti je pomoć najpotrebnija, a podrška neophodna. S bolešću ću se borit i dat sve od sebe, al kako da povratim povjerenje u ljude.
Zagrlila sam je i tako smo u šutnji uplovili u luku.
Od tada je prošlo pet godina. Marta i još netko su danas svratili do nas. Redovna kontrola.
A ona, predivna mlada žena, zdravstvena radnica, hrabra i snažna. Svi nalazi su uredni. U sretnoj je vezi s novim njim, koji dolazi na svaku njenu kontrolu, na sve njene pretrage. Gotovo da joj pred nama ruku nije ispuštao iz svoje.
Nekad je život krajnje surov. Odvajanje od smeća je ponekad bolno samo zato jer nismo svjesni da je smeću mjesto na odlagalištu. Nikako u suživotu. Nikako u životu.
lijepo napisano, ali najgore od svega je što graniči s istinom
Donabellina • 18.01.2024. u 21:18
Opet si me rasplakala.
Svu sreću svijeta Marti i njenom novim netkom od srca želim.
Hvala na postu, draga Morska.konobarica • 18.01.2024. u 21:19
@AnnaBonni...ovo je, Ane, istinita priča o mojoj otočkoj rodici...koja me zbog razlike u godinama zove teta.....hvala nebesima da je dobro:-)
@Konobarica.....draga moja, život ispisuje nezamislivo, nesavladivo, neizvjesno do krajnjih granica...sve su priče oko nas.. samo ih treba utisnut u riječi....hvala tebi:-)morska iz dubina • 18.01.2024. u 21:27
Smece na smetliste...
Euro • 18.01.2024. u 22:13
Nema gore nego kad nas prijatelji ostave ali poslije tuge ponekad može biti i sreće sa novim prijateljima. A plače se na ovo i u sapunicama. Ee, kad bi bio neki Super dr. Strikan Škovacin...
gogoo • 18.01.2024. u 22:30
Hrabra Marta. Kao i njena teta. Hvala Bogu pa se povjerenje u ljude, baš kao i naše tijelo, samoobnavljaju.
Svakim danom sve zdravija i zdravija...sretnija i sretnija.
To joj želim :-*Sarah • 18.01.2024. u 22:56
Bogu hvala da je dobro i da je dosao onaj koji vrijedi !
lijemudro • 18.01.2024. u 23:51
On je bolji od Njega i On je zaslužija Martu više nego On, a i Marta je zaslužila Njega više nego Njega. Kalvarija je bila takva kakva je. Idemo dalje u svitlost!
sewen • 19.01.2024. u 00:20
Bravo! Predivna istinitost, budi nadu.....Obožavam ovakve sretne završetke! Ljubim!
luki2 • 19.01.2024. u 00:46
Ujela me priča o imenjakinji. Devet mjeseci i imat ću njene godine tada. Hvala Bogu da je sve dobro! Neka bude i dalje sretna i zdrava od srca!!! Koliko smo krhki...
Galaksija • 19.01.2024. u 03:06
Životna priča kakvih je nažalost mnogo. Drago mi je da je
povratila povjerenje u ljude. A tvoj zaključak treba izdvojiti
kao komentar dana, pored Vijesti.Lastavica • 19.01.2024. u 07:31
Mene je život od malih nogu naučio da je (najčešće) svako zlo za neko dobro....drago mi je da je to i u ovom slučaju, zagrljaj veeeliki iz kišne i hladne jutarnje Slavonije
White Lilith • 19.01.2024. u 07:58
@Euro...upravo tako al često se nažuljamo dok izvršimo razdvajanje otpada:-)
@gogoo.....moramo nać Strikana unutar sebe i na vrijeme ga uposlit..ne treba čekat da Netjak dođe:-)
@Sarah.....sve je dalje tiha borba, nadanje, vjerovanje i velika želja..al ona sve nas hrani optimizmom i bespoštednim pomaganjem drugima jer je dio sustava zdravstva.. hvala ti za želje:-)
@lijemudro....došao, došao i dao joj krila na putu koji joj je zacrtan:-)
@sewen....uvijek se pravo lice ukaže svjetlu dana...i da...ide se dalje:-)
@luki2......krv, znoj i suze na njenom putu...al ga je prigrlila i hrabro korača kroz život slaveći svaki dan koji je njen:-)
@Galaksija....krhkiji smo nego li to želimo priznat...al i jaki smo...pa to moramo priznat:-)
@Lastavica....svih nas je lako poljuljat u ljudskost...al onima u potrebi najlakše...
@White Lilith....istina je da svako zlo nije za zlo al kad dođe u nevrijeme napravi krš.. tek protekom vremena shvatimo...i tebi veliki pozdrav, slavonska moja:-)morska iz dubina • 19.01.2024. u 08:14
Vratila je povjerenje u ljude, želim joj da je novi On čovjek velika srca dobre duše... a pitkost tvog štiva uranja u srce...
Dinaja • 19.01.2024. u 09:34
2000 g sam bila bas gadno bolesna, ne od karcinoma, imala sam uz sebe muskarca koji je u bas svakom trenu bio uz mene,tražio najbolje doktore, vozio kamo je trebalo, to sto je on radio za mene bi malo koji muškarac napravio. Rekla sam mu, ne daj boze da ti na ovaj nacin moram vracati, ali sta god ti treba znaš gdje me možeš naći, bez obzira na naš odnos.
Tako i je...čujemo se kad kome šta treba, ozdravila sam odavno , a njemu se nađem uvijek pri ruci , između ostalog i kad se napije pa se ne može dignuti a 350 km je od Zagreba i mora na posao, odem po njega i usred noći, ,i kad je bolestan i ima temperaturu, i kad ostane sam, i kad nije sam, on zna da ima oslonac zna da ima nekoga ko je tu samo za njega u nevolji. i bez obzira sto vec odavno nismo zajedno, mi smo si tu jedno za drugog, . ljudi to ne razumiju ali uopće me nije briga.
Bez obzira na sve, hvala ti Saša.Riba Luca • 19.01.2024. u 10:09
Svi imaju svoje izbore, a oni nisu uvijek dobri. Da je sve što izgleda kao ljubav uistinu ljubav, svijet bi bio neko bolje mjesto, ali eto, tome jednostavno nije tako. Ponekada nam život pokloni još jednu šansu i to je stvarno lijepo.
Blumi • 19.01.2024. u 11:44
@Dinaja....hvala ti:-)
@Riba Luca...bravo za tebe, bravo za Sašu...nema tu čuđenja..gradimo odnose zbog sebe ne zbog drugih...nema ni podrazumijevanja....svaki ljudski, topli, humani postupak me posve razoruža u emocijama pa se u čas izlijem iz korita...imati oslonac u životu je slavljenje života...pozdrav Luce:-)
@Blumi....slažem se s tobom....zato je druga šansa zahvala životu:-)morska iz dubina • 19.01.2024. u 14:22
Takvi lomovi prepušteni vremenu mogu zarasti ali ožiljak ostaje.
Bila sam oslonac i imala sam oslonce, koji su bili tu u potrebi. To
se ne zaboravlja, ali je bitno da rane zacijele. Bravo:))))nema garancije • 20.01.2024. u 12:34
dobar završetak sve poništava, uvijek može gore, životariti u laži npr.
NF • 20.01.2024. u 14:29
Ponekad moramo prihvatiti smeće i očistiti prostor kako bi stvorili grm ruža :) Predivna pozitivna priča :)
WORLD OF A DREAMCATCHER • 20.01.2024. u 18:51
@nema garancije.....ožiljci su podsjetnik za sbe buduće dane...
@NF...je, je...odlaganje smeća i je poanta:-)
@WORLD OF DREAMCATCHER.....svakako, smeće van iz života..morska iz dubina • 21.01.2024. u 08:36
Ovo je istina, baš mi je jučer rekao član obitelji da ga nitko nije posjetio od prijatelja
pričopričica • 21.01.2024. u 13:07
Ljudi znaju biti okrutni u svojim vezama
No, mnogi nisu u stanju da se bore stalnim izazovima bolesti...
Neki kao da se boje da će bolest skočiti na njih
ako su sa osobom koja se bori za život...mecabg • 21.01.2024. u 16:59
@pričoprićica.....znaš onu staru poslovicu...na muci se poznaju junaci...e, tu se često poskliznemo..
@mecabg......nešto je do bolesti, a nešto je bome i do ljudi...morska iz dubina • 22.01.2024. u 09:00
