morska iz dubina
subota, 12.07.2025.
Menipauza
Pauza!
Ne zbog godišnjeg odmora.
Zbog višegodišnjeg umora.
Do nastavka druženja ostajte mi dobro i nadasve zdravo.
Morski zagrljaj svima.
utorak, 08.07.2025.
Jesu
Jesu mi po volji:
- dobrohotni ljudi
- velikog srca
- koji ne mjere vagom ko će kome koliko
- čije rame nije parking mjesto s naplatom
- zagrljaj im traje koliko treba
- daju sebe i od sebe
- možeš im se obratit u svakoj sekundi dana
- znaju kad je priča utjeha, a šutnja zlato
- optimisti su
- vesele naravi
- podbadaju, a zapravo ti daju do znanja koliko vole
- sitnicama uveseljavaju jer se krupnice podrazumijevaju
- znaju dijelit tugu na pola
- radost umnožavaju
- ako se ne slažu, izravni su i bez zadrške
- u čijoj blizini si ko pamukom omotan
- pomisao da ih nema paralizira
Po volji su mi:
- tople oči
- osmijeh blagog lica
- mekoća postojanja
- čvrstina življenja, trpljenja i podnošenja.
/Posvećeno Glorijeti, Nadi i Zokiju/.
Samo da znate da ovakvi postoje!
ponedjeljak, 07.07.2025.
Nisu
Nisu mi po volji:
- mrzovoljni ljudi
- koji se ne znaju šaliti
- od čijeg raspoloženja ovisi ono sveopće
- mrzitelji
- oni bez empatije
- bez osmijeha
- neuviđavni
- samoljubivi
- isključivi
- škrti
- hladni
- koji provociraju probleme, a ne nude rješenja
- pesimisti
- koji su vazda u pravu
- manipulatori
- zlostavljači i nasilnici
- pijandure
- falšije
- lažovi
i nadasve oni koji u komunikaciji ne gledaju u oči sugovornika.
Lista onoga šta mi je po volji puno je duža. Ona je za drugi put.
subota, 05.07.2025.
12
Košmarna noć. Nije do vrućine. Saginjem se u toku dana prečesto na koljena. Obuč Starog, svuč ga, obrisat banj jedan, banj drugi..... koljeno sve zapamtilo. Škljocnilo nešto prije mjesec dana, al ja, kukavna, ne kukam. Tako naučila od vajkada. Puštam ga da otiče ko bublica. Sigurno puno i prepuno vode. A di bi bilo puno vina? Ne pijem.
Ledim. Bit će bolje. Nisam ja od pamuka.
Nego da se vratim. Košmarna noć. Iz nekog paralelnog svijeta čujem zvonki glas. Na prvu ga ne prepoznajem. Ko anđeli da klepeću krilima iz neke dubine, neke daljine Ne mogu se otet toplini srca i mekoći duše. Rastapam se. Ne prepoznajem. Ili možda da. Čujem,
"ja te pjesmom zovem,
željna tvoga milovanja,
sliku tvoju ljubim,
ljubim, ljubim svakog dana...."
Palim svjetlo. Sati 03.22. O, Bože, je li to moguće? U sekundu. Vrijeme od prije dvanaest godina kada sam utisnula zadnji oproštaj poljubac na mamin obraz. Jel mi se to došla javit? Pjesmom? A da kako bi ona drugačije. Jednom od stotine kojom je obarala s nogu sva prijateljska i rodbinska druženja, bilo u stanu u Splitu, bilo na teraci u Vali. Bila je ko živući đuboks. Kako bi već tko zaželio.
Moj slavuj. Moja duša. Moje nedostajanje. I glas koji nisam naslijedila.
Pjevaj, majko. Uveseljavaj Nebo.
srijeda, 02.07.2025.
Žega na drugi način
Najprin bi nas teta, u dvoru, dobro ofregala u maštilu. Onda bi užegla šteriku u sobi i stila nas četvero u posteju od peršone ipo. Ka slane srdele. Jedan do drugega. A mi bi još dugo u noć brboćali. Onda bi ona uletila i dreknila, činite kuco. Vrime je spat!
Ujutro bi je najprin čuli kako govori, za Gospu blaženu, kako to spite.
Vinki je glava bila di su nan noge. Tončiću je jedna noga bila priko mog stumka, a drugo ispod vrata. Mero je bila zalipjena o drvene daske kamare. Ja san ležala po sridi, a noge mi bile na Vinkinoj škinji. Teta se krstila, a mi se čudili šta se ima čudit. Ka da mi znamo kako ko spi po noći.
Nikad ništa ni mirisalo ka bila kava koja se pušila sa stola učinjenog od drvene armadure i svakome, uz čikaru, po pola tvrdega okruglog kolača. Za potočat ga.
A onda bi nas teta potirala u vrelinu litnjeg dana. Ne sićan se da smo ikad rekli da nan je vruće. Da smo se žalili na išta. Bili smo crni ka uglješe, znojni, izgrebani od drače, kolina pod krastama, mačani na sto mista od ugriza komaraca i papatača. Al igra je bila za igranje. Nikako za kukukmečanje.
Nezaborav bezbrižnosti jednog neopisivog ditinjstva.
