morska iz dubina

srijeda, 21.02.2024.

Šporkaćuni



Sa šugamanom priko ramena odlazili smo na Livadu, Mornara, Šore, Zentu, Zvončac ili Prvu vodu na Marjanu. Mi dica iz ulice. Bosonogi, u majice na špaline, crni ka uglješe, s feton kruva i marmelade u ruke. Niko onda nije spominja UV zrake, još manje Coppertone. Dobit sunčanicu je bilo ka dobar dan. Vraćat se u mokri kostim i mudantine podrazumijevanje. Jednako ka doć u sekund doma, kako je već roditeljstvo naredilo.

Prolazim danas istin štacijama. Ni prst se više ne može umočit u more. Ergela brodica i jahti zaposjela je svaki milimetar mog uzavrelog djetinjstva. Kapital i kapitalci se usidrili i ka epidemija zavladali i satrali svu lipotu mojih sjećanja. Ka Red Carpet, naslonjeni bok uz bok, da ni igla ne bi pala u more. Vlasnicima jahti je kompletna infrastruktura na ruku. Voda za ljubimca oprat i uglancat, struja za priključit brusilice za skinut mu staru glazuru, kafići i restorani, tik do njih, da se ne triba doma mučit kuvat.

U više splitskih lučica Državni inspektorat je utvrdio ekološku katastrofu i svakodnevno zagađenje. Nastalo je ispuštanjem šporke vode kontinuiranim pranjem brodica, te ispuštanjem boja, ulja i drugog otpada, ni manje ni više nego unutar zaštićenog područja.

I sad se ja, uljuljana sjećanjima, pitan:
je li manje više, a više manje?
Ne znan.
I koliko su nama potrebni vanjski neprijatelji da bi se utopili u vlastitim g......?
Ne znan.

21.02.2024. u 16:02 • 13 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.02.2024.

Alter ego


Sjene nas uvijek prate.
One su repovi koji se vuku.
Sapliću nam noge u hodu.
Ubrzavaju disanje.
Navlače nesanicu.
Osvrćemo se.
Preispitujemo.
A one neisperive vodom.
Samo uravnoteženošću, mirom i dobrohotnošću se daju odagnat.
Tome valjda težimo.
Čak i kad posrćemo.

Koje od to dvoje smo zapravo istinski mi?

18.02.2024. u 19:12 • 21 KomentaraPrint#

srijeda, 14.02.2024.

Principeša




/fotografija moja/


"Ka neki piz je sta na srcu mome
I grop u grlu svaku rič mi kida
Dok tebe gledan di za punton toneš
Rojena valo srce san ti prida."

Piva: Oliver

14.02.2024. u 22:25 • 18 KomentaraPrint#

nedjelja, 11.02.2024.

Ili...ili????



Ovo nije fikcija niti izmišljotina da bi se tek tako nešto napisalo. Ovo je život. Bolno stvaran. I stvarno bolan. Nisam ga namjeravala utisnut kroz riječi ali me Demin post nekako pogurao u tom smjeru. Ne aludiram na nijednu opciju. Samo propitujem šta bi da sam ja ......

Marko je bio kršni muškarac dalmatinske zagore. Uspješni komercijalist. Muž, otac, djed. Mislio je da mirovina znači smiraj života. Kakva greška. Najprije ga je strefio infarkt, ali je nekolicina premosnica život produžila i učinila podnošljivim. Međutim, šećer je učinio svoje. Problemi s venama, otvaranje rana na nozi, gangrena, nepodnošljivi bolovi i naposljetku amputacija. Kada se činilo da se pomirio, primirio i nastavio suvisao obiteljski suživot, vrag se začahurio, izazvao probleme i amputirana je i druga noga. Plućna embolija je bila sitnica u odnosu na sve sa čime se trebalo suočit.

Anka je Markova žena, majka i baka. Crte njenog lica i dalje otkrivaju ljepotu kojoj smo se godinama divili. I ona je bila uvjerena kako mirovina znači smiraj i mekoću života u okruženju djece i unuka. Karcinom grla je ostavio trajnu rupicu u vratu, a ona nikad nije svladala "trbuhozborstvo pa je komunikacija, post festum, bila otežana. I kod nje šećer u ludovanju, problemi s venama na nogama, otvorene rane, gangrena, nepodnošljiva bol i prije tri dana joj je amputirana noga. Kažu mi njena djeca da je i druga noga kritično te da je samo pitanje dana ili tjedna kad će i ona doživjet sudbinu prve noge.

Mi, rodbina, smo u šoku. Nadasve u nevjerici da se sve ovo zbiva. I Hitchock bi, u nekoj svojoj horror režiji, bio milosrdniji od života koji se ovim dragim ljudima dogodio i događa.

Jučer poslijepodne sam od Anke dobila poruku. Dakle, 48 sati nakon amputacije, iz bolnice mi je napisala: draga moja....., moja te djeca jako vole i poštuju...molim te razgovaraj s njima jer ja ne mogu, niti će me slušati....vjerujem da ti je jasno kako sam i šta me čeka...u bolovima sam, moje dostojanstvo je u nepovrat izgubljeno...ni pelene si neću moć stavljat sama....želim ovo okončat na najbezbolniji način...pomozite mi jer sama ne mogu ništa...

U grču sam. Jedva dišem. Srce mi treperi i preskače. Naprosto sam klupko nemoći jer razumijem njihovu djecu koja će učinit sve da im olakšaju "život." Razumijem li Anku? Razumijem.
I moja mama me zadnjih dana molila da joj olakšam muke jer Tramali, flasteri morfija i sve drugo šta je dobivala nisu sprječavali da se guši u vlastitoj krvi koju su izbacivala njena pluća u mreži karcinoma.

Ako se Bog utjelovio kao čovjek, ljudski je pomoć.
Ako se igramo Boga, griješimo li?
Nekada je zaista teško biti homo sapiens.

11.02.2024. u 20:58 • 27 KomentaraPrint#

petak, 09.02.2024.

Korijenje

Velika su bila iseljavanja s mog otoka. U periodu 1924.-1925. preko 2000 ljudi je iz Blata i Vela Luke otišlo uglavnom za Brazil. Nakon 2.svjetskog rata iseljavanja su bila još veća i drastičnija. Nisu odlazili samo pojedinci nego cijele obitelji. Destinacije najvećim dijelom Argentina, Čile, Australija, Novi Zeland, Amerika. Otok je bio u gospodarskoj suši, nerazvijen i škrt u mogućnostima. Ljudi su sami proizvodili hranu, živili od ribolova. Međutim, kada se filoksera proširila iz Francuske, napala vinovu lozu, a urod masovno propao truljenjem biljki u cijelosti, okidač je bio neizbježan. Trebalo je prehranit sebe i obitelj. Odlazili su, u pravom smislu riječi, trbuhom za kruhom tražeći bolje uvijete za sebe, za djecu.

Otišli su roditelji mog Starog, dva brata i šestogodišnja sestra. Otišla je i mnogobrojna dalja rodbina. Australija im je bila obećana zemlja. Jezik najveća barijera, al nužda ne bira. Savladavali su koliko su mogli, a poslove nalazili posredstvom ranije pristiglih sumještana. Kao vrijedni i pouzdani radnici, svi su stali na svoje noge. Razvili su vlastite obrte, najvećim dijelom u građevinarstvu i s takvih pozicija dočekali mirovine u posve drugačijem i bitno različitom mirovinskom sustavu od našeg. Tko je za rada stekao novac i nekretnine, mirovina se umanjuje do toga da je i nema ako je prihod bio izdašan. Jedina koja nije radila je bila moja baka. Ona je obitelj držala na okupu. A taj se status valorizirao pa je sa navršenih 60 godina života dobila mirovinu, bez ijednog dana radnog staža.

Najstarijih među njima više nema. Ovi živući su debelo zagazili u 80.-te. Pate i čeznu za postojbinom svojih korijena. Ali, tamo su izrodili djecu, unuke, živote. Tamo je njihova krv. Kamen, odakle su ponikli, je doživotna čežnja, nostalgija i htijenje. Samo da je na tren dotaknut već ruševne pojate, grumen zemlje, mišancu, maslinu i bokun starog kruha umočen u žmul bevande. To su slike koje u njima žive. Nevolja, koja ih je u svijet poslala, ostala je zarobljena u nekoj davnoj izmaglici.

09.02.2024. u 14:46 • 12 KomentaraPrint#

srijeda, 07.02.2024.

Otočki tornado



TETA (88): Johi meni, brate, kako mi je drogo da son te došla vidit. Grubo je da se ti ne možeš uspet na trajekt i doć ku nas. Ma jadno mi lipo izgledaš.

STARI (89): Neka si, sestro, arivala. Puno si mi smršavila. Ja san ti dobro u glavu, ma mi tilo ni dobro. A za sve je zaslužan ovi moja anđel.

Ja po strani kolutan očima.

STARI: Danu mi reci šta je novega u Mistu?

TETA: Sve je u bolesti. Jadno puno korone, gripe i kašja.
Braco ti prikosutra gre na operaciju u Dubrovnik. Ima onu mrižu priko očiju pa će to poć dignit.
Mala od Tončića je ovdi u bolnici. Doveli su je helikopteron. Ni nešto u redu s bubrezin.
Frana je išla u giču, posklizla se i noga jon je u gipsu.
Ivo ti jema jadno veliki cukar. Nadebja se puno, a ne bi smi.
Umri je od Franice zet. Ubi se s motoron. Bi je i na televiziji.
Ni dobro ni moli od Vice. Rodi se bez štitnjače. Nevoja je to.
A ni moja Vinka ni...

JA: stižeee marenda i kavicaaa.
Stavjan na stol i kažen da moran u spizu, a oni neka se lipo druže.
Ostajen dobru uru i vraćan se punih borši.

TETA: Mira je velika nevoja. Digla je ruku na mater, a ne daje Matetu ni da molega sina vidi pa se umiša Centar. A škrti su joj i svekar i svekrva......

JA: Stari, jel ti to spavaš za stolon?
Trgne se i onako smušen kaže, ne, ne...slušan ja sestru zatvorenih očiju. Da je boje pratin.

A laže ka pas. Zaspa je. Pola tog svita, šta teta nabraja, on ne pozna. Teta brzo govori pa mu triba i konce povatat. Inače je od priče u trajanju od par minuta. Ovo mu se malo oteglo. A i potrajat će:-)))

Puštan ih u bratsko-sestrinskin odnosima. Neka ih. Svoji su.
I smijuljin se iz prikrajka.

07.02.2024. u 17:43 • 14 KomentaraPrint#

petak, 02.02.2024.

Trag u beskraju



Te godine mi je pitalo radit nešto zaista teško. Dosta volontiranja je bilo iza mene. Svako od njih me na neki način nadopunjavalo. Ovoga puta je bilo drugačije. Moja nutrina je vrištala za novim, zahtjevnijim i do krajnjih granica izdržljivim. Bio je to poriv kojeg nisam mogla obuzdat. Rastao je i gušio me.

Kao grom iz vedra neba dogodio se Centar za rehabilitaciju koji je skrbio o 100%-tnim tjelesnim i mentalnim invalidima. Najvećim dijelom djeca koja su tu odrastala prikovana za krevet pa su neki od njih već bili odrasli ljudi. Od ponuđenih opcija prihvatila sam hranit ih. Potpisan je ugovor o volontiranju koji me obvezivao ne jedan dolazak tjedno. Ali od tog dana, pa narednih šest mjeseci, tamo sam dolazila baš svako popodne. Neko vrijeme mi je trebalo dostatno hrabrosti podignut pogled i suočit se s tolikom količinom tjelesne sapletenosti, nemoći, potrebe, očaja. Svi odreda su bili bez refleksa gutanja pa je hranjenje bilo pravi izazov.

Nevjerojatno je kako me taj suživot naučio gledat nekim drugim očima iako ništa, baš ništa na njima nije bilo na svom mjestu.. Polako je došla faza u kojoj sam ih se usudila dodirivat, mazit, tepat im, ljubit te male ručice i oči zalutalog pogleda, njihova srca, nerječitost i doživotnu zarobljenost. Činilo se da komuniciramo nepostojećim jezikom duše i to je bilo tako protočno i osjetom sveobuhvatno. Hranila sam ih, a oni su mi uzvraćali dvostruko više. Dolazila sam im umorna s posla, a odlazila ispunjena čudesnom energijom potpune ispunjenosti.

Iz tog Ljubavgrada sam otišla nakon 6 mjeseci. Nikad više u sumnji u ikakvu ograničenost u beskonačnosti, nikad više ona ja od nekad, nikad više ona ista.

Novorođena, ponizno zahvalna na ogromnoj milosti koja me tako silovito prigrlila, zakrilila, opčinila, osvojila. Taj Nezaboravgrad kola mojim krvotokom. Zbog njih sve gledam drugim očima jer su obojali moj svijet uzvišenom dimenzijom. Zahvalna sam do beskraja.

02.02.2024. u 22:37 • 20 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2024  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29      

Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (8)
Listopad 2023 (9)
Rujan 2023 (7)
Kolovoz 2023 (11)
Lipanj 2023 (7)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (10)
Veljača 2023 (10)
Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi