Te godine mi je pitalo radit nešto zaista teško. Dosta volontiranja je bilo iza mene. Svako od njih me na neki način nadopunjavalo. Ovoga puta je bilo drugačije. Moja nutrina je vrištala za novim, zahtjevnijim i do krajnjih granica izdržljivim. Bio je to poriv kojeg nisam mogla obuzdat. Rastao je i gušio me.
Kao grom iz vedra neba dogodio se Centar za rehabilitaciju koji je skrbio o 100%-tnim tjelesnim i mentalnim invalidima. Najvećim dijelom djeca koja su tu odrastala prikovana za krevet pa su neki od njih već bili odrasli ljudi. Od ponuđenih opcija prihvatila sam hranit ih. Potpisan je ugovor o volontiranju koji me obvezivao ne jedan dolazak tjedno. Ali od tog dana, pa narednih šest mjeseci, tamo sam dolazila baš svako popodne. Neko vrijeme mi je trebalo dostatno hrabrosti podignut pogled i suočit se s tolikom količinom tjelesne sapletenosti, nemoći, potrebe, očaja. Svi odreda su bili bez refleksa gutanja pa je hranjenje bilo pravi izazov.
Nevjerojatno je kako me taj suživot naučio gledat nekim drugim očima iako ništa, baš ništa na njima nije bilo na svom mjestu.. Polako je došla faza u kojoj sam ih se usudila dodirivat, mazit, tepat im, ljubit te male ručice i oči zalutalog pogleda, njihova srca, nerječitost i doživotnu zarobljenost. Činilo se da komuniciramo nepostojećim jezikom duše i to je bilo tako protočno i osjetom sveobuhvatno. Hranila sam ih, a oni su mi uzvraćali dvostruko više. Dolazila sam im umorna s posla, a odlazila ispunjena čudesnom energijom potpune ispunjenosti.
Iz tog Ljubavgrada sam otišla nakon 6 mjeseci. Nikad više u sumnji u ikakvu ograničenost u beskonačnosti, nikad više ona ja od nekad, nikad više ona ista.
Novorođena, ponizno zahvalna na ogromnoj milosti koja me tako silovito prigrlila, zakrilila, opčinila, osvojila. Taj Nezaboravgrad kola mojim krvotokom. Zbog njih sve gledam drugim očima jer su obojali moj svijet uzvišenom dimenzijom. Zahvalna sam do beskraja.
Post je objavljen 02.02.2024. u 22:37 sati.