Ovo nije fikcija niti izmišljotina da bi se tek tako nešto napisalo. Ovo je život. Bolno stvaran. I stvarno bolan. Nisam ga namjeravala utisnut kroz riječi ali me Demin post nekako pogurao u tom smjeru. Ne aludiram na nijednu opciju. Samo propitujem šta bi da sam ja ......
Marko je bio kršni muškarac dalmatinske zagore. Uspješni komercijalist. Muž, otac, djed. Mislio je da mirovina znači smiraj života. Kakva greška. Najprije ga je strefio infarkt, ali je nekolicina premosnica život produžila i učinila podnošljivim. Međutim, šećer je učinio svoje. Problemi s venama, otvaranje rana na nozi, gangrena, nepodnošljivi bolovi i naposljetku amputacija. Kada se činilo da se pomirio, primirio i nastavio suvisao obiteljski suživot, vrag se začahurio, izazvao probleme i amputirana je i druga noga. Plućna embolija je bila sitnica u odnosu na sve sa čime se trebalo suočit.
Anka je Markova žena, majka i baka. Crte njenog lica i dalje otkrivaju ljepotu kojoj smo se godinama divili. I ona je bila uvjerena kako mirovina znači smiraj i mekoću života u okruženju djece i unuka. Karcinom grla je ostavio trajnu rupicu u vratu, a ona nikad nije svladala "trbuhozborstvo pa je komunikacija, post festum, bila otežana. I kod nje šećer u ludovanju, problemi s venama na nogama, otvorene rane, gangrena, nepodnošljiva bol i prije tri dana joj je amputirana noga. Kažu mi njena djeca da je i druga noga kritično te da je samo pitanje dana ili tjedna kad će i ona doživjet sudbinu prve noge.
Mi, rodbina, smo u šoku. Nadasve u nevjerici da se sve ovo zbiva. I Hitchock bi, u nekoj svojoj horror režiji, bio milosrdniji od života koji se ovim dragim ljudima dogodio i događa.
Jučer poslijepodne sam od Anke dobila poruku. Dakle, 48 sati nakon amputacije, iz bolnice mi je napisala: draga moja....., moja te djeca jako vole i poštuju...molim te razgovaraj s njima jer ja ne mogu, niti će me slušati....vjerujem da ti je jasno kako sam i šta me čeka...u bolovima sam, moje dostojanstvo je u nepovrat izgubljeno...ni pelene si neću moć stavljat sama....želim ovo okončat na najbezbolniji način...pomozite mi jer sama ne mogu ništa...
U grču sam. Jedva dišem. Srce mi treperi i preskače. Naprosto sam klupko nemoći jer razumijem njihovu djecu koja će učinit sve da im olakšaju "život." Razumijem li Anku? Razumijem.
I moja mama me zadnjih dana molila da joj olakšam muke jer Tramali, flasteri morfija i sve drugo šta je dobivala nisu sprječavali da se guši u vlastitoj krvi koju su izbacivala njena pluća u mreži karcinoma.
Ako se Bog utjelovio kao čovjek, ljudski je pomoć.
Ako se igramo Boga, griješimo li?
Nekada je zaista teško biti homo sapiens.
Post je objavljen 11.02.2024. u 20:58 sati.