morska iz dubina

ponedjeljak, 30.01.2023.

Mantranje





Za moju posadu sam pripremila burek od mesa, sira i krompiraču.

Di ne osta ne bi dosta, ponavljala je mantru moja mama. Baš uvijek istu. Na njoj sam odrasla. I ta mi se nekako posebno uvukla u krvotok. Kod nas su stalno dolazili ljudi sa škoja. Uglavnom na višednevne preglede i u bolnicu. Ili na ispite. Ili obavit kupovinu u gradu. Za sve koji nisu imali nikoga u Splitu, kod nas se uvijek našlo mjesta. Spavalo se i po podu. Ljeti na verandi. To je bila najmanja briga. Mama nije nikoga odbila. Niti je ronzala. Znala je ona šta je ljudska potreba. Bila je čarobnica. Od ničega bi napravila svašta. Jer nije se onda ni imalo puno. Ni obilato. Svih bi nahranila. S osmjehom na licu. Vedra i vesela. Volili su je.

Zato smo imali puno ulja i vina. Pa bi mama prelivala u terine i raznosila susjedima. Susjedi su je inače volili zbog njene vesele naravi. Nosila je lakoću iako je lakoće malo u životu vidila. Volili su susjedi i sve naše koji su dolazili sa škoja. Bio je to začaran krug bučne kolone ljudi koja je prolazila kroz stan. I družila se. Sve dok moji nisu preselili u Valu.

Danas ja mantram ko moja mama. Di ne osta ne bi dosta. Nakuhavam. Višak spremam djeci. Za dane kad su u stisci s vremenom i obavezama, najlakše je izvadit iz ledenice.

Sve se ponavlja. Šta je mama izlila na mene, ja prelivam na svoju djecu. Nije u pitanju terina, ni šta je u njoj. Ima začin koji nadilazi to sve. Ime mu je ljubav.

30.01.2023. u 19:34 • 37 KomentaraPrint#

petak, 27.01.2023.

Veljača će





Foto: Morska

Ovih dana je snijeg zabijelio škoj. Dobila sam slike. Jer takve su rijetkost. Pomislila sam na sve mace iz Vale koje su bile "moje." Jer nikoga drugoga zimi ne bi bilo. Pa su se okupljale ko na sijelo. A ja na tjednoj bazi kupovala vreće hrane. I vadila stare šugamane i svašta nešto da imaju po kutijama. Da im ne bude hladno. Sve bi ja to bila pustila u kuću. Da polegnu oko peći. Ali tada je Roki još bio živ. I gospodar svakog centimetra. Pa nije išlo.

Ujutro bi, preko pidžame, navukla jaketu i najprije provjerila jesu li sve na broju. Teraca, popločana bijelim pločama, bila bi puna blatnjavih šapica. Klupa i stol isto. Ja bi to uredno pobrisala. Mužas je ronzao. I pitao zašto vičem na Starog i njega kad idu bosim nogama i ostavljaju tragove. A mace mogu sve. Onda bi mu migom rekla da mace volim više od njih oba. I tako bi ga "razoružala" bez ispaljenog metka.:-)

Znala sam im rodoslovno stablo godinama unazad. Novopečene mame su izvodile svoje mačiće na svjetlo dana ranije nego li je uobičajeno. Valjda su znale da su pridošlice i moja velika radost.

Fali mi moj Roki. Puno. Još uvijek mi suzu na oko tjera čim vidim bilo kojeg psa. Fale mi i mace. Pitam se, hrani li ih itko? Iako znam odgovor.

Ovo su samo dani krize. Kad bih rado ponovo kućnog ljubimca. Da se smuca po trosjedu, krilu, vrtu. Znam da neću pokleknut. Jer, pune su ruke i srce najslađih plavookih anđela. I svaka sekunda im je posvećena. Al negdje iznutra je neugasla ljubav. Jer desetljećima je netko četveronožan bio član naše obitelji. Ma kako mi srce bilo puno, uvijek u njemu mjesta za još.

27.01.2023. u 21:29 • 22 KomentaraPrint#

srijeda, 25.01.2023.

Nigdje cvijeta



Foto: Morska

Bonace su zakon. Na nebu. Moru. Kopnu. Pod zemljom. Nadasve u nama ljudima.

Ponekad je dobro da se zatalasa. Uzburka. Uznemiri. Uzvrtloži. Jer poneki talog ostane na dnu. Poneki ispliva. Al sve se drugo razbistri. Kad je vidljivost dobra, lakše raspoznajemo. I odvajamo. Krupni otpad na jednu, sitni na drugu stranu.

Smeće je aktualno. Ono nepokupljeno po ulicama. Ali i ono drugo. Koje smrdi višestruko i višeslojno.
Ako smo principijelni, onda svoje stavove i uvjerenja ne mijenjamo kako "vitar puše." Ostajemo dosljedni po cijenu života.

Hoću li za svoga života dočekati nekoga tko će sjedit u visokoj fotelji. Ali volit ljude i ljudsko dostojanstvo više od vlastitog dupeta.

Bojim se da neću.

25.01.2023. u 18:38 • 26 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 23.01.2023.

Male priče za veliku djecu


Foto: Otočka

Živio je nevaljao mladić. Mnoge je vrijeđao i ponižavao. O svima je ružno govorio. Tata mu je bio silno nesretan zbog toga. Upozoravao ga. Molio da bude dobar. Uviđavan. Pristojan. Al ništa nije pomagalo. Onda mu je jednom rekao da svaki dan kada nekoga povrijedi zabode jednu brokvu u drvenu ogradu. Ubrzo na ogradi više nije bilo praznog mjesta.

Poslije izvjesnog vremena mladić je shvatio da je ostao sam. Da baš nitko ne želi njegovo društvo. Povukao se u sebe i samovao. Par godina kasnije vratio se kući i rekao, oče, bio sam zločest. Vrijeđao sam ljude. Ponižavao. Ranjavao. Shvatio sam da sam griješio. Oprosti mi. Otac ga je prigrlio, radostan da je sin stekao uvide u osnovne postulate civiliziranog života. Zagrlio ga je i odveo do one iste ograde s početka priče. Rekao mu je da izvadi sve brokve koje je zakucao. Koje su bile istinski prikaz njegovog ranijeg života. I sin je to napravio.

Divno je, sine, da si se promijenio, rekao je otac. Ali vidi ovu ogradu. U svakoj duši koju si povrijedio ostavio si rupu.

Gibonni pjeva da je lakše umrit nego judima reć oprosti.
Evo, ja istinski s time nemam nikakvih problema.
Ni kad kuham.
Ni kad ne kuham.

23.01.2023. u 16:42 • 29 KomentaraPrint#

subota, 21.01.2023.

Priprema





Napokon oni najveći lonci u upotrebi. Djeca dolaze sutra na ručak. Dolaze rado i često. A ja u kuhinji ko riba u vodi. Dalmatinske klape žvrlje iz jubitua. Pjevušim. Uživam. I silno se radujem. Jer će se one radovat. I mljackat. Vole sarme. Vole suho. Topli kruh. Vole sve mamino. Kao i ja nekad od svoje mame. Torta je na hlađenju. Sve će za nedjeljno okupljanje bit spremno.
Sveta nedjelja. Zaista je. Jer sve moje na jednom je mjestu.

Zahvalna do neba.

21.01.2023. u 15:21 • 38 KomentaraPrint#

petak, 20.01.2023.

Paralele



Foto: iz obiteljskog albuma

Više ne izlazi vani. Uglavnom sjedi. Na čelu stola. Pogrbljen. S kapom na glavi. Zadubljen u jedino za što pokazuje interes. Osmosmjerke. Kupujem ih na kile. Da na bilo koji način mozak održava budnim. Aktivnim. Sve lošije čuje. Sve manje komunicira. Odsutno je prisutan.

Tata, imaš li koju želju? Pojest nešto, negdi otić, izlet na škoj, išta? Ponavljam to u više navrata sve glasnije, ne bi li me čuo. Nee, srce moje. Ništa mi ne treba. Sve imam. I spušta pogled tražeći novu riječ. Slovkajući na glas.

Gledam ga. Tužna. Pretužna. Je li to onaj moj tata?

Svi maniri pogubljeni. Sve ono "njegovo" negdje se raspršilo. Šarm. Duh. Intelekt. Prava dalmatinska podjebancija. Ruganje kao voljenje. Voljenje kao, nebeska zvijezdo. Pjevanje bez sluha. Dijalozi bez granica. Kavalirština uz usput ubrani cvijet. Sjaj u oku. Zelenom ko najprozirnije more. Ništa od toga nije ostalo. Osim u mom srcu. Duši. Izdajničkom oku. U sjećanjima na njegovu i moju mladost.

Starost.
Blagoslov ili ne? Ne znam odgovor. Znam samo da sve starosti nisu iste. Ni mladosti. Ni životi. Ništa i nitko nije isti. Postoji samo voljenje koje je jedina vrednota života. Sve drugo je zaista drugo.

20.01.2023. u 19:40 • 17 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 16.01.2023.

NLO



Foto: Otočka

Nad Spliton leteći pjati. Više njih.
Evo, ja ih poslikala.
Jesu li oni naši spasitelji od svih krvopija koji se nakaleme na naše živote?
Ili su naši tamanitelji?

Tko bi ga zna.

A možda je mene samo malo južina pobucala.
Pa mi se parilo jutros da je na mobitelu pokazao 01. 04.
Ma di aprililili u siječnju, kaže mi ovaj manje pobucani dil glave.
Al, eto, svak vidi šta oće.
Tako i ja.
:-)

16.01.2023. u 14:25 • 31 KomentaraPrint#

četvrtak, 12.01.2023.

Petar j...vjetar




Foto: iz albuma, tu sam imala više sreće, zalivena samo šampanjcem


Ovo je vaš novi kolega, rekao je direktor. Usvojen je zahtjev da dobijete pojačanje zbog obima posla. Inače, kolega je profesor francuskog i starogrčkog. Pokrivat će poslove na radnom mjestu likvidator šteta. Pružila sam kolegi ruku. On, skamenjen i blijed ko krpa, gotovo se srušio na stolicu.

Podivljala sam. Ali tek izvan ureda. Na tisuće predmeta likvidacije šteta i ovrhe stalno se slijevalo na moj stol. A ja za ispomoć dobijem struku koja s pravom blage veze nema. U trenu se u Sektoru saznalo tko je, po vertikali, vezni igrač u cijeloj priči. Svako moje ajmekanje bi se razbilo ko staklo. U milijun sitniša. Imala sam teško breme. Obiman posao i kolegu kojeg je trebalo učit. Na primjer, da se biljezi ne lijepe na adresiranu kuvertu. Nego na podnesak. Zaista mi je bilo teško. Izuzetno naporno. Al bila sam blaga i krajnje dobrohotna prema njemu. Valjda su i kod odabira, gdje ga uopće smjestit, računali na moju narav i rastezljivost tolerancije na više od izdržljivog.

U danima i tjednima koji su uslijedili moj Petar se polako otapao. Razgrtala sam njegovu krajnju nespretnost i nesposobnost da prihvati stručnu terminologiju. A potom i šta se iza nje krije. Radila sam do iznemoglosti. Rok je rok. Propuštanje za sobom povlači posljedice. Svaka moja pobuna vodila bi do veznog igrača koji je Petra "doveo." Mogla sam samo na tren uzdahnut. I nastavit u petoj brzini.

Dojam svih na katu je bio da je Petar naprosto neprilagođen. Kao da ne pripada ovom svijetu.
Kucao je i kad je ulazio i izlazio. Smotan naprosto. Inače, načitan do nebesa. Radio već u gimnaziji na zamjeni. O nikakvoj dijagnozi nije bila riječ. Samo o totalnoj izgubljenosti na području struke gdje se našao. Odnosno, gdje ga je ubacilo.

Redovito je Petar odlazio kupit marendu. I redovito je u uredu jeo za vrijeme pauze.
Dok sam se bavila sudskim spisom debelim ko tri Rata i mira i spremala za tešku parnicu, odjednom me zapljusnuli slapovi Nijagare. Bijeli ko snijeg. Moj Petar je kupio uz marendu i pola litre Bioaktiva. Odčepio. Al smotan, kakav je već bio, na to je zaboravio. Išao promučkat. Naravno, u potezu prema meni jer smo sjedili jedan nasuprot drugoga. Bioaktiv mi se slivao po kosi, faci, očima, majci, kompjutoru, spisima....

Gledao me otvorenih usta. Ukočenih očiju. Bljeđi od zidova. Ja, naprosto šokirana, pogledavala sebe, njega, klimala glavom u nevjerici koliko štete je počinjeno. On pak nije skidao pogleda s mene. Strah mu je bilo ime.

I onda sam, u trenu, doslovno zacenila. Pa Petre, ti si došao ovamo ne da radiš na likvidaciji šteta. Ti si došao mene likvidirat. Suze su se miješale s bjelilom razasutim ko da je izliveno iz bačve, a ne boce od pola litre. Nema di ga nije bilo. Grčila mi se utroba jer se nisam mogla prestat smijat. Čulo se to izvan zidova naše utvrde. Vrata ureda su se otvorila i kolege su samo navirale. Izbečenih očiju. A onda je zarazni smijeh otopio sve ledove koji su vladali na katu. Slijedeći tjedan u Sektoru su ljudski odnosi mirisali na med i mlijeko. Pardon, na Bioaktiv.

Kad se zaboravilo, jer došle su moje nove nevolje s Petrom, sve se ponovo zaledilo. Kako to već u velikim firmama biva. Homo homini lupus ili takozvano regularno stanje.

12.01.2023. u 16:08 • 22 KomentaraPrint#

petak, 06.01.2023.

Tovar



Foto: iz obiteljskog albuma

Ka mala, lita na škoju san posebno volila. Al još san nešto puno volila. I to šta san volila mogla san samo na škoju gledat. Dodirivat. Mazit. Hranit. Sve bi tada dala da san ga mogla imat u stanu. U gradu. Ko da mala glava zna šta se može, a šta ne? Mala glava gleda svit srcen. Bez ograda. Bez malicije.

Teta je imala tovara. Uprtila bi ga drvima, bačvama, maslinama, lozjen, svime i svačin. Sve je nosija. Strpjiv i odan. Ponekad bi, kozjin puten, di smo hodili, zasta. I ni makac. Onda bi ga teta oštropila šćapon. A ja bi se puno krivila. I molila da to ne čini. Da ga to boli. Da mu je teško.
Oli je meni lako, govorila bi teta?

Kad bi ga rasprtila, dala bi mi da buden s njin. U štali. A tovar bi prigni glavu da ga mogu dosegnut. Da ga mogu obgrlit. Ja bi ga jubila. Teta bi činila grimase kako da će se izrigat. Govorila mi da san luda. Da ću se zarazit. Mero, Vinka i Tonči su mi se rugali. Da ko to mazi tovara. I da se beštije ne grle.

A tovar mi je da sve mu činiti. Latila bi muhe s njega. Puno ga mazila. Oči su mu bile kako u čovika. I kad god bi došla ku njega učini bi glavon gori doli. I zareva bi. Teta bi ponekad dala cukar u kocki. Da nama dici bude za izist. A ja san činila justin kako da cucan cukar. Ma kocka bi završila tovaru. Obliziva bi mi ruku. Sritan. Ja još više. Mero me jednon vidila i rekla da će me špijat materi. Ma ja san joj obećala drugi put dat svoju kocku. Pa je mučala.

Suze u potocima kad bi se vraćala u Split. Molila bi na kolinima da tovar gre s nama na brod. Da će bit u moju sobu. Da ću ga pazit. Sve za njin čistit. Mat i otac bi kolutali očima. I obećali mi kupit kanarinca.

Žuti Čičo je doša doma. U čibu. Ma nikad, baš nikad nije zaminija onu razdraganost srca koju je rasplamsa tovar. I njegov dah. I klimanje glavon. I revanje. I one lipe oči koje su pričale tišinon. A sve su razumile. Ja njega. On mene. Odatle je krenila moja neizmjerna jubav prema svin beštijama.
Iako, za pravo reć, grubo ih je tako zvat. Jer najveća beštija je ipak čovik.

06.01.2023. u 14:26 • 37 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 02.01.2023.

Zrcaljenje




Blijedim li sebi kad se ogledam u zrcalu? Vidim li samo ovo šta vidim? Vidim li uopće zbroj svega? Od prvog plača do sada i ovdje? Vidim li potrošenost? Istrošenost? Davanje? Primanje? Udarce? Radosti? Ushite?

Zašto je mudrost nevidljiva oku? Iskustvo isto? A tek pametne odluke života?
Postoji li zrcalo introspekcije? Vidljivo svim ljudima. Ili je to za one rijetke? Kojima smo dali sebe. I njih uvukli u vlastiti krvotok. Pa samo takvi znaju. Znaju da je izdvojenost izvanjskog zabluda, opsjena, varka. A tek cjelokupnost vrednota.

Postoji površna spoznaja. Postoji duboka spoznaja. Površnost je uglavnom tričava. Za dubine se treba potruditi. Voliti i biti voljen. Davati i primati. Slušati i biti slušan. Živiti .

Pogledam se u zrcalo i nasmijem. Krajičkom oka ipak uhvatim kako sam iznutra uvijek i zauvijek ona od onda. Ima li duh u nama godine ili je on vječnost kojoj pripisujemo tren u kojem jesmo.? Nešto znam. Nešto ne znam. Možda je slatkoća u neznanju. Jer neznanje propituje. A propitivanje zadovoljava znatiželju. Dokle god sam znatiželjna znači da jesam.
I ko što rekoh, ima li znatiželjnijih od djece?

02.01.2023. u 16:54 • 27 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2023 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (8)
Listopad 2023 (9)
Rujan 2023 (7)
Kolovoz 2023 (11)
Lipanj 2023 (7)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (10)
Veljača 2023 (10)
Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi