morska iz dubina
ponedjeljak, 30.01.2023.
Mantranje
Za moju posadu sam pripremila burek od mesa, sira i krompiraču.
Di ne osta ne bi dosta, ponavljala je mantru moja mama. Baš uvijek istu. Na njoj sam odrasla. I ta mi se nekako posebno uvukla u krvotok. Kod nas su stalno dolazili ljudi sa škoja. Uglavnom na višednevne preglede i u bolnicu. Ili na ispite. Ili obavit kupovinu u gradu. Za sve koji nisu imali nikoga u Splitu, kod nas se uvijek našlo mjesta. Spavalo se i po podu. Ljeti na verandi. To je bila najmanja briga. Mama nije nikoga odbila. Niti je ronzala. Znala je ona šta je ljudska potreba. Bila je čarobnica. Od ničega bi napravila svašta. Jer nije se onda ni imalo puno. Ni obilato. Svih bi nahranila. S osmjehom na licu. Vedra i vesela. Volili su je.
Zato smo imali puno ulja i vina. Pa bi mama prelivala u terine i raznosila susjedima. Susjedi su je inače volili zbog njene vesele naravi. Nosila je lakoću iako je lakoće malo u životu vidila. Volili su susjedi i sve naše koji su dolazili sa škoja. Bio je to začaran krug bučne kolone ljudi koja je prolazila kroz stan. I družila se. Sve dok moji nisu preselili u Valu.
Danas ja mantram ko moja mama. Di ne osta ne bi dosta. Nakuhavam. Višak spremam djeci. Za dane kad su u stisci s vremenom i obavezama, najlakše je izvadit iz ledenice.
Sve se ponavlja. Šta je mama izlila na mene, ja prelivam na svoju djecu. Nije u pitanju terina, ni šta je u njoj. Ima začin koji nadilazi to sve. Ime mu je ljubav.
