morska iz dubina
utorak, 26.09.2023.
Jadno
Sa 3,8 milijuna, prilično desetkovanog, stanovništva Lijepe nam naše, djeca su postala problem. Jer neke zgubidan posvuduše nemaju miran san na transoceanskom letu. Preko noći, svrstane u grupaciju Cro zvijezda, pjevaju nam, plešu i popuju, a da oltara vidile nisu. Tako kompetentne, umjesto na začelju nekih žblj vijesti, dospijevaju, glavom i bradom, kao udarna vijest.
Dajmo djecu u getoe pa smo sve probleme riješili. Za to vrijeme, oni koji roditeljstvo ni prismrdjeli nisu, imat će dovoljno vremena naslikavat se napućenih usana i mongolskih jagodica. Naravno, i zarađivat iz kućnih fotelja na broj klikova svog sebeljubstva. Jer, zamislite, dijete ne smije bit razigrano, još manje veselo, nestašno, nasmijano, živahno, znatiželjno i ne daj Bože, glasno. Možda bi djecu trebalo rađat tek kad u maminom stomaku završe maturu. Žene su zmajevi. Mogu one to.
Stoga i ne čudi da je šestogodišnje dijete, sa smetnjama u razvoju, lišeno roditeljske skrbi, odbila smjestiti i o njoj skrbiti čak 31 institucija naše zemlje. U 32. pokušaju nešto su riješili. Mučno mi je da mučnije ne može biti.
Neke roditelje bi trebalo smjestit u getoe jer im je odgovornost nepoznanica. Nekim posvudušama bi isto tako trebalo reć di im je mjesto. Dijete je dijete. Ima sva prava ovog svijeta. Zna se do kojih godina roditelj odgovara za svoje dijete pa oštricu treba okrenut na pravu adresu. Postoje resorti bez "cike i vike" djece pa ko voli nek izvoli i plati. Javni prostor je i za one najmanje. No, izgleda da je njihov "hod za život" zapeo već u začetku. Na nekim trgovima, portalima, tik tokovima i u glavama čiji labirint je teški perpetuum mobile.
srijeda, 20.09.2023.
Rajska polja
Nemam pojma kako sam se uspjela tako brzo i tako visoko popeti. Vrh planine je probijao oblake. Poviše mene prozirno modro nebo. Ispod mene paperjasti sag. U duši silna radost. Zaista sam treperila od ushita. Visine mi izazivaju grčenje želuca. Ali ovoga puta ne. Na krovu sam svijeta. I tako omađijana ljepotom, samo sam se odrazila u bezdan. I letjela. Lebdjela. Navigavala gdje god sam htjela. Gravitacija je izgubila svoju moć. Ja svoju zadobila. Upravljala smjerom, brzinom, visinom. Neopisiv osjećaj oslobođenosti od svih ograničenja života. Rukama sam dodirivala zelene krošnje stabala pa bi sunila u visine i opet se sunovratila u oceanske dubine. Tako poznat osjećaj kod ronjenja. Kad se dah zaustavlja. I sve spaja u jednu veliku tišinu. Koju upija svaka stanica. Željna upravo takvog mira. Nepomičnosti. Sveobuhvatnosti.
Jesam li u raju?
Ej, diži se. Čuvamo djecu, jesi zaboravila?
Trgnem se. Pogledavam mobitel. Pet minuta od prethodnog gledanja.
Pet minuta iz onostranosti. Nepostojećeg svijeta. Nepoznatih dimenzija. Svemogućih opcija. Nematerijalne opčinjenosti. Sumanutih manevara. Lakoće postojanja. Brzine misli. Jednote sa svime.
Ako postoji raj, tako ga zamišljam.
petak, 15.09.2023.
88.
Rođendansku feštu mu dijelim na dva dijela. U subotu dolaze naši prijatelji. Jer svi njegovi su već pokojni. U nedjelju, obitelj. I tako, teku pripreme za 88.rođendan mog Starog. Vuče me ta brojka na neko prošlo svršeno vrijeme. Smijuljim se. Al, kako ga zezat kad mu mozak ne može sve procesuirat.
Šta mu pripremit nego ono šta najviše voli.
Juha od bakalara s rižom, bakalar na bjanko, krempite. I sve mora bit pjenasto, mekano. Jer tvrdom se prigovara.
Pitam, šta bi da ti kupimo? Imaš li želje?
Kaže, imam, prodajem povoljno svojih 20 godina.
E, pradide moj i Stari moj, nema burze za takve transakcije.
Sve svoje sa sobom nosiš.
Kako ti, tako i svi mi.
Pišem mu zdravicu.
Mora bit prošarana otočkim duhom.
A to znači, jadan ne bio:-))
utorak, 12.09.2023.
Dan i noć
Tek u treći gimnazije san uopće krenila u disco. I to na matineju. U Lava. Od četiri popodne do sedan uveče. Tu je bila skoro cila moja gimnazija. Pa oni iz Ćire, Nazora, Marulića. Skoro smo se svi poznavali i pozdravjali.
Nakon šestog sata u školi, u grupama bi otišli na Pjacu. Znalo se di ko stoji i di je kome misto. Bija je to baš zakon Pjace. Ako te ne bi bilo godinu dana zna si di ćeš koga nać. Stali bi tu uru vrimena i onda doma.
Diplomirala san s 22. Imala izlaz do deset uveče. To je bija amen. Ni minut okasnit. Neka su moji većinon bili u Valu, nisan nikad to prikoračila. Imala san osjećaj da mi je mama na ramenu. Da sve prati. Vidi. Kontrolira na daljinu. Da će me dočekat u tu uru isprid vrata i reć, aha, uvatila san te.
I zato san se, od straja, držala regule.
Puno godina kasnije, mladost je počela izlazit tek u deset ili jedanaest. U mrklu noć. Dolaziti doma ujutro. Meni je to onda, ali i sada, parija teški iznered. Dan se zaminija za noć. A zna se da u noć izlaze vani škarambele, pantagane i šišmiši. I ne može to na dobro završit. Matere ne idu leć nego čekaju da se dica vrate izvana.
Drago mi je, puno mi je drago da su mi cure odrasle. Da ne moran strepit na ti način. Al unuci rastu. A zna se da se povist ponavja. Pa će one strepit. A ja ću negdi s visoka držat fige da sve izađe na dobro. Da se dica okane škarambela i kankarati. Jer one samo nevoju nose.
A možda je sve to ok samo san ja iskočila iz nijemog crno-bilog filma.
utorak, 05.09.2023.
Čovjek s falingom
"Jadran kakvog ste znali nestaje. Mjere više ne funkcioniraju, a invazivna vrsta se širi zbog nedostatka morskih pasa. Doseljeničke ribe mijenjaju prirodni okoliš mora," riječi su naših stručnjaka.
Ovo nije urotnička agenda tipa Covid, 5G mreža, Bill Gates i ini. Ovo je stvarnost koju živimo.
Vala je moj krvotok. Živi organizam koji se utkao u sve moje šta jesam. Kad se galeb, davnih godina, s mora preselio na Karepovac, već je bio kraj. Nekontroliran izlov. Srdele i inćuni nestali. Jedna morska medvjedica viđena kraj Lastova. Periske odumrle. Pa kakvi monstrumi moramo biti kad uspijemo za života jedne generacije u cijelosti istrijebiti životne vrste. U morskom ribolovu više ništa nije prepušteno sreći, strpljenju ili slučaju. Lovi se eho sonderima. Koji točno i ciljano navode na riblja staništa. I eto. Imamo šta imamo.
Do neba sam zahvalna jer sam se nauživala najčistijeg mora na svijetu. U ono neko vrijeme. Kad morsku travu nije bilo ružno viditi. Kad se nije prekrivala šljunkom. Kad se obala koncesijom nije otimala nego pripadala svima. Kad se s mrkente, na udicu, lovilo grcima i lumparima. Pri tome mrkentu nije trebalo betonirat da bi stopalima bilo ugodnije. Zahvalna na sjećanjima lova na panulu, parangal, mriže, pod sviću. Često, puno i obilato. Često puta baš ništa.
Zahvalna do neba i nazad na vremenu kojeg sam živjela sljubljena s prirodom. Pila kišnicu. Jela hranu s ognjišta, iz bronzina. Izvornu i bez konzervansa. Jela jaje u sorbulu. Ravno ispod koke koja je kljucala pšenicu i kukuruz. Imala svjetlo na petrolejku i šteriku. Pulsirala u ritmu svemira.
Nije ovo nostalgični post. Ovo je zahvala. Imati sreću živit i pamtiti sve vrednote koje su se udisale i bile podrazumijevanje jednog vremena. Plastična kesa je tek bila u začetku svog daljeg monstruoznog pohoda na svijet. A za njom se i igla kompasa odlučila poigrat pokazujući krivi smjer.
Nebo moje, hvala ti.
subota, 02.09.2023.
Post festum
Ponekad započinjen temu o smrti i želji da me se kremira. ON koluta očima. Odmahuje rukom. Odbija ikakav razgovor o toj temi. Valjda misli da je ne samo dugovječan nego i vječan. Nastavljam po svome. ON, ka malo dite. Stavlja prsti u uši i viče, ne čujem te, ne čujem te. Ja samo zapjevušin, prah prahu.
Onda nastavljamo u danu sve normalno. Navečer, na teraci, komarci grizu pa palim spiralnu smrdulju. Sagori spirala pa vrckavo dobacin, a šta ćeš, svemu dođe kraj. Prah prahu. Triba novu upalit. Onda me milozvučno odmjeri od glave do pete. Smješkan se ja. Džaba njemu sve. Zna on da san ja tvrdokorna otočka. Da ne odustajen i kad kažen da odustajen.
Pa se sjutra zaželija mojih krempita. Kažen, može, al da budeš kraj mene dok ih radin. Pristaje. Guzonja je on za slatko. Dubija bi i na trepavice da triba. Stavin dalmatinske klape da nan pjevuše, onda krenen pedagoški.
Triba mi u jednu zdjelu ošto brašno i gustin. To ti je, ka šta vidiš, prah.
A triba mi i puding, pecilni i vanilin. To ti je sve praškasto. Jer bez praha ni kolača nema.
Pa dobro, oćeš ti ispeč urnu ili krempite, pita iznerviran al odaje ga prikriveni osmjeh?
Ajooj, neznalice. Krempite se kuvaju na umjerenoj vatri, a za urnicu triba dobro potpalit.
Zvoni mu mobitel. Zove kum. Čujen kako mu govori, idemo na kavu. Bižin od ove rospije. Čekan te za 5 minuta.
Nakon po ure okrenen broj kumašina. I kažen, ma zoven ovoga moga al mi se ne javlja. Bit će stiša tonove. /Vraga ja njega zoven. /Reci mu da u povratku doma kupi Ariel prah za robu.
Kum ceni. Zna on sve. Čujen i Njega. Smije se i bogaje mi sve prahove po spisku.
A šta ću mu ja. Ko mu je kriv. Ima još vrimena birat bolju od mene. A ja ću nać nekog piromana kojem tema o kremiranju neće biti bljak. Još kad mu dobacin kako su krempite krem kolač:-)
petak, 01.09.2023.
Uličarka
Kozo glupa, dabili glupa, jesi me mogla ubit. Jako pametnog oca i mater imaš koji su ti to kupili. Dizala se s poda srednjovječna žena na koju je naletio električni romobil. Hvatala se za leđa i bogavala sve po spisku. Verdura iz borše se rasula na sve strane, a zgnječene pome su parile ka krvavi tragovi.
I sve to na pješačkom prelazu dok je na semaforu bilo zeleno za pješake.
Cura je, na sekund, ostala ležat na podu raskrvavljenog lakta. Pridigla se. Došla do romobila i onako sočno, bez zadrške, sa svojih 15 ak godina, opsovala ženi mater, poslala je neviđenim vokabularom u sve muške i ženske spolne ekstremitete, dodala još da je stara i nesposobna za život, zapasala u sekundi romobil i odlepršala.
Ni snašli se nismo, mi očevici ove (ne)zgode, a ona je već odjurila Ulicom slobode misleći valjda da je slobodna biti slobodna u svim aspektima svog neodgojenog života.
Pitali smo ženu treba li zvat hitnu. Rekla je ne. Pitali je oće li zvat policiju. Rekla je ne. I da joj maltretiranje tog tipa najmanje treba. Pokupila je šta se pokupit dalo i klizla niz ulicu Slobode u suprotnom smjeru.
Ja još u šoku. Odakle onoliko otrova iz usta mlade osobe. Odakle toliko neodgovornosti, neobazrivosti, neodgoja i nepristojne vulgarnosti. Nosi li se baš sve iz kuće? Ili ulica uzima prevlast na terenu dok utakmica života traje? Danas je bilo 1:0 za ulicu.
