morska iz dubina
utorak, 05.09.2023.
Čovjek s falingom
"Jadran kakvog ste znali nestaje. Mjere više ne funkcioniraju, a invazivna vrsta se širi zbog nedostatka morskih pasa. Doseljeničke ribe mijenjaju prirodni okoliš mora," riječi su naših stručnjaka.
Ovo nije urotnička agenda tipa Covid, 5G mreža, Bill Gates i ini. Ovo je stvarnost koju živimo.
Vala je moj krvotok. Živi organizam koji se utkao u sve moje šta jesam. Kad se galeb, davnih godina, s mora preselio na Karepovac, već je bio kraj. Nekontroliran izlov. Srdele i inćuni nestali. Jedna morska medvjedica viđena kraj Lastova. Periske odumrle. Pa kakvi monstrumi moramo biti kad uspijemo za života jedne generacije u cijelosti istrijebiti životne vrste. U morskom ribolovu više ništa nije prepušteno sreći, strpljenju ili slučaju. Lovi se eho sonderima. Koji točno i ciljano navode na riblja staništa. I eto. Imamo šta imamo.
Do neba sam zahvalna jer sam se nauživala najčistijeg mora na svijetu. U ono neko vrijeme. Kad morsku travu nije bilo ružno viditi. Kad se nije prekrivala šljunkom. Kad se obala koncesijom nije otimala nego pripadala svima. Kad se s mrkente, na udicu, lovilo grcima i lumparima. Pri tome mrkentu nije trebalo betonirat da bi stopalima bilo ugodnije. Zahvalna na sjećanjima lova na panulu, parangal, mriže, pod sviću. Često, puno i obilato. Često puta baš ništa.
Zahvalna do neba i nazad na vremenu kojeg sam živjela sljubljena s prirodom. Pila kišnicu. Jela hranu s ognjišta, iz bronzina. Izvornu i bez konzervansa. Jela jaje u sorbulu. Ravno ispod koke koja je kljucala pšenicu i kukuruz. Imala svjetlo na petrolejku i šteriku. Pulsirala u ritmu svemira.
Nije ovo nostalgični post. Ovo je zahvala. Imati sreću živit i pamtiti sve vrednote koje su se udisale i bile podrazumijevanje jednog vremena. Plastična kesa je tek bila u začetku svog daljeg monstruoznog pohoda na svijet. A za njom se i igla kompasa odlučila poigrat pokazujući krivi smjer.
Nebo moje, hvala ti.
