morska iz dubina
utorak, 30.03.2021.
Retro
Foto: Otočka
Posebno sam se radovala kad bi mama zamijesila tijesto. Tada se to radilo sa svinjskom mašću. Puno nastrugane limunove korice. Sa šećerom iz tegle. U kojoj su bili vanilin štapići. Pa na stolu pričvršćena mašina. Ja bi vrtila ručicu. I birala modele. A mama je hvatala duge trake. I slagala ih u škrovadu. Ubrzo bi kuću ispunio neodoljivi miris prhkih domaćih keksa. I bijele kave. Divke. Umakanje keksa u nju. Hvatanje komadića žličicom. I biranje plosnatih, srcolikih, zvjezdastih, prutićastih.
Tako me danas puklo. Posred jutra. Slike. Uspomene. Mama. Mirisi. Obred pečenja. Toplina. I baš posebno miris te bijele ječmene kave. Koja se miješala s mlijekom. I u nju drobio kruh. Čest doručak. I česta večera.
Kako li je jednostavnost bila veličanstvena. I kako je ono šta smo imali bilo malo ali dostatno. Obiteljski stol je bio mjesto okupljanja. Zajedništva. Priče. Nitko nas od malena ne uči da upijamo svaki tren djetinjstva. Da će nam dobro doći. Jednom. Šta više slika, veća radost.
Pa sam morala. Zamijesit. I ispeći. One koji su meni bili najdraži. I koje bi prve pojela.
Ne mogu se vratiti unazad. Prigrlit i zagrlit. Zahvalna sam na sjećanjima. Na brdu sjećanja koja imam. Kojima se tako često utječem. Ko u meku logu ugode. Sigurnosti. I nedodirljivosti od opačine koja svijetom vreba. Divku ću kupit sutra. I ponovit cijeli obred kako se priliči.
ponedjeljak, 29.03.2021.
Ikarov let
Foto: Otočka
Kaić je na suhom. Struže se i sprema za pituravanje. ON je uzeo glavninu posla. Stari samo u skladu s godinama. I mogućnostima. Sve na suhom. Na mulu. Pituraje vesla i pajole. To ga drži aktivnim. Uključenim.
Onda smo ga ostavili na pola sata samog. Zašto i ne? I dalje vozi sam u Selo. Kupuje. Sposoban je.
Dok sam ćaskala na mobitelu sa Splitom, eto njega. Zgrčen, blijed, prestrašen. Pao sam, izustio je kroz zube.
Prekidam pod hitno razgovor. Tražim rekonstrukciju događaja. Penjao se po improviziranoj dasci koju je sam instalirao. Kad je došao na pola, daska je pukla. Stari pao. I nasjeo na pod.
Pregledavam skulirano. Nakon šta sam u više navrata, ovih godina, temeljito prošla knjižicu prve pomoći. Ostalo je još ponešto u glavi od sudske medicine, sudske psihopatologije, fiziologije i anatomije lokomotornog sustava. Onda je mix svega zaista najprvija prva pomoć. U ovoj pustari. I kod infarkta mu je moja skuliranost puno pomogla.
Ništa nije slomljeno. Ništa puklo. Osim daske. Sve kosti na broju. Ali strah ga je poharao. Šta li je sve moglo biti? Malo naboja će brzo proći, tješim ga. Konstatiram i kako na nebu ima anđela čuvara.
Jutros je, lagano šepajući, odvozio do Sela. Kupio novu pituru, pinele, trake. I eno ga. U novom pohodu na kaić. Spustila sam mu štap od metle da se oslanja. I dobacila kako za letača sa skele treba potvrdu osposobljenosti za siguran rad.
Nasmijao se. Odmahnuo rukom, namignuo i dobacio, imam ja svog anđela čuvara. I pogubio se među piturom, pajolima u kooperaciji s Njim. A ja odoh u malo mira od stresova.
subota, 27.03.2021.
Kavalir Roki
Foto: Otočka
Kavalir King Charles španijel, zvani Roki, nije naišao na moju prvu dobrodošlicu. Zaista sam se opravljala od traume uspavljivanja retriverice Tare. Koju su napali tumori, leukemija i velika patnja. Zadnji mjesec dana sam spavala s njom na podu. I nisam prestajala plakati grleći je. Veterinar, infuzije, lijekovi. To je bila svakodnevica. I kad je sve postalo prestrašno, moralo se. Bila sam kraj nje i ridala. Ni devet godina poslije ne mogu suspregnuti suze. Ni zaustavit bol. Rekla sam, nikad više!
Samo mjesec dana poslije, Mlađa je u kuću dovela tromjesečnog kavalira. Bez dogovora, razgovora, suglasnosti. Samo je banula s njima. Tada je bila aktivna sportašica. Putovala po cijelom svijetu. Najmanje bila doma. Iskazala sam najveći mogući otpor ignorirajući Rokija. Optužila i Njega da su potajno šurovali. Vrijeme je pokazalo da sam bila u pravu.
I onda, kao podrazumijevanje, Roki je postao naš pas. Mjesecima mi je bio ljuta trava na ljutu ranu. A onda, kako to već biva, isplivala je na površinu suštinska ljubav. Postali smo nerazdvojni. Zaposjeo mi srce i svezao me u čvor.
Roki spava na mojoj strani kreveta. Zimi se podvlači pod jorgan i uvlači u krilo. Ništa manje ne spava na mom ramenu. Ili dijelimo isti jastuk. Ako sam sjela na kauč, dolazi u sekundu i ušunja se poput klupka. Nigdje, baš nigdje ne idemo bez njega. Vala je postala njegova najomiljenija trim staza. Propješačio je milje i milje. I bio u odličnoj formi.
Ali zapažam. Teže se penje na kauč. Zna posrnut. Najvećim dijelom spava. Približava se njegov 9.-ti rođendan. Životni vijek im je od 9-14 godina. Već mi se zebnja uvlači u dušu. Znam ga gledat dok blaženo hrče i pustit suzu. Užasno sam slaba na njega. Nerealna. I vezana. ON me uvjerava da je Roki još super. Da umišljam. Ali dva para očiju sve na svijetu vide drugačije.
Roki, pravim imenom Libi Aramis under the Sky, upravo se došao pomaziti. Istisnuo mi laptop. Liznio ruku i nastavio spavat snom pravednika. Moje malo srce.
četvrtak, 25.03.2021.
Zbunjena
Fopto: Otočka
Noćas sam, u trenu, otvorila oči i nisam znala gdje sam. Na jednoj od tri splitske adrese ili u Vali? Totalno zbunjena, zaglavila sam u međuprostor nigdjezemske. Ni na nebu, ni na zemlji. Plutala par minuta i onda se pribrala. Uvijek ista priča nakon povratka iz grada. I onda zebnja oko srca, s pitanjem života, gdje ja pripadam?
Je li moguće da u meni stoluju dvije ja? Jedna drugoj okrenute leđima. I dok bi jedna iskoračila, druga bi se povukla. Jedna bi se nasmijala, druga suzu pustila. Jedna bi brboćala, druga tišinom odzvanjala.
U Splitu grlim Najslađeg. I osjećam kako mi iz tabana korijenje ide put središta zemlje. Onda, otrgnuta, ko jabuka sa stabla, dođem u Valu. Stanem na mul s pogledom u bezgraničnost plavetnila. Pa se onda neko drugo korijenje hvata i kaže, stoj tu di jesi.
I tako, u stalnom višeglasju pjevam svoj život. Malo tamo, malo vamo. Baca me ko brodić od papira. Al ne dam se nasukati. Razapinjem jedra u povoljni vjetar. Da stignem dotaknuti sve svoje obale. Jer svaki brod završi u rezalištu. Ili na dnu mora. Samo vjetar vječno huče i čeka neka nova jedra. Čujem ga kako zavija i dovikuje, do broda je ali i do kapetana.
Uzimam kormilo i brodim. I nigdjezemska će dobit svoje ime. Pa će bit mjesto s adresom. A ja svoja na svome.
srijeda, 24.03.2021.
Demetra, hvala!
Foto: Otočka
U vremenu kada ljudi dižu zidove, kad plima mržnje cvate, kad se u većini druženja ne gleda u oči, postoje ljudi koje raduje izmamit osmjeh. Drugima. Nepoznatima. Nikad viđenima.
Eto, jedna takva radosnica stigla je i do mene. U Valu na kraju svijeta. Od naše Demetre. Koju nikad u životu nisam vidjela. Koja nikad u životu nije mene vidjela. I razveselila me. Silno me razveselila. Jer čin dobročinstva, u ovom izneredu od vremena, ima posebnu cijenu. Ovaj svijet je opak i dobar. Istovremeno. Biramo. I na ovom divnom mjestu bloga pulsiramo sa sebi sličnima.
Demetra draga, hvala ti.
ponedjeljak, 22.03.2021.
Hej, hej
Foto: Otočka
Nedjelja. Dva popodne. Stol spreman. Posluženo. Servirano. Skuhano po želji mojih najdražih cura.
U trenu je šestero zaposjelo kuhinju.
Ljubav, međusobno poštivanje, zajedništvo, nadglasavanje i dobacivanje zagospodarili su prostorom. Sve prožeto redom ruganja. Iza kojeg se kriju uspomene na zajedničko proteklo vrijeme. Na naše karakterne osobine. Navike.
Smijeh se pelivao u potocima. Kao i suze koje nam nisu dale doć do riječi. Iskričav tren radosti lansiran je u eter i prevagnuo u korist Svjetla.
Eto, takav je bio naš zajednički ručak. U Splitu. Mom najdražem gradu.
Cure se poslije, sa svojom obitelji, razmilile u svoja gnijezda. ON i ja, prepunog srca, već u planovima za povratak u Valu.
Na CMC pjesma:
hej, hej,
prođe ovaj dan,
prođe ovaj dan,
dan kao san.
Nekad su snovi stvarnost. Nekad je stvarnost san. Bio je to dan kojem ću se mislima utjecati.
U one dane kad sjeta zalegne na moje more. I kad stol bude prevelik za nas troje.
četvrtak, 18.03.2021.
Lekcije života
Foto: Otočka
Baka Marija je mama moje kume Nade. Živi u Splitu. Ima 92 godine. Vitka. Visoka. Prodornih plavih očiju. Blagih i lijepih crta lica. Bistra. Prisebna. Svoja. Umrlo je troje njene dojenačke djece. Sina od 38 godina našla je mrtvog u krevetu. Pokopala je i muža vrlo teške naravi. Kao brusač kamenih ploča nagutala se tone prašine. Oči joj se maglile danima, tjednima, godinama. Na leđima je iznijela većinu materijala za kuću u kojoj živi. Kao mala djevojčica ostala je bez mame. Maćeha je bila opačina. Radila je vidljivu razliku između nje i svog biološkog sina. Davala joj je teške poslove. Neprimjerene uzrastu. Dijete Marija je bila vječno gladna i željna korice kruha. Željna topline. Željna zagrljaja.
Da je počinila kazneno djelo njen životopis bi bio podloga za olakotne okolnosti pri izricanju kazne.
Da je kroz život išla linijom manjeg otpora mogla je postat hodajuće zlo. Sebi i drugima. Da se osvrtala unazad i tražila opravdanja, ostala bi ukopana u prošlosti, ne oprostu i mraku.
Ta divna žena živi sama. Nada i muž je svakodnevno posjećuju. Htjeli bi se i preselit kod nje. Ali Marija ne da svoju slobodu. Hoće sama kuhati. Kupovati. Plaćati račune. Odlazit u frizera. Crkvu. Prošetat ulicom. Želi sve sama jer sama sve može. Samo je moja Nada stalnim iritiranjem, majko ne možeš ovo i ono, ovako i onako, podsjeća da je stara. Al baka Marija je svoja. Zna ona da je stara. Ali zna da nije nemoćna. A kad nije nemoćna onda želi držat uzde svog života sama. Nitko drugi u njeno ime.
Volim tu ženu. Volim dostojanstvo kojim živi. Volim dostojanstvo kojim priča o svom odlasku jednoga dana.
Svugdje su lekcije oko nas. I na nebu i na zemlji.
Dar je vidjet ih, prepoznat i živjet.
utorak, 16.03.2021.
Domaći rad
Foto: Otočka
Uvijek ista špranca kod mene. Papir u ruke. Olovka. I nabacivanje poslova. Uvijek sve mora bit napisano. To je već pola obavljenog posla.
1.- Srijeda, rano ujutro, odlazak za Split. Roki sve teže podnosi vožnju. A loše podnosi i valjanje. Ne znamo opciju. Trajekt Vela Luka-Split ili autom Vala, Korčula, Orebić, Trpanj, Ploče, Split. Odlučit ćemo zadnji čas. U oba slučaja ustajanje u četiri. Do prve destinacije imamo vožnje.
2.-Starome posložit tećice u ledenicu. Na svakoj napisat šta je unutra. U frižider mu dodat spizu za doručke i večere. Ostavit lijekove. Robu za nedjeljno kupanje. Osmosmjerke. Prebacit telefon u prizemlje. Dat mu sitna hortikulturna zaduženja oko kuće. Ako vrijeme dozvoli. Da se zabavi i prikrati vrijeme. To mu je domaći rad.
3.- U Splitu obavit obaveze s drugog popisa. Onda samo druženje, maženje i ispunjavanje gastro želja po maminom receptu. Jer "mame kuhaju najbolje." Cure i Slatkiš već nam titraju na višim amplitudama. I naravno, druženje s prijateljima. Oni su se cijepili. A mi dolazimo iz beskontaktne zone. Trebalo bi bit sigurno.
4.- Vratit se u Valu. Napunjenog srca. S osmjehom na licu.
To su najdugoročniji planovi koje se uopće usudim raditi. Dragi ljudi oko mene iznenada nestaju. Njihovo nestajanje me naučilo još više cijenit dan u kojem jesam. A plan za tjedan je avantura kojoj se radujem.
subota, 13.03.2021.
Misli
Foto: Otočka
Utiha na moru. U meni. Oko mene. Ja to zovem blaženi dan. Neusiljen osmjeh na licu. Mom. Njegovom. Staroga. Sve ko da klizi. Bez zapinjanja. Zadrške. Otpora. Svak od nas troje u svom svijetu misli. Zasebni. A ujedinjeni.
Ljeskavost mora me mami. Ta čarobna refleksija u kojoj ne znam jel stvaran snop koji ulazu u more. Il je stvaran onaj koji se vraća nebu. Postoje li paralelni svjetovi? Jesmo ili nedjeljiva cjelina? Ostavljam li trag svjetla u svim dimenzijama? Jesam li mikro Sunce? Jesam li u neko sutra ovdje i tamo?
Tko bi zaustavio bujicu misli? Koje se prelivaju baš kad sam u stanju mira. Stopljena i sljubljena s jednotom. Čija sam kap. Kap na dlanu savršene kreacije.
srijeda, 10.03.2021.
Resetiranje
Foto: Otočka
Ponekad me oblak s juga pregazi. Pa se skudrim u vlastitost. I udaram glavom o svoju nutrinu. U prostoru predziđa spoznaje. Gdje su strpljenje i mudrost dvije sestre blizanke.
Kako god da oblaci nahrupe, još brže ih otpuhnem. I resetiram se na najtoplije postavke svog sebstva.
Onda opet mir mojim poljanama vlada. Stopljen s bonacom iz mora. Pa se prelivamo jedna u drugu. Do neke nove nevere. Koja dopuše nenajavljena. I podvuče se pod kožu.
Ništa ne volim kao vlastiti mir. Čvrst i nepoljuljan. Sa stavom o bitnom i onom manje. Na tim temeljima sam izrasla. Ali potres rastrese i najčvršće. Sretna da me samo okrzlo. To vlastito sebstvo koje zna rovarit ko svrdlo. Stoga učvrstih nosive zidove svojih gabarita. I sada. Za ocean sam sada spremna.
utorak, 09.03.2021.
Da san....
Foto: Otočka
Glava mi u balunu. Sve šta bi tila ne mogu. Dvi gvožđane balote mi na nogama. Okolnosti su te koje diktiraju smjer i brzinu kretanja. I dok misli streme u puste želje, snove ladi još ladnije more. Nigdi žive duše, a časka mi se. Pije mi se kava družilica, a prijatelji miljama daleko. Pita mi ljudskog šušura, al samo južina fijuče. More mi danas samo bezdan slanoće. Daljine nepremostive. Suro nebo ko noćna mora. A koža mi tijesna.
Da sam tica i da imam krila....
ponedjeljak, 08.03.2021.
Mami
Foto: Otočka
Tih godina je novčana jedinica bio dinar. I nije se davalo djeci sa svih mogućih izvora, kao danas. Evo ti za čokoladu, sladoled, majicu, trenerku, papuče, mobitel. Dobivali bi jednu karamelu. Keksić na slovo. Jabuku. Pa i kocku šećera.
Mama je radila puno bolje sendviče od školskih. Koje je prodavala podvornica. Na porti. Ali ja sam često pitala kovanicu od 5 dinara. Lakšu od vrapčevog pera. Da mi da za marendu. I onda bi to stavljala sa strane. Mala je to bila vrijednost. Neznatna. I trebali su mjeseci da bi se skupilo za išta vrijedno kupiti.
Ali sakupila bi. Uvijek, baš uvijek stručak ljubičica. I nešto uz to. Za mamu. Silno bi je razveselila. Bila je uvjerena da je izvor novca tata. Prošlo je dosta vremena dok, u naivno skrovitom mjestu, nije pronašla smotuljak po pet dinara. Onda je sve izišlo na vidjelo. Ionako žgoljava i mršava, od tada sam marende nosila od kuće.
Pa su krenule rukotvorine. Izvezeno, izrađeno, nalijepljeno, nacrtano, napisano, ispečeno. Predmet domaćinstvo je bio usmjeren na takve dane. Već bi u školi izrađivali poklon za Dan žena. A cvijeće? Uvijek se našlo livadnog. Za mamu uvijek.
Danas sam te opet dozvala, majko. Ovo je bio dan kojeg smo nas dvije baš znale zafeštat. Bila si predvodnica jakih.
I udarila si temelje jakoj. Samosvjesnoj. Žilavoj i hrabroj.
Za tebe stručak poljskog.
Samoniklog.
Takvo si najviše volila.
subota, 06.03.2021.
Subotnji obid
Foto: Otočka
Kruh s maslinovim uljem i začinskim biljem u pećnici.
Zamirisalo na topli dom.
Mišanca s pustopoljina ubačena u kipuću vodu.
Slijedi joj sljubljivanje s ekstra djevičanskim.
Drva u kaminu posložena.
Čekaju oganj, žar, gradele i trlje.
Fritule nadolaze.
Obilato nagratala koricu neprskanog limuna i naranče.
I dodala grožđice natopljene u rumu.
Subotnji ručak.
Vani bura. Al sunce upire.
Svaki dan od preostalih treba slavit.
I grlit svoje.
srijeda, 03.03.2021.
Sve moje
Foto: Otočka
Uspon na vrh brda mi više nije ko mačji kašalj. Al ni ja nisam mačka. Pa se žilavo ne dam.
Zapušem se. Dvostruki udah. Dvostruki produženi izdah. Tako brže uspostavljam normalu.
Šta veća nadmorska visina, pogled sve obuhvatniji. Puca u svim smjerovima. Otkriva neodoljivost. Oči pasu. Duša prede. Punim se na solar. Onda danima trajem žarećim pogledom.
Je li moje do tamo di je potegnuta granica? Ili je moje dokle oko seže? Moram li spustit dobrohotni i miroljubivi pogled di počinje nečije? Ili je pogled neomeđen? Pa dokle se dobacuje, moje je. Samo u osjetu. Jer drugo mi ni ne treba.
Lutam po horizontu i prelivam se na drugu stranu. Neomeđena kartografijom, politikom, putovnicom. Zalazim na Zapadu. Budim se na istoku. Boravim ispod sunca u zenitu.
Tko bi se usudio reć mi, drž se svoga?
ponedjeljak, 01.03.2021.
Plima i oseka
Foto: Otočka
Danima su ON i Stari u pripremi izvuć kaić vani. Ostrugat i opiturat. Al oseka neda. Ne možeš se ovdje bahatit s prirodom. Ona uvjetuje. Određuje zakonitosti. I modalitete postupanja. Nešto moć ili nemoć napravit. Ako ideš svojeglavit udrit ćeš tom istom glavom o zid. Kad živiš u prirodi, sljubiš se s njom. Uskladiš vlastito disanje i treptanje očima s njenim titrajima. Postaješ ona ili te neusklađenost raščereči. Fizički i umno. Nema s majkom prirodom tjeranja mak na konac. Um caruje, al sila klade valja.
Ako je vjetrovito preko mjere, nema ić na more. Ako sunce ljeti žeže u zvizdan, nema se pržiti. Ako kiši danima, drž se kuće. Ako je mraz u najavi, pokrivaj citruse. Ili ćeš ostat bez njih. Nedavno smo se bahatili misleći kako neće debeli temperaturni minus iz prognostičke najave. Sad iščekujemo hoće li limun uzvratit ogorčenošću i uvenut. Ili će pamtit dane zajedništva i ljubavi. Pa se nastavit plodit.
Ovdje se ego brusi. Ili ćeš bit živ pokopan. Sunce, nebo, more, zemlja, zrak i voda su gospodari ove planete. I naši gospodari. Dobri gospodari. Samo smo mi loši podanici. Uspjeli smo u hipu zamutit biste vodi, istjerat miris poljskom cvijeću i izgradit čovjeka bez duše. Novčana moneta u agresivnom naletu novog gospodara svijeta i planeta.
Stojim na mulu. Gledam kaić koji čeka uljepšavanje. Oseka zaista velika. Al u meni nalet plime ljubavi. U kojem god smjeru da se okrenem.
