Nedjelja. Dva popodne. Stol spreman. Posluženo. Servirano. Skuhano po želji mojih najdražih cura.
U trenu je šestero zaposjelo kuhinju.
Ljubav, međusobno poštivanje, zajedništvo, nadglasavanje i dobacivanje zagospodarili su prostorom. Sve prožeto redom ruganja. Iza kojeg se kriju uspomene na zajedničko proteklo vrijeme. Na naše karakterne osobine. Navike.
Smijeh se pelivao u potocima. Kao i suze koje nam nisu dale doć do riječi. Iskričav tren radosti lansiran je u eter i prevagnuo u korist Svjetla.
Eto, takav je bio naš zajednički ručak. U Splitu. Mom najdražem gradu.
Cure se poslije, sa svojom obitelji, razmilile u svoja gnijezda. ON i ja, prepunog srca, već u planovima za povratak u Valu.
Na CMC pjesma:
hej, hej,
prođe ovaj dan,
prođe ovaj dan,
dan kao san.
Nekad su snovi stvarnost. Nekad je stvarnost san. Bio je to dan kojem ću se mislima utjecati.
U one dane kad sjeta zalegne na moje more. I kad stol bude prevelik za nas troje.