Marketing
Mami
Foto: Otočka
Tih godina je novčana jedinica bio dinar. I nije se davalo djeci sa svih mogućih izvora, kao danas. Evo ti za čokoladu, sladoled, majicu, trenerku, papuče, mobitel. Dobivali bi jednu karamelu. Keksić na slovo. Jabuku. Pa i kocku šećera.
Mama je radila puno bolje sendviče od školskih. Koje je prodavala podvornica. Na porti. Ali ja sam često pitala kovanicu od 5 dinara. Lakšu od vrapčevog pera. Da mi da za marendu. I onda bi to stavljala sa strane. Mala je to bila vrijednost. Neznatna. I trebali su mjeseci da bi se skupilo za išta vrijedno kupiti.
Ali sakupila bi. Uvijek, baš uvijek stručak ljubičica. I nešto uz to. Za mamu. Silno bi je razveselila. Bila je uvjerena da je izvor novca tata. Prošlo je dosta vremena dok, u naivno skrovitom mjestu, nije pronašla smotuljak po pet dinara. Onda je sve izišlo na vidjelo. Ionako žgoljava i mršava, od tada sam marende nosila od kuće.
Pa su krenule rukotvorine. Izvezeno, izrađeno, nalijepljeno, nacrtano, napisano, ispečeno. Predmet domaćinstvo je bio usmjeren na takve dane. Već bi u školi izrađivali poklon za Dan žena. A cvijeće? Uvijek se našlo livadnog. Za mamu uvijek.
Danas sam te opet dozvala, majko. Ovo je bio dan kojeg smo nas dvije baš znale zafeštat. Bila si predvodnica jakih.
I udarila si temelje jakoj. Samosvjesnoj. Žilavoj i hrabroj.
Za tebe stručak poljskog.
Samoniklog.
Takvo si najviše volila.
Post je objavljen 08.03.2021. u 14:12 sati.