U vremenu kada ljudi dižu zidove, kad plima mržnje cvate, kad se u većini druženja ne gleda u oči, postoje ljudi koje raduje izmamit osmjeh. Drugima. Nepoznatima. Nikad viđenima.
Eto, jedna takva radosnica stigla je i do mene. U Valu na kraju svijeta. Od naše Demetre. Koju nikad u životu nisam vidjela. Koja nikad u životu nije mene vidjela. I razveselila me. Silno me razveselila. Jer čin dobročinstva, u ovom izneredu od vremena, ima posebnu cijenu. Ovaj svijet je opak i dobar. Istovremeno. Biramo. I na ovom divnom mjestu bloga pulsiramo sa sebi sličnima.