morska iz dubina
četvrtak, 25.03.2021.
Zbunjena
Fopto: Otočka
Noćas sam, u trenu, otvorila oči i nisam znala gdje sam. Na jednoj od tri splitske adrese ili u Vali? Totalno zbunjena, zaglavila sam u međuprostor nigdjezemske. Ni na nebu, ni na zemlji. Plutala par minuta i onda se pribrala. Uvijek ista priča nakon povratka iz grada. I onda zebnja oko srca, s pitanjem života, gdje ja pripadam?
Je li moguće da u meni stoluju dvije ja? Jedna drugoj okrenute leđima. I dok bi jedna iskoračila, druga bi se povukla. Jedna bi se nasmijala, druga suzu pustila. Jedna bi brboćala, druga tišinom odzvanjala.
U Splitu grlim Najslađeg. I osjećam kako mi iz tabana korijenje ide put središta zemlje. Onda, otrgnuta, ko jabuka sa stabla, dođem u Valu. Stanem na mul s pogledom u bezgraničnost plavetnila. Pa se onda neko drugo korijenje hvata i kaže, stoj tu di jesi.
I tako, u stalnom višeglasju pjevam svoj život. Malo tamo, malo vamo. Baca me ko brodić od papira. Al ne dam se nasukati. Razapinjem jedra u povoljni vjetar. Da stignem dotaknuti sve svoje obale. Jer svaki brod završi u rezalištu. Ili na dnu mora. Samo vjetar vječno huče i čeka neka nova jedra. Čujem ga kako zavija i dovikuje, do broda je ali i do kapetana.
Uzimam kormilo i brodim. I nigdjezemska će dobit svoje ime. Pa će bit mjesto s adresom. A ja svoja na svome.
