morska iz dubina
srijeda, 29.11.2023.
Obiteljska
Svaku nedilju moja velika i mala dica dolaze kod svoje mame i bake na obid. Za stolom četiri generacije. A na stolu uvik nešto šta svi vole i na što čine mmmmmm. Iziskuje to truda, novca i vrimena. Lagala bi kad bi rekla da nije tako. Al ja, jedinica, oduvik sam želila obiteljski šušur po kući. Razmijenimo sva zbivanja, potribe, uskakanja, a smija nam nikad ne fali. Stari se redovito uključi sa nečim iz vrimena pluskvamperfekta pa onda krene čoporativno, dideeeee, to si nam već sto puta ispričao. Onda uskače ovaj moj i ispravlja, nije dide, nego pradide, ne unosite zabunu. A najmlađi uvik začine atmosferu. U konačnici se sve vrti oko njih.
Sitin se masu puta kako je u Vali bilo lipo i prelipo. Nadrealno mirno, spokojno, a priroda, more i nebo bajkoviti. I koliko god san guštala uvik me lovila sjeta jer mi je falilo ono šta danas nadoknađujen srcen i dušon. Obitelj je svetinja. Okupljanje blagoslov. A međusobni odnosi ne rastu samoniklo ka korov. U to se ulaže. To se njeguje. I to raste.
Poljubac i zagrljaj kad dolaze. Poljubac i zagrljaj kad odlaze. Mališi viču pa pa paaa. Vidimo se.
Onda za njima zatvorin vrata i kažen, Bože, fala ti.
ponedjeljak, 27.11.2023.
Zlo i naopako
Prošlo je neko vrijeme kad sam saznala da ju je zviznuo preko face tako da je zateturala. Udarila je glavom o kamin i pala u nesvijest. Ne sjeća se koliko dugo. Zna samo da od tada ima šum u uhu.
Bio je to prvi u nizu razgovora s njom.
Nije ga prijavila. Nije otišla. Prešla je preko toga kao da se radilo o filmskoj roli, a ne o njenom životu.
Poslije je grozote uglavnom prenosila teta. Bilo je krvnih podlijeva svih vrsta, sunčanih naočala ekstra large veličine, zatvaranja u kuću, suza, krikova, pokušaja dizanja ruku na samu sebe. Bilo je svega. Ni jedan razgovor, ni jedan zahtjev i molba da ode, da se makne, da ga prijavi, da spasi svoj život, nije urodio plodom.
Onda mu je jednu noć došla nožem pod vrat. I rekla da će tako završit ako još jednom digne ruku na nju. Bolesnim umovima prijetnje su ko mačji kašalj. Promijenilo se samo to da su se od tada počeli međusobno mlatit. Prijavila sam ga svom susjedu policajcu, u Vali. Kad im je došao na vrata sve su negirali. A rodica se još opako naljutila na mene.
Od tada na ovamo puno puta ista priča. Razgovori u vjetar.
Makni se od njega. Imaš, hvala nebesima, gdje. Imaš zlatne ruke u kulinarstvu. Naći ćeš posao da ni ne trepneš. Makni se s otoka. Dođi i budi kod mene. Izbavi se. Otvori nova vrata životu.
Ništa. Već 30 godina ništa.
Mrtva točka.
Slijepa ulica.
Ima gripu. Zalegla. Šaljem joj poruku, kako si.
Dobro sam, uzvraća. Volim te. Smajlić.
I to je to.
četvrtak, 23.11.2023.
Rođendanska
Horoskopski sam Strijelac. Podznak, nemam pojma. Al u suštini dupin. Koji obožava more. Koje mi je u krvotoku. S njim se sljubila, srasla i odrasla. Plivala, ronila, skakala do iznemoglosti. Rušila datumske rekorde zimskim plivanjem za Novu godinu i Tri kralja. More ko ledenica. Malobrojni susjedi u šoku. Al junačenje mi poticaj. Problemi s kralježnicom su me usmjerili na leđno plivanje. I tako sam, u Vali, krenula obarat male rekorde. Tisuću, dvije, tri, pet. Šest je bio moj maksimum.
Onda se dogodio veliki zastoj. Preseljenje i povratak u Split. Zdravstveni problemi s ocem. Koji iziskuju moju sveprisutnost. Pa tako dva ljeta bez mora. Bez plivanja. Bez moje velike ljubavi. Neke obaveze naprosto prinose žrtvu. Žrtva odricanje. Odricanje sjetu. Sjeta čahurenje i osjet nemoći.
Onda sam presjekla. Odlučila da jedan sat u danu želim ukrast za sebe. I tako se ja vratila zimskom bazenu. Poljud i plivanje. Uživanje. Svaka stanica mog tijela prede u vodenom okruženju. Naprosto kao svoja na svome. Bojala sam se nemogućnosti vratit na nekadašnje postavke izdržljivosti. Ali strah neopravdan.
U trećem terminu otplivala dvije tisuće. Lakoćom pera. I dok zamahujem rukama mantram ovonedjeljne rođendanske želje sama sebi.
Nikad odustat!
Nikad si reć da sam prestara za ispunjenje želje!
I nikako zaboravit da je "dijamant samo ugljen koji nije odustao."
Nadam se ponovit onih 6.000.
I barem ih za 100 malo pojačat.
Eto, još jedna nematerijalna želja mog života.
Košta samo ustrajnost.
Za samu sebe.
utorak, 21.11.2023.
Kolotečina
Škripi moj Stari. Hriplje. Po danu vidin, po noći ga čujen. Žaj mi. Dajen sve za olakšat mu, al ništa ne gre priko noći. Dan mu dug pa mu utrpavan svega.
Ponovo knjiga Starac i more. Ka da je opet u osnovnu skulu. Da se siti kako se sam, u Lastovski kanal, borija sa sabljarkom od 200 kila. Po milijunti put prepričava svaku sekvencu. Znamo sve al opet slušamo. I činimo fintu ka da nan je prvi put. Na stolu mu i set osmosmjerki. Višak slova u svakoj od njih daje neki novi pojam. Na rubu napisano Marko Čović. Ne govorin mu da je to Zdravko Čolić. Da je zabuca. Besmisleno je. I njemu sve isto.
Čita ponovo Mosorov "Zakon pjace." Svako malo ga se siti. S tugon. S brdon uspomena. Onda opet priča kako mu je u Vali na gradele ispeka lignju od kila. A mat, u svojoj čarobnoj teći, pofrigala brdo kumpira. A on je, onako velik i cili vražji, sve izija i zva me u ponoć u Split. Da neće više nikad doć kod mojih. Da mu nisu dali ništa izist. I da je deboto umra o gladi.
Onda Stari baci oko na 24 sata. Računa da je male novine lakše čitat nego vele. Tako to dođe s godinan. Kad god stignen, bacin s njim na briškulu. Još uvik razaznaje sva četiri zoga. Al najčešće ga pobjedin na češaj. Dođe mi žaj al ni ne puštan mu.
Mozak mu treba stalno stavjat u neki pogon. Jer se inače uljulja. Onda imamo svašta. Najčešće uvođenje novih riči, nepoznatih pojmova ili sigurnu pantomimu.
Jutros san ga digla u njegovih redovitih 11. I odma mi je reka da je sanja Elviru Voću. A da ne zna ko je to. I je li je ja znan.
Lipe su visoke godine. I nekako nisu.
četvrtak, 16.11.2023.
A nije Hachiko..
Zbilo se to opako hladne zime 2012.
Na padinama Biokova malo mjestašce. Jedva nabrojat stotinu porazbacanih stanovnika. U pojatici zemljoradnik i njegov pas mješanac. Nerazdvojni u polju, nabavi, lovu, odmoru. Al sudba kleta. Iznenada i preko noći pas ostao sam. Pokopali mu vlasnika na mjesnom groblju. Od svih mještana, najglasnije i najviše je plakao i tugovao njegov pas.
Tu zimu smo nas dvoje došli u jednodnevni posjet. Na sv. Juri naslage snijega. Makarska bura je fijukala i ledila kosti. U kući peć pucketala i grijala. Onda je nešto zagreblo vrata.
Otvori mu, rekao je moj diver.
Kome?
Ma samo otvori.
U trenu je mješanac vučjaka ispunio dnevni. Mahao repom, a Ivo mu je odmah napunio zdjelicu hranom i vodom. Taman kad sam zauzela pozu maženja i grljenja, pas je došao do vrata i izišao. A ja se rastužila. Upravo nekako ostala praznih ruku.
I onda čujem priču.
Od dana kad mu je vlasnik umro, najveći dio vremena provodio je na njegovom grobu. Ležao i cvilio. Spustio bi se u selo nešto pojest. Niko ga od mještana nije odbijao. Svi mu otvarali vrata i hranili ga. Ni u jednoj kući se nije htio zadržat. Samo groblje i groblje. Kažu da je par dana bila tv ekipa i da su snimali dokumentarac o njemu.
Na kraj te opake zime 2012. Ivo me nazvao i rekao da su ga našli smrznutog. Na grobu vlasnika. Bol i tuga su ga shrvali. Kaže da se zadnje dane nije ni spuštao u misto.
Sjetila sam se filma Hachiko. Jedan od onih koje ni u snu ne bi mogla pogledat drugi put. Ja razlijem svih svojih 70-ak % tjelesne tekućine. Tako je bilo i za ovim bašćanskim psom.
Samo oni koji ih imaju znaju koliko najbolji čovjekov prijatelj simbolizira vjernost, privrženost, odanosti, vodstvo i zaštitu. I koliko ljubavi stoluje u tim malim srcima.
Bespoštedni u davanju i pružanju.
Odani do smrti.
ponedjeljak, 13.11.2023.
Judi i beštije
Neko ljudsko zlo ostavilo je mačića u zatvorenoj kesi s natopljenom brodskom spužvom. U kontejneru. Bila je to puka sreća za nju. Izbavljena. Toliko sićušna da mi je stala u šaku. Zatvorenih očiju, prepuna buha i prljavštine. Neće vam preživjet. Nema ni dva tjedna. Premalo je to, rekla je struka. Ali ljubav i skrb čine čuda. Ne da je preživjela, nego je s nama dijelila dom punih 17 godina. Mislili smo da će bit dobra ko bubica pa smo je i nazvali Bubica.
Onda je došla zlatna retriverica Tara. Za njom shih tzuica Nala.
Niste normali, govorili su iskusni. Pa kako ćete ih ostavljat doma same dok radite. Valjda znate kako se psi i mačke MRZE. Bit će tu krša i loma, pametovali su. A naša trojka je pila iz iste zdjele. Ležali na trosjedu jedan po drugome. Ili se dostojanstveno uvažavali svako u svom kantunu. A kad smo svi bili kući samo su se izmjenjivali u krilu. Paženi. Maženi. Voljeni.
Lekcije su nam dijelili ljudi. Oni isti koji ne znaju naći granice vlastite ljudskosti. Koji je prekorače kao da počivaju na zapaljivom barutu. Kojima je sukobljavanje, ratovanje, krvarenje, grebanje, vrijeđanje, ponižavanje hrana. Od koje rastu. Valjda samo u vlastitim očima. Jer oči vide različito.
Nikad, baš nikad se naša trojka nije sukobila, čamprila, grebla, potukla. Bubica 17 godina. Nala 16. Tara 11.
Koliko bi trebalo trojici ljudi da izvade jadan drugome oči? Preokrenu utrobu? Ugrizu? Pljunu? Omalovaže?
E, moj homo sapiensu. Nikad od tebe topline, nježnosti, naklonosti, oprosta i ljubavi kao od takozvanih beštija. Jer tko je zapravo beštija dalo bi se raspravljat.
četvrtak, 09.11.2023.
Manguc
Na škoju je bilo puno zmija. Pa su naselili manguce koji su se brzo raskotili. Lako za vužake koji su bili po kućama i štalama. Njih smo znali iz rupe potezat za rep. Lako je bilo i za kravosice koje je bilo grubo vidit jer su bile jadno vele. Ni njih se nismo bojali. Ma bilo je puno poskoka. E, njih nismo smili ticat. Ali nismo ih ni obadavali.
Onda je jednu noć stradala teta Jerina kokoš. Drugu, barba Vickov kunej. Rekli su da su to prokletinje od manguca. Da će in sve izist. Da triba u njih sparavat puškon. I svih ubit. Jer da su izili sve zmije i da su sad gladni.
Uvik san volila sve beštije i to da će sparavat u njih mi je bilo grubo za čut. Onda san vidila da nan jedan dolazi u vrtal. Velik ka pantagana. Ali lip, smišan i šestan. Pa san mu počela, na škvorcani lateni pjat, ostavjat hranu. Čin bi me vidija, uteka bi. Ali pjat bi uvik bija prazan. Trajalo je to dosta dugo. Ja san ga tila ka mašku pripitomit. I držat u kuću. Otac i mat su mi se rugali. Da ko je vidija manguca pripitomit. Al doša je i ti dan. Kad bi priša, izija iz pjata, pogleda me u oči i uteka. A u mene srce ka kuća.
Za gospu blaženu, reka je barba Ive, ma je li to ona pripitomila manguca. Nevirujen svojin očima da joj dođe na metar i izi iz pjata. A ja, u pustoj Vali, bila san sritno dite. Koje je uspilo začarat jednog manguca. I uvest ga u svoj svit.
Onda je presta dolazit. Tuga mi se uvukla u malo srce. Čula san kako teta šapje mojima, ne joj reč. Onaj kurbin si od Jozeta je sparava zračnon puškon u njih. Sigurno je ubi i njenoga. Plakala san ka kišna godina. Neutješna.
Posli se danima pričalo da se Jozetu neko posra na prag od kuće. Činila san kuco sve ove godine. Ma sad san sparala istinu. Neka se zna ko mu je to učini.
nedjelja, 05.11.2023.
Prinošenje žrtve
Još od prapovijesti čovjek se žrtvovanjem životinja, biljaka, imovine i ljudskih bića nastojao umilostit božanstvu. Asteci su, primjerice, ljudske žrtve prinosili bogu Sunca. Svećenik bi otvarao žrtvine grudi i bogu nudio pulsirajuće srce. Milijun je običaja iz raznih geografskih širina i meridijana naše planete. Najveći dio je vezan s ubijanjem. Krv u potocima.
Gledam svoja dva ljubljena unuka. Tko ih ima, zna o kojoj vrsti emocija govorim. I mislim se, koji bi to monstrum na njih digao ruke. Bez obzira na količinu i vrstu mog grijeha. Prihvaćam odmazdu nada mnom, ma kako teška bila. Ali dijete? Zaklat dijete, osakatit ga, mrcvarit, propucat, raznijet. Pobogu, koliko li mora bit pomućen um za dignut ruku na trudnicu koja se porađa. Pravdat takvu vrstu krvoprolića onom drugom stranom je monstruozno. Rat vode odrasli. Ne vode ga djeca. Ma s koje strane granice bili. Jer granica navodi na brojanje krvnih zrnaca, a boja zrnaca na huškački poklik, ubij. Jer crno je crno. Bijelo je bijelo.
Kameni zapis da su svi ljudi braća se raspao na prvoj crti bojišnice. Onog trena kada se kameni zapis, ne ubij, pretvorio u prah, a vjetar njime zamutio pogled. I pomračio um.
Koliko li žrtava treba prinijeti da ljudski um, duša i srce dožive sinhronicitet blaženog mira, skromnosti, skrušenosti, poniznosti i ljubavi? Koliko vremena treba proći?
Iza sebe imamo svo vrijeme svijeta.
I ništa riješeno.
