Još od prapovijesti čovjek se žrtvovanjem životinja, biljaka, imovine i ljudskih bića nastojao umilostit božanstvu. Asteci su, primjerice, ljudske žrtve prinosili bogu Sunca. Svećenik bi otvarao žrtvine grudi i bogu nudio pulsirajuće srce. Milijun je običaja iz raznih geografskih širina i meridijana naše planete. Najveći dio je vezan s ubijanjem. Krv u potocima.
Gledam svoja dva ljubljena unuka. Tko ih ima, zna o kojoj vrsti emocija govorim. I mislim se, koji bi to monstrum na njih digao ruke. Bez obzira na količinu i vrstu mog grijeha. Prihvaćam odmazdu nada mnom, ma kako teška bila. Ali dijete? Zaklat dijete, osakatit ga, mrcvarit, propucat, raznijet. Pobogu, koliko li mora bit pomućen um za dignut ruku na trudnicu koja se porađa. Pravdat takvu vrstu krvoprolića onom drugom stranom je monstruozno. Rat vode odrasli. Ne vode ga djeca. Ma s koje strane granice bili. Jer granica navodi na brojanje krvnih zrnaca, a boja zrnaca na huškački poklik, ubij. Jer crno je crno. Bijelo je bijelo.
Kameni zapis da su svi ljudi braća se raspao na prvoj crti bojišnice. Onog trena kada se kameni zapis, ne ubij, pretvorio u prah, a vjetar njime zamutio pogled. I pomračio um.
Koliko li žrtava treba prinijeti da ljudski um, duša i srce dožive sinhronicitet blaženog mira, skromnosti, skrušenosti, poniznosti i ljubavi? Koliko vremena treba proći?
Iza sebe imamo svo vrijeme svijeta.
I ništa riješeno.
Post je objavljen 05.11.2023. u 13:02 sati.