morska iz dubina
ponedjeljak, 13.11.2023.
Judi i beštije
Neko ljudsko zlo ostavilo je mačića u zatvorenoj kesi s natopljenom brodskom spužvom. U kontejneru. Bila je to puka sreća za nju. Izbavljena. Toliko sićušna da mi je stala u šaku. Zatvorenih očiju, prepuna buha i prljavštine. Neće vam preživjet. Nema ni dva tjedna. Premalo je to, rekla je struka. Ali ljubav i skrb čine čuda. Ne da je preživjela, nego je s nama dijelila dom punih 17 godina. Mislili smo da će bit dobra ko bubica pa smo je i nazvali Bubica.
Onda je došla zlatna retriverica Tara. Za njom shih tzuica Nala.
Niste normali, govorili su iskusni. Pa kako ćete ih ostavljat doma same dok radite. Valjda znate kako se psi i mačke MRZE. Bit će tu krša i loma, pametovali su. A naša trojka je pila iz iste zdjele. Ležali na trosjedu jedan po drugome. Ili se dostojanstveno uvažavali svako u svom kantunu. A kad smo svi bili kući samo su se izmjenjivali u krilu. Paženi. Maženi. Voljeni.
Lekcije su nam dijelili ljudi. Oni isti koji ne znaju naći granice vlastite ljudskosti. Koji je prekorače kao da počivaju na zapaljivom barutu. Kojima je sukobljavanje, ratovanje, krvarenje, grebanje, vrijeđanje, ponižavanje hrana. Od koje rastu. Valjda samo u vlastitim očima. Jer oči vide različito.
Nikad, baš nikad se naša trojka nije sukobila, čamprila, grebla, potukla. Bubica 17 godina. Nala 16. Tara 11.
Koliko bi trebalo trojici ljudi da izvade jadan drugome oči? Preokrenu utrobu? Ugrizu? Pljunu? Omalovaže?
E, moj homo sapiensu. Nikad od tebe topline, nježnosti, naklonosti, oprosta i ljubavi kao od takozvanih beštija. Jer tko je zapravo beštija dalo bi se raspravljat.
