morska iz dubina
utorak, 27.05.2025.
Bambi
Sve je krenulo kao priča posadio djed repu. Pa tako i mi zasadili istočni vrt. Pa zasadili zapadni vrt. Nema grijeha, ako ste mislili da priča ide u smjeru istočni i zapadni grijeh. NI KA KO!!!
Sve se uhvatilo, probujalo, propupalo, zazelenilo, milina jedna. Gustiš pravi. A sve na svome. Da ne bude zabune.
Južni dio je suvlasništvo svih stanara. A baš jedan prozor iz našeg dnevnog gleda u taj dio. Nije da pogled nije u zeleno. Nedajbože. Gleda on na zelenu livadu, mali zeleni brežuljčić, šikaru, makiju. Al meni zelenog raslinja i modrog mora nikad dosta. Pa tako dogovorili sa susjedima prvog i drugog kata da zajedno investiramo u još raskošnije izdanje. Izdvojili pozamašne svote i zasadili tri koštela. Listopadno drvo koje naraste do 25 metara visine. Ukorijenili se oni baš onako pravo i rastu da ih je milina gledat. Treperim ja od radosti. Neka zelenoga. Neka raste nebu pod oblake.
Al meni je i to bilo malo pa bocnili mi još par bambusića, onako, na metar od prozora, baš kako zid okućnice diktira. Nije da nisam znala da je brzorastuća trajnica, pomalo agresivna. Nije da nisam znala da u danu naraste i do 30 centimetara, a u konačnici do 40 metara visine. Znala sam. al zeleni apetit u mene naprosto NE ZA U STA VLJIV. Prva godina skoro ništa. Druga godina nešto. Eeee, al ova treća godina, nije to više bambi, bambusić. To je dika i ponos naše ledine. Prvi kat prešišan, a drugi je na dohvat ruku. Kažem ja susjedima, ako smeta, šišajte. Al ovi poviše luđi od nas. Ako je to uopće moguće. Al tako mi svega, moguće je. Neeee. Neka raste. Divno ga je vidit, glasaju se s balkona prvog i drugog kata.
E, sad, dolazimo do neizvjesnog. Od trećeg do petog kata vlasnik svih stanova je isti. Zgrada je izgrađena na njegovoj zemlji i za uzvrat je dobio pozamašan broj stanova. Sudbina bambija nam je sad neizvjesna. Stanovi se iznajmljuju i stalna smjena gostiju i mogućnost da bambusić smeta u prostiranju robe je na razini završetka nogometnog prvenstva. Neizvjesno do samog kraja. Hoće li ga skratit za glavu ili ga pustit da dotakne nebeske visine šestog kata i srdačnu dobrodošlicu dragih nam susjeda. To ćemo tek vidjeti.
Do tada, bambi dobiva vode na pretek, svakodnevne ljubavne poglede, divljenje pa i potajnu molitvu da ide još više u dužinu, širinu pa da stvarno mogu reć da nam je pogled sa svih strana pravi evergreen.
Rekao bi netko da nemam pametnija posla. Al imam. I to na pretek. Al zeleno liječi. Nije da reklamiram ko farmaceutske kuće na TV-u, al bi li itko pametan, u gotovo centru grada, bio protiv zelenoga. Nema!
Imam još u planu prokopat kanal s Rive i došetat more pod prozore. Javim vam kad ishodujem sve dozvole:-)
srijeda, 21.05.2025.
Mučat il ne mučat?
Ima već dugo, dugo da je umri Lovro. Bija je već star, a ujedno i brat od moje babe. A u njemu nešto šta je izazivalo rišpet, distancu. Ma zna je on bit i zabavan, razgovorljiv, duhovit. Pričalo se da se u sve razumi ali da je škrtica teška. Sićan se kako je mat govorila za mene, samo da se ne vržen u Lovretovu racu. Fala nebesima. Nisan!!!
Bila san mala pa san razumila koliko san razumila. Ono šta nisan, ka da nisan ni čula. Al znan da je minava ribe. Da ih je donosija na vriće. Prodava na peškariji. I znan da je dobro kuva. Jer san tako čula.
Ali ka šta nekoga zavoliš, tako nekoga i zamrziš. Ne triba ditetu puno. Dica su ka spužve.
Pozva nas je na večeru, a o njegovem pršutu su kolale priče po mistu. Da je najboji na svitu jer da on zna posal oko sušenja mesa. Jedva san čekala sest za stol i zagumat. Al pršuta nigdi. Umisto toga na stol je stigla otoška delicija. Vela škrovada s malin ticama, šta ih zovu grmuše. Vataju se zračnon puškon. Sa njima su bili izmišani pečeni kumpiri.
Nema te gladi na svitu koja bi mene bila natirala da pojiden tu malešnu ticu. Umisto toga ja san se za stolon počela krivit i lit vele suze. Mat je bila zadužena za strogoću al ja san justa zatvorila i ni bilo sile da bi popustila. Ako je tribalo umrit gladan, umrit ću. Njanci kumpir stit u pjat.
Za dvi godine san bila još uvik mala al razumila san ipak više. I onda san saznala kako je Blato, tih nekih godina, čapala vela bolest na vinovu lozu. Nastupila je glad i jadno puno čeljadi je brodon partilo u svit. Lovro je ima dva sina i ćer. I tu ćer, tu malu ćer od 6 godina je posla u Australiju nekoj daljoj rodbini. Da budu justa manje za hranit. I više se nisu nikad vidili.
Ćer se zvala Kata. Posli su o njoj pričali kao o Kety. Nikad ni zaboravila da su je vazeli iz materina naručja, njene matere Pame koja se krivila i ni je hotila dat. Ali Lovre je odlučija drugačije. I to je bi amen. Govorili su i da teta Pama zna čapat koju zablejušku od njega. Al je uvik činila kuco.
A onda je Stari pozva Lovreta i ženu mu na večeru ku nas. Stol je bi pun jer smo danima prije jeli špatno da na stolu bude puno kad oni dođu. Velima je bilo sve veselo. Pričali su, smijali se, a onda je Lovro pogleda u mene i reka, a zašto ti mučiš. Prignila san glavu do na vrh pjata jer su matere oči bile zabodene u mene. A kad je ponovi još jednon, ja san se digla na male noge i rekla da činin kuco jerbo ga ne volin niti malo. Da ga moje oči ne mogu vidit. Da je zal čovik. I da niko dobar ne bi da svoje malo dite drugome. Teta Pama se odma rasplakala, a ja san po hitnon postupku bila udaljena i kažnjena u kut.
Danas je drugo vrime. Sve su priče javne, informacije dostupne, transparente. Sve se zna, poziva, proziva, izaziva, kažnjava ili isto premuči.
Ali ako ja buden mučala, kako će se znat da je na mom škoju bilo baš ovako. Ponekad okrutno do bola. Da su žene gotovo uvik činile kuco jer su tako činile i njihove mame, babe i šukun babe.
I da je takav način života bija uobičajen. U deboto gladnoj sredini bez vode, struje, tek pojata do pojate. Svak je nosija svoj križ kako je zna i umija.
Zato ja ne mučin. Pričan. Pišen. I ne zazivan rat s muškima. Samo se nadan da uvidi u odnose postaju jasniji. Vidljiviji. Jer vrime ipak čini svoje. Bar se nadan da čini svoje.
utorak, 20.05.2025.
Šta ženu čini snažnon?
Teta Maro je s tovaron skupjala drva. Cipala ih sikiron. Ložila oganj. Čistila peć. Misila kruv. Kuvala. Išla u poje. Kopala. Sadila. Zalivala. Vadila kumpire. Činila marmelade. Kiselila kupus, kapulicu, motar, kapare i skalonju. Sadila pšenicu Jelenu, sikiricu i slanutak. Brala i gacala grozje. Pravila vino. Pekla rakiju. Održavala masline. Brala ih. Prodavala svoje za cukar, brašno i najnužnije. Šila dici. Čuvala uz svoju dicu još i mene. Prala lancune prignuta nad maštilon. Sumprešavala peglon na žar. Fregala kuću. Čistila štalu. Hranila i klala kokoši. Brala čajeve. Sušila na buri hobotnice, gere i ugore. Solila srdele. Do kolina gacala u moru i britulinon parala lumpare, skupjala grce, vlasulje. Vadila laminon vodu iz gustirne i još nebrojeno toga.
Imala je meko srce. I prečesto suzne oči.
Za svo to vrime njen muž je, uz žmule vina, dane provodija u jedinoj gostioni u mistu, koja se tada zvala Balkanija. Igra je na karte. I dolazija doma redovito ronzav.
Šta ženu čini snažnom?
Nevolja od muža. Volja za životon. Bezuvjetna i bezgranična jubav prema dici.
ponedjeljak, 19.05.2025.
Tek život.....
Vani je kišilo ko iz kabla. A iz njenih očiju potop. Skoro pa za gradit novu arku. Moje suze su se, dok sam je slušala, slivale iznutra. Netko mora ostat pribran. Barem na izgled. Netko mora situaciju sagledat šta je objektivnije mogućom. I pomoć. Ako se može.
Kava se hladila. Ja sam zvrljila u mokru daljinu pokušavajući bit mudra. Ako je do mudrosti uopće.
Dvostruko posvojenje malih sestara im je bila nemjerljiva radost. Uslijedilo je par sretnih godina.
A onda šok. Javili su joj, negdje iz Južnog kineskog mora, da on nije dobro. Njega, pomorca, dovode kući. Za par dana umire. Ostaje sama s njih dvije. Daje sve od sebe da ih podigne, školuje, da im kruh u ruke za neko sutra. Vodi ih na kazališne i kino predstave, izložbe, putovanja, kupuje tonu knjiga. Širi im vidike. Kupuje odjeću da budu u trendu s vršnjacima. Da ne zaostaju u ničemu. Voli ih.
Obje, u pubertetski različitim vremenskim razmacima, izabiru ulicu, prostituciju, dilerski i narkomanski đir. Obje u dosjeima imaju obiteljsko zlostavljanje jer im verbalno, fizičko i psihičko maltretiranje nije strano. Institucije na aparatima. Jedva da su trepnule u pokušaju rješavanja ičega. A ona je na sve njihovo činjenje naprosto zamukla.
Sadašnja dijagnoza je strašna. Gubljenje vida. Još samo neznatno i bit će apsolutno slijepa.
Bez tuđe pomoći više ne može sama na ulicu.
Lako je pomoć nekom donacijom i uplatom na žiro račun nepoznate, a pri tome potrebite osobe. I onda osjećat poletarac i leptiriće u srcu.
Kako pomoć njoj?
Mama u poodmakloj dobi, ne može.
Sestra, s velikom obitelji, zaposlena, jedva sustiže obavljat svoje. Za dovest sestru doma ni milimetra prostora viška. Brat, privatnik, prepun posla 24 sata na dan, juriša po cijeloj Dalmaciji, stigne je nazvat i pitat kako je. Ponekad odvest doktoru.
Prijatelji su olako nestali.
Ja sam joj samo bivša kolegica s posla.
I nemam mira.
Kad god stignem odradimo zajedno veću spizu. Nazovem je često jer ona više ne vidi zvati. Ne stižem do nje koliko bi htjela. Stari i unučad traže svoje. Moje osobno vrijeme već duže ne postoji.
Stanuje na četvrtom katu zgrade bez lifta. Nisam joj spremna reći da bi morala naći nekoga tko će o njoj brinuti. Tek je u 50 tim godinama života, a takva skrb košta. Nisam joj spremna reći da je zapravo već duže u potrebi za bijelim štapom jer ni ona sama takvu opciju još ne razmatra. Pitam se šta joj uopće reći, a da to bude cjelovito rješenje kad od pošasti i količine zbivanja ni sama ne stiže pojmit koliko je njeno stanje ozbiljno. I da su ovo posljednji tračci svjetla koje vidi.
Kolike su uopće ovlasti poznanika da se upliće u tuđi život osobe rastresene nemogućom količinom nerješivih problema?
Razbijam glavu i ne nalazim načina. Ni mudrosti. Ni rješenja.
A nisam od onih koji okrenu glavu.
Eto, naprosto ne znam.
četvrtak, 15.05.2025.
Murva
Govorili su da je murvu posadila šukun, šukun, šukun baba. I da je zato tako naresla. Uspinjali bi se na nju dokle dospu vele drvene skale, ma niko ni hodi više od tega. Ni dica ni stariji. Zrile su već u kraj šestega miseca i deboto cili sedmi. Kad bi završila skula i kad bi došla na škoj, čekale su me lipe, duge, škure, kako med slatke murve. Bilo ih je krcato. Put in je bi poznat. Rukon ubrat i ravno u justa. Koje pranje, pretpranje, natapanje, namakanje. Onako stasita, usrid maslinika, ni vidila nikoga od živega stvora na kilometre uokolo. Gledala je u lozu, smokve i cukarinke, a ja san se pitala je li cabla imaju svoj jezik. I je li se razumidu kad in se grane zapetljaju ili se jide jedna na drugu. Jer teta se jadno jidila. Vazela bi kosor i kidala sve zapetjano, uz pokoju beštimju, al najčešće, vraga izila.
Mi smo cilo lito hodili u mudantice. Justa, lice, a i velik dil tila nan je bi modar od murvi. I ni to bilo baš lako oprat. Teta bi nas o noć utirala u velo, drveno maštilo i fregala saplunon. Svako malo bi ponavjala, za Gospu blaženu, jadno ste halavi.
Za zobanje murvi ni bilo posebne ure. Jili smo kad god smo hotili, kad god nan je pitalo ili onako usput jer nan se grana našla na putu. Dida nan je, za debelu granu, konopon veza staru gumu i tu smo se jujali po cile dane. U debelome hladu. Stariji ka da nisu ni postojali. Mi, mali Liliputanci, smo činili svit sam za sebe. Bi nan je bogat lipoton bezbrižnosti i odsustvon ikakve spoznaje kako odrastanje i bit velik nije tako lipo ka bit mali, od voća i zemje šporak i bezbrižan u svin smjerovima.
Zato nema dana da mi ne iskrsne jedna od milijun malih sličica iz doba dičinjeg kraljevstva. Vrime di se ni klanjalo kruni nego nebu, zvizdama, misecu ka na dlanu položenon i svemu šta je reslo oko pojate, a nama dici činilo život slatkin, ispunjenin i dostatnin.
Nismo ni u snu pojmili da smo cilo lito samo minjali mudantice od žutca. U našen svitu ništa drugo ni ni postojalo. Ta neponovljivost, duboko mi utisnutog u svaku poru, ispunjava mi život puninom i iskonskim osjetom šta znači bit slobodan i ne uvjetovan materijalnin blagostanjem. To je nezaborav koji je zasinjao moj dalji put života.
ponedjeljak, 12.05.2025.
Čekanje
Bijaše zadnji dan prvog osnovne. Đina iz razreda, zgrada preko puta moje, slavila rođendan. Ne znam ima li ikoga, od nas djece, tko se nije veselio sendvičima s maslacem ili paštetom, a povrh toga opojnom gavrilovićkom, sirom i feticama jaja u tvrdo s kiselim krastavcima. Pa uz to Dvojni C na slamku, u tetrapaku, domaći keksići i torta. Šta reć nego fešta na užeglom suncu njene terace. I zahvala beskrajnom danu.
Stari je rekao da se vratim u 7 navečer. A mi smo, u to vanzemaljsko vrijeme, bezbrižno se igrali na kukalo, vatalo, pa grupa traži grupu, zogu i eto, vrijeme je isticalo. Silno mi se još ostajalo ali mene su doma učili redu i poretku i tome se nikad nije prigovaralo. Onda je mudra Đina, ko mudra sova, izvukla iz rukava prijedlog kazati ocu kako sam razumila doći kući u 8. Nikad mi ništa u životu nije leglo logičnije od toga. I tako, produžila ja taj sat na danu vedrom i suncu nasmijanom.
I došla kući. Stari je, u tinelu, gledao Dnevnik, koji je tada počinjao u 8 navečer. Pozdravila ga s malo treperava glasa, a on me pitao:
Di si ti do sada?
Pa na rođendanu, odgovorila sam s već promijenjenom bojom obraza, onako više na zagasito crveno.
A kad sam ti rekao doći kući?
Zamuckujući, rekla sam u 8.
Stari je na tren pogledao na sat, a onda nešto duže u mene. Najmirnijim glasom na svijetu rekao je,
dobro, a zašto si zakasnila ove tri minute?
Nikada, baš nikada u životu Stari na mene nije ni glas povisio, kamo li primijenio ikakvu drugu odgojnu mjeru. Ali nakon ovakvog "oprosta", nije mi bilo ni u primisli ikada igdje kasniti. Ranila jesam, uvijek. Ali ni sekunde kasnila.
Činjenica da mi je cijeli sat oprošten ali ne i tri minute bile su odgojna mjera koja me proganjala ali i za života obilježila. Poslije sam to ne kašnjenje prenijela na djecu pa mi i dan danas ronzaju da uvijek čekaju jer da svi kasne.
Kažu da je batina iz raja izišla. A ja svjedočim da meka i blaga riječ i željezna vrata otvara.
**
Na post me inspiriralo Sewenovo Čekanje. Hvala ti na poticaju.
četvrtak, 08.05.2025.
Terapija
Predvečer redovito igramo Briškulu. Dok još nisam posložila karte u ruci, Stari već viče pobjeda, pobjeda. Znam sve scenarije unaprijed al puštam ga u radosti viđenoj samo njegovim očima. Rad na kognitivnim sposobnostima je sveden na vrlo malo. Al ni od toga malo ne odustajem.
Aha, kaže on i baci karika baštona, a mi igramo u dinare. Skupi karte kao svoju dobit, a ja mu objašnjavam da me ne može ubit fureštim karikom kad sam ja bacila asa dinari. I onda redovito nastaje kratki spoj.
A u koji zog igramo?
I to pitanje postavlja svako malo.
U bistrijim danima me ponekad pobijedi. To ga silno veseli. U lošijim danima puštam. Jer ga naprosto uzdiže. Zanese se i pomisli da je onaj od nekad.
Ljubi mi ruke jer osjeća da ne odustajem od njega. Trudim se imat nasmijane oči jer u njih me stalno gleda. One su mi najslabija karika. Kukavne izdajice, koje nikad nisu naučile lagat kako se laganju već priliči. Dok se u njima ogleda sjaj, osmjeh mu je na licu.
Tek kad mu okrenem leđa, duboko udahnem, suočena sa stanjem koje je. Stvarnim stanjem nestajanja svih osobnosti koje su mi prečesto bile uzor, poticaj, motivacija, doseg.
Naprosto život. Ništa više. Ništa manje.
I idemo dalje.
nedjelja, 04.05.2025.
Maya
Tijesto mi se lijepilo za ruke i koliko god se trudila maknut ga ono se ko žvaka rastezalo i naprosto gnjacalo. Stalno sam pogledavala na sat i silno želila završit prije nego li trajekt uplovi u splitsku luku i ona stigne. Volila je moje buhtle, mekane ko pamuk, nikako preslatke. Kupila sam joj za rođendan dvije prekrasne haljine i znala sam da će se silno razveselit. Odavna je prestala sama sebi kupovat. Nekako je već znala da ću ja uzimat i poklanjat baš onakve kakve voli.
Srce mi je posebno treperilo. Cijelu nutrinu mi je ispunjavala čeznutljivost. Tako dugo je već nisam vidila i jedva sam čekala zagrlit je, izljubit i ne ispustit je. Tople, nabrekle buhtle su bile na stolu, kavu sam pristavila, zamotan poklon s velikim fjokom je bio na svom mjestu, a buket, najdražih joj jorgovana, krasio je stol. Mirisalo je intenzivno, gotovo nestvarno.
Napokon zvono. Napokon je tu. Napokon zagrljaj. Napokon užasnut osjet hladnoće, praznine, boli i neuhvatljivosti minulog. Tek zaneseni trenutak pogubljenosti, uz upaljen televizor, koji me katapultirao u nepostojeću dimenziju u kojoj tražimo izgubljene zauvijek, u kojem čeznemo za neraskidivim, u prostor vrijeme u kojem lebdimo i letimo, grlimo i ljubimo sjene koje su naša vječna pratnja u suživotu dok nas ima, a njih nema.
Bila je to zaista nova haljina. Obučena samo jednom i zauvijek. Za druge prilike nije bilo više vremena.
Ovo je samo tren sjetnog zamayavanja same sebe. Jer joj je bio rođendan. Jer je pokopana na otoku. Jer zbog potrebitog Starog ne mogu nigdje, a kamo li do nje. Svijeću zapalit. Jorgovane poleć. Dušu isplakat.
Sretan ti rođendan, majko, di god bila.
