morska iz dubina
četvrtak, 08.05.2025.
Terapija
Predvečer redovito igramo Briškulu. Dok još nisam posložila karte u ruci, Stari već viče pobjeda, pobjeda. Znam sve scenarije unaprijed al puštam ga u radosti viđenoj samo njegovim očima. Rad na kognitivnim sposobnostima je sveden na vrlo malo. Al ni od toga malo ne odustajem.
Aha, kaže on i baci karika baštona, a mi igramo u dinare. Skupi karte kao svoju dobit, a ja mu objašnjavam da me ne može ubit fureštim karikom kad sam ja bacila asa dinari. I onda redovito nastaje kratki spoj.
A u koji zog igramo?
I to pitanje postavlja svako malo.
U bistrijim danima me ponekad pobijedi. To ga silno veseli. U lošijim danima puštam. Jer ga naprosto uzdiže. Zanese se i pomisli da je onaj od nekad.
Ljubi mi ruke jer osjeća da ne odustajem od njega. Trudim se imat nasmijane oči jer u njih me stalno gleda. One su mi najslabija karika. Kukavne izdajice, koje nikad nisu naučile lagat kako se laganju već priliči. Dok se u njima ogleda sjaj, osmjeh mu je na licu.
Tek kad mu okrenem leđa, duboko udahnem, suočena sa stanjem koje je. Stvarnim stanjem nestajanja svih osobnosti koje su mi prečesto bile uzor, poticaj, motivacija, doseg.
Naprosto život. Ništa više. Ništa manje.
I idemo dalje.
