morska iz dubina

nedjelja, 25.09.2022.

500




Iza mene 500. post.

Malo Dnevnik jedne otočke, malo Morska, dogurala ja gotovo do omiljenih bombona svog djetinjstva. 505 s crtom. A bili su tu još Kiki. I Bronhi. Žele bomboni u boji, u obliku polumjeseca, bili su poslastica za posebnosti. Nije bilo kad god poželim. Već od prigode do prigode. Ili po zasluzi. Tako je tada bilo.

Eh, da se vratim. 500 naslova iza mene. U Vali je blog bio mjesto utjecanja u druženje, pa taman i virtualno. Jer drugog nije bilo. Kad nema stanovnika, nema ni susreta. Bio je to i domaći rad kojeg sam si zadala da se ne pogubim u vrletima osame, koja je ponekad čarobna. Al zna bit opaka zamka kad nevrijeme zablokira sve mogućnosti kontakta s ikim ili ičim.

Riječi nas definiraju. Tekstovi koje ostavljamo govore o nama. Razotkrivaju nas i ogoljavaju.
Tako su mi neki nickovi, a zapravo osobe koje nikad u životu vidila nisam, postale drage i bliske duše. Rado im svratim i rado ih vidim u svom blogoprostoru. Topla i dobrohotna riječ nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Lijepo ju je pročitat. Jednako je lijepo otisnut je drugome.

Raduje me biti tu. Vjerujem u povoljan vjetar, razapeta jedra i putovanje na neodređeno vrijeme.

25.09.2022. u 22:14 • 47 KomentaraPrint#

srijeda, 21.09.2022.

Tinina "nadmoć"




Poslije duge dvije godine boravka na ulici, u narko i još gorem miljeu, šesnaestogodišnju Tinu je Centar za socijalnu skrb napokon poslao u odgojni dom.
Proteklo vrijeme je najvećim dijelom provela van kuće, na nepoznatim adresama, pozitivna na narkotike. Neuhvatljiva policiji, Centru, mami. Stariju sestru je već pojela prostitucije. Sad se i mlađa ukotvila u kaljuži života s kaznenom prijavom zlostavljanja obitelji.
A obje, kao male djevojčice, posvojene s toliko ljubavi, želje i iščekivanja.

Oćeš sa mnom ujutro do "sivog doma", nazvala me Maro. Ne mogu to sama odradit. Da je barem on živ da ovo dijelimo zajedno.

Tinine stvari su već bile posložene u hodniku. Čekao se ostatak tima koji je prati do odredišta.
Dugo je nisam vidila. Davnih godina sjedila mi je u krilu kao petogodišnja slatkica, predivnih plavih očiju. Željna maženja, pažnje, svega. U narednim godinama bila je ko mačić koji prede kad ga se češka iza uha. A onda su krenuli izostanci iz škole, loše društvo, utjecaj sestre s ulice i malo mače se pretvorilo u tigricu s velikim čamprama.

Bok, Tina, pozdravile smo je. Odzdravila je s vidnom nelagodom.
Mogu li te poljubit, pitala sam? Slegnula je ramenima. Učinilo mi se da bi to moglo značit da. Zagrlila sam je. Vrijeme mi je u srcu stalo. Ali bio je to samo tren.
Već u slijedećem se obrušila na mamu. Vidit će ona šta ovo sve znači. Naći će ona načina osvetit se. Dolazit će vikendima kući, a ako ne može, bježat će. Uvijek će bježat.
Odgajatelj je prišao i rekao, bilo bi bolje da odete.

Još osjećam Marin stisak na nadlaktici.
Bože, koliko je volim, usprkos svemu, koliko je volim, rekla je kroz bujicu suza.

Sivi dom je ostao iza nas. Tina je na putu u novu šansu života.
Je li Dom šansa? Je li Dom dom? Ima li lijeka koji može zacijelit ranjeno majčino srce? Ima li nade za djecu koju su odbacili vlastiti roditelji, a u novim obiteljima su posrnuli? Ima li utjehe za obje strane?

Bože, smiluj im se.

21.09.2022. u 16:02 • 41 KomentaraPrint#

srijeda, 07.09.2022.

Supetarska usputna



Foto: Otočka

Jednodnevni izlet. Neobvezujuć u ičemu. Punina disanja. Relaks šetanja starinama. Slanoća plavetnila. Mreža uspomena. Radost i tuga u sljedovima. Onih kojih nema zapravo ima. Jer puna ih usta. Osmijesi. Dosjetke. Slike.

Moja najbolja i ja. Uvijek. Oduvijek. Zauvijek.

Blagoslovljeni prijatelji koji to jesu. Ne prolaznici. Ne usputnici. Ne poznanici. Nego prijatelji. Koji pulsiraju na istoj valnoj dužini. S kojima se duše isprepliću. Zavist i zloba upokojeni. Ushit i dijeljenje podrazumijevanje. S kojima je čast i ponos dijeliti prostor i vrijeme. Milost je to velikog neba koje daruje obilato. Nesebično. U punini.

Moja Glorijeta. Velika. Najveća. Jedinstvena.

07.09.2022. u 15:55 • 41 KomentaraPrint#

nedjelja, 04.09.2022.

Tko je kriv?



Foto: Otočka

Je li do ozonskih rupa?
Klimatskih promjena?
Otapanja ledenjaka?
Kiselih kiša?
Globalnog zatopljenja?
Povećanja stakleničkih plinova?
Industrijskog otpada?
Krčenja šuma?
Kravljeg prdeža?
Gnojiva koji sadrži dušik?

Jesmo li zaista slijepi pa ne vidimo da je sve zasvinjio homo sapiens?

04.09.2022. u 21:34 • 26 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.09.2022.

Put


Foto: Otočka

Ispred mene uzbrdica ko izazov života. Teško koračam. Zadihana. Ruksak na leđima leluja. Žuljevi na nogama sijevaju. Žedna sam. Vode u boci jedva pri dnu. Netko pokraj mene govori da odustaje. Ježim se na to. Znoj se slijeva niz mene. Sunce naprosto peče kožu.

Odustajanje? Ni u snu. Koliko li sam ovo priželjkivala. Koliko puta se u mislima utjecala tražeći utjehu, poticaj i nadu. Napokon sam tu. Srce mi treperi. Duša se izliva preko rubova. Osmijeh ne silazi. Ipak sam uspjela. Jesam. Uspjela sam. I neću odustat taman da je zadnje poslanje života.

Dani i noći u smjeni. Ritam hodanja, kontrola disanja i beskrajna zahvala. Ne vidim ljude oko sebe. Samo jurišam. Okupat se u Atlanskom oceanu je moje odredište. Saprat sa sebe sve nedosanjano. Sve prožvakano. Neostvareno. Oprostit sebi i drugima. I nastavit, znajući da mi se želja ispunila.

Skidam sve sa sebe i spremam se skočit u ocean zatišja. Ni daška vjetra. Ni zvuka. Ni ikoga. Da li brojati? Pa na tri skočit?

Šta je s tobom jutros, čujem glas s neba. Neko me dira po ramenu. Okrećem se, nema nikoga. Al glas je neumoljiv. Jesi živa? Pa od kada tebe treba budit? Oćeš doručkovat pa da učinimo đir?
Otvaram oči. ON se nadvio nada mnom. Gleda me čudno. Ljubi mi čelo. Jesi dobro? Koliko si to spavala, nespavalice?

Oko mene ormari nove sobe. Kroz prozor me gleda živa ograda lovor višnje. Iz kuhinje dopire miris kave. Iza mog uzglavlja je zid sobe od Staroga.
Opet me zagrebla ona suha suza koja klizne niz grlo. I teško ju je progutat. Zastane i zaboli u nutrini kao grop koji se udobno smjestio. I ne misli ni naprijed, ni nazad.

Šta si sanjala, pita ON.
Ne sjećam se, kažem.

Ništa od moga Puta. Camino je na čekanju. Santiago de Compostela se samo u sretnim trenutcima ukaže u snovima. Moje srce neće nikad odustat.
Bojim se da tijelo hoće. Vrijeme teče. A okolnosti ko bodljikava žica pod naponom.

01.09.2022. u 16:23 • 27 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2022 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi