morska iz dubina
nedjelja, 25.09.2022.
500
Iza mene 500. post.
Malo Dnevnik jedne otočke, malo Morska, dogurala ja gotovo do omiljenih bombona svog djetinjstva. 505 s crtom. A bili su tu još Kiki. I Bronhi. Žele bomboni u boji, u obliku polumjeseca, bili su poslastica za posebnosti. Nije bilo kad god poželim. Već od prigode do prigode. Ili po zasluzi. Tako je tada bilo.
Eh, da se vratim. 500 naslova iza mene. U Vali je blog bio mjesto utjecanja u druženje, pa taman i virtualno. Jer drugog nije bilo. Kad nema stanovnika, nema ni susreta. Bio je to i domaći rad kojeg sam si zadala da se ne pogubim u vrletima osame, koja je ponekad čarobna. Al zna bit opaka zamka kad nevrijeme zablokira sve mogućnosti kontakta s ikim ili ičim.
Riječi nas definiraju. Tekstovi koje ostavljamo govore o nama. Razotkrivaju nas i ogoljavaju.
Tako su mi neki nickovi, a zapravo osobe koje nikad u životu vidila nisam, postale drage i bliske duše. Rado im svratim i rado ih vidim u svom blogoprostoru. Topla i dobrohotna riječ nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Lijepo ju je pročitat. Jednako je lijepo otisnut je drugome.
Raduje me biti tu. Vjerujem u povoljan vjetar, razapeta jedra i putovanje na neodređeno vrijeme.
